Naklada Mala zvona: Zbirka kratkih priča ‘Kuća duhova’
Zbirku kratkih priča Virginije Woolf ‘Kuća duhova’ objavila je Naklada Mala zvona. Zbirka je objavljena u prijevodu Sanje Lovrenčić i to je prva knjiga u ‘Fantastičnoj knjižnici Malih zvona’.
Tu je zbirku nakon autoričine smrti priredio njezin suprug, a u njoj je objavljeno šest od osam priča iz njezine knjige ‘Ponedjeljak ili utorak’ iz 1921., jedine zbirke priča koju je objavila za života. Njima je Leonard Woolf dodao priče koje su u razdoblju između 1922. i 1941. izašle u različitim časopisima te šest dotad neobjavljenih tekstova, te se knjiga može smatrati svojevrsnom antologijom kratke proze V. Woolf.
Premda je dovršila relativno mali broj kratkih priča, Virginia Woolf se za cijeloga svojeg književnog života povremeno vraćala toj formi. Upravo se u kratkim pričama – ‘Znak na zidu’ iz 1917. i ‘Park Kew’ iz 1919. – počela baviti formalnim eksperimentima i razvijati svoju čuvenu impresionističku tehniku pisanja. Mnogi motivi, ključne teme, pa čak i neki likovi njenih romana, poput para Dalloway, nalaze se i u njenim kratkim pričama. Ovo je prvi hrvatski prijevod priča Virginije Woolf.
Donosimo ulomak iz jedne od priča:
Siva se magla zgusnula u odjeljku vlaka. Visjela je kao veo; činilo se da stvara veliku razdaljinu između četvero putnika u kutovima, premda su bili onoliko blizu jedni drugima koliko ih već može približiti kupe trećeg razreda. Posljedice su bile čudne. Zgodna, iako malo starija, dobro odjevena, premda pomalo otrcana žena koja je ušla u vlak na nekoj stanici u unutrašnjosti, kao da je izgubila oblik. Tijelo joj je postalo sama magla. Tek su njene oči sjale, mijenjale se, živjele sasvim zasebno; oči bez tijela; oči koje vide nešto nevidljivo. U maglovitom zraku one su blistale, kretale se i u toj grobnoj atmosferi – prozori zamagljeni, svjetiljke s kolobarima magle – bile su poput rasplesanih svjetala, divljeg ognja koji se, kažu ljudi, pojavljuje iznad grobova nemirnih spavača na grobljima. Besmislica? Puka maštarija? No naposljetku, budući da nema ničega što ne ostavlja nekakav talog, a sjećanje je svjetlo koje pleše u mislima kad je stvarnost pokopana, zašto ne bi te oči, sjajne i nemirne, bile duh jedne obitelji, jednog razdoblja, jedne civilizacije koji pleše na grobu?
Nives Gajdobranski
