PROMETEJEVO SVJETLO U KOTARIMA

Sa začuđujućom akribijom Tomislav Marijan Bilosnić pristupa temi hrvatske povijesti na ravnokotarskom i bukovačkom prostoru, iznoseći dosad sve poznate teorije hrvatskih povjesničara, nikoga ne omalovažavajući, premda se njihova razmišljanja razilaze. U takvom bi mu pristupu i dobar dio struke mogao biti zavidan, a posebice oni koji u strahu pred novim zatvaraju oči.

Prateći posljednjih šest godina rad svestranog umjetnika Tomislava Marijana Bilosnića, posvećen oživljavanju hrvatske kulture i mitologije, ne prestajem se svakodnevno iznenađivati nad entuzijazmom, energijom, dobrom voljom, predanošću, umjetničkom ludošću i tvrdoglavošću ovog hrvatskog Prometeja. Pročitavši njegove posljednje tri knjige iz popularnog novinskog serijala «Kroz Ravne kotare i Bukovicu», s oduševljenjem mogu priznati da pred sobom konačno imamo hrvatsku mitološko-povijesnu trilogiju na razini Gustava Schwaba. Riječ je o knjigama «Stara Liburnija», «V Hrvateh» i na kraju – «Hrvatski knezovi i kraljevi». Ova trilogija broji gotovo tisuću stranica hrvatske povijesti u pričama, lucidnim povijesnim medaljonima. Premda sam gotovo sve tekstove koji se danas nalaze objavljeni u knjigama pročitala i ranije slijedivši njihov tempo izlaženja u novinama, pravi sam smisao i cjelinu uvidjela čitajući ih kao jedinstveno djelo.  Tek sada postala mi je posve jasna Bilosnićeva teza i namjera – oživjeti tisućljetni kulturni prostor Ravnih kotara, prostor na kojemu je na posve istim lokalitetima cvala kultura, razvijala se civilizacija od kamenoga doba do prodiranja Turaka u hrvatske zemlje. Ono što je iznenađujuće u njegovu djelu, jest da se to sve znalo i ranije, da o tome govore arheološki i antropološki nalazi i podaci, ali znalo se sporadično, hrvatska znanosti nikad nije razmišljala interdisciplinarno, a onim ranijim «državnim» znanostima takvo razmišljanje dakako nije moglo odgovarati, što je politički gledano, posve razumljivo.

U knjizi «Stara Liburnija» Bilosnić razvija priču potkrijepljenu znanstvenim dostignućima i rezultatima istraživanja te iscrpnom stručnom literaturom, o prapovijesnoj kulturi na području današnjih Ravnih kotara i Bukovice, smještajući taj prostor u «luk od Novigradskog i Karinskog mora do Krke iznad Skradina», o kulturi koja je trajala više od 100.000 godina. Kada iz današnje perspektive zastanemo nad takvom brojkom, ne možemo a ne se začuditi i ushititi, a posebice kada iz Bilosnićevih tekstova saznamo kako su prapovijesni lokaliteti i danas žive ljudske naseobine. Na većini lokaliteta prapovijesnih ravnokotarskih i bukovačkih gradina razvili su se pravi liburnski gradovi, čija arhitektura, skulptura, keramika i nakit svjedoče o istom civilizacijskom stupnju Ilira s Perzijancima, Egipćanima, Grcima i Rimljanima. Dovoljno je samo prošetati do Asserije u blizini Benkovca, i da provokativno kažem, «u Vlajima» prepoznati svoju tisućljetnu mediteransku pripadnost, spoznati da se civilizacija na obalama Mediterana razvijala vrlo sličnim intenzitetom, pod međusobnim utjecajima i komunikacijama, prilagođavajući arhitektonsku umjetnost kao i sam način života geografskoj konfiguraciji. Teško bi bilo povjerovati da su i stari Iliri a ma baš sve uvozili, a lijepo i da jesu, sve su to morali nečime i platiti. Tako će u jednom od svojih nastavaka naslova «Priča o Heraklu koji iz neznanja ubija Jonija» T. M. Bilosnić zapisati: «Što je bilo prije, i što će biti kasnije, dok na krhotinama više slučajno nego sustavno istraženih ostataka ne pokažu se arheološki znanstveni rezultati, meni je upozoriti na ono što je zdravoj pameti razvidno i logično, kako sav taj predivni arheološki materijal, bilo da se radi o kamenim alatkama, keramici, bakru, bronci, željezu, jantaru, staklu, srebru i zlatu, kao i kada se radi o vinu, ulju i vuni, soli, žitu i drvu, ne dolazi ni otkuda u enormnim količinama, jer bi to bilo nemoguće i s današnjom tehnologijom i prometom, već da se radi ovdje na ravnokotarskom prostoru, znanjem, umijećem, umjetničkim pregnućem, voljom  i rukama ovdašnjega čovjeka i njegovih resursa i sirovina» (Stara Liburnija, str. 65). Jednakom nas mjerom  stoga zadivljuju umjetnički artefakti od prapovijesnih do antičkih i srednjovjekovnih vremena; od smilčićkog ritona iz neolitika, inpresso i danilske keramike, smiličićke keramike hvarske faze, liburnskog cipusa –  svjetski originalnog nadgrobnog spomenika, glave mladića s retuširanom kosom iz II. stoljeća, dakle iz rimske faze, zapanjujuće filigranski lijepo izrađenog zlatnog, srebrnog i brončanog nakita iz brončanoga i željeznog doba. No, u svim tekstovima kao lajtmotiv autor proteže misao kako tek sada, sitnim koracima, upoznajemo ostatke ostataka bogate ilirsko-liburnske civilizacije, stoga će s neprekrivenom tugom u jednom od svojih povijesnih medaljona naslova «Trgovina liburnskom prošlošću» zapisati riječi koje bi nam trebale biti vječna kulturna opomena: «…antički svijet našeg zadarskog prostora ne samo da je tek djelomično poznat po arheološkim krhotinama, već se na kulturno-povijesnoj karti Europe takvim i ne prikazuje, kao da je umjesto sjaja jantara, bronce, srebra i zlata, ovdje stolovala tek magla i tama», dok će u istom tekstu iznijeti podatke kako se liburnsko blago kupovalo još u 15. stoljeću, a iz pouzdanih muzeja i privatnih zbiraka poznato je da se takva trgovina odvijala do najnovijega doba, a o današnjim krijumčarima i kulturološkim zločincima da se i ne govori. Premda, da se iz Rima odnese  i jedan antički kamen svi bi Talijani s pravom skočili na noge jer se zadire u njihovu tradiciju i kulturu, Hrvati bi se, nažalost, tek potrudili da im se ispod stola dobro plati. Da je tome tako svjedoče podaci: «Putujući ovim putem Alberto Fortis će pisati kako se u Podgrađu za malu cijenu prodaju i kupuju mnogi spomenici s Asserije. Tako će vjerojatno samo kod jednog talijanskog kolekcionara odavde završiti zbirka od 3.000 komada raznih novčića sakupljenih po Asseriji. U Podgrađe, Ivoševce i Skradin iz Padove će po istom poslu prvom polovicom 18. stoljeća stići Josip Bartoli. Veliku zbirku spomenika s ravnokotarskih gradina sakupio je liječnik Antun Danieli Tomasoni, koji će to blago kasnije predati Danieli Pellegrini, a ova će ga prodati Petru Carnazai u Udine. I tako redom, puna tri tisućljeća kako odlazi i nestaje liburnsko, hrvatsko, ravnokotarsko povijesno i kulturno blago nulte vrijednosti» (Stara Liburnija, str. 104).  

Tomislav Marijan Bilosnić u Staroj Liburniji osvrće se i na keltsku fazu u Ravnim kotarima, na njihovu upravu, ali i civilizacijske tekovine koje baštinimo do modernoga doba, pa u tom smislu i piše: «Istina je da žilavi Liburni neće usvojiti keltski obred spaljivanja pokojnika, već će zadržati svoj tradicionalni način pokapanja, niti će usvojiti mnoge keltske kultove i keltska imena, osim u slučaju grada Arause u blizini Vranskog jezera, ali će zato vrlo brzo usvojiti lončarsko kolo kao novinu, i žrvanj, i tkalački, kovački, drvodjelski, kožarski i umjetnički obrt, kao i novi i sigurniji način utvrđivanja gradova» (Stara Liburnija, str. 141.). Na vrlo zanimljiv i osebujan način Bilosnić će pisati i o rimskoj upravi na liburnskom području, međusobnim utjecajima i vezama, koje su u dugom kontinuitetu trajale sve do srednjovjekovnoga razdoblja, kada se prijestolnica rimskoga cara zapravo zamijenila papinskom stolicom. Kontinuitet civilizacijskoga i kulturnoga razvoja i jest ključna riječ, rekla bih ključni pojam, ovih Bilosnićevih djela, jer iz takvog načina razmišljanja on dalje može izvoditi slobodnu i neopterećenu tezu o etnogenezi Hrvata kao i kasnije odnose hrvatskih knezova i kraljeva s Vatikanom. Da Ilirija, odnosno u užem pogledu Liburnija, nije tek i samo bila rimska kolonija, koju su Rimljani naknadno civilizirali i uljudili govore i mnogi povijesni zapisi i podaci čiji su autori rimski povjesničari poput Plinija, ili nešto ranije oca povijesti Herodota koji je zemljopisni prostor Liburnije i usporedio s grčkim Peloponezom, što se i danas može prepoznati omeđimo li prostor Liburnije Novigradskim i Karinskim morem, zadarskim arhipelagom i rijekom Krkom. A da antički povjesničari nisu lagali svjedoče nam i današnji temelji liburnskih gradova s prepoznatljivim kulturalnim rimskim slojem, čiji ustroj do danas svjedoči konzervativnost i tvrdoglavost liburnskoga čovjeka, o čemu T. M. Bilosnić piše sljedeće: «Kao što je na platou Asserije bilo prostora napretek da se primjeni rimsko načelo smještaja svetišta, tako su se ista rješenja mogla pronaći i na još podatnijem terenu Varvarije, odnosno Bribirske glavice. Ali, ne! I ovdje se tvrdoglavo čuva domaća, ranija tradicija. Gradsko svetište ne stavlja se u središte grada, već na samu njegovu periferiju, uz jugoistočnu strmu liticu. Autohtone značajke ogledaju se i dalje i u rješavanju tehnike gradnje i građevinskim elementima, kada su u pitanju bedemi. Drukčije se rješavaju gradski prilazi, na stari se način postavljaju ulazna vrata. Nema u Kotarima izravnog, frontalnog ulaza u grad, kakvog poznaje rimska gradnja, već se ovdje prilazi sa strane, bočno, zaobilazno, ‘po sistemu ulaza u puževu kućicu’, što je i bio slučaj s Asserijom  do gradnje Trajanovog slavoluka» (Stara Liburnija, str. 181.). Zanimljivo je i nadasve indikativno da su uglavnom na liburnskim gradinama i svetištima sagrađene i prve hrvatske ranokršćanske crkve i svetišta. Govoreći o liburnskim svetištima, tajanstvenim božanstvima i kultovima, koja i mi danas prepoznajemo u poganskim elementima prikalemljenim kršćanstvu, Bilosnić navodi različite izvore i tumačenja različitih autora. U tom je smislu svakako znakovito i značajno odčitavanje ilirske mitologije Radoslava Katičića, koja se temelji na silama dobra i zla utjelovljenima u suncu te zemlji i zmiji, u čemu pronalazi poprilične sličnosti s indijskom mitologijom. Prema njemu ilirsko je svetište na brdu, brežuljku, a ispod njega se gotovo uvijek nalazi dubrava, jer  grom – sila dobra na kamenu ubija zmiju i baca je u dubravu, u tamu. Šetajući danas Kotarima, ali i širim hrvatskim prostorom, stvarno nailazimo na takve lokalitete, a nije naodmet spomenuti da se taj ilirski kult sačuvao i u kršćanstvu, naime, prepoznajemo ga u legendama o svecima – Vidu, Mihovilu i Jurju, koji znakovito ubijaju zmiju ili zmaja. O razumijevanju kontinuiteta ilirske civilizacije koja se samo pretočila u kršćanstvo zorno govori činjenica da se aposlutno sve hrvatske crkve posvećene gore navedenim svecima nalaze na brdima, na starim ilirskim svetištima zapravo, a što se njihove arhitekture tiče većinom pripadaju hrvatskoj predromanici, dok su legende o ovim svecima sačuvane i u hrvatskoj usmenoj, ali i pisanoj glagoljaškoj književnosti. O bliskosti ilirskih civilizacijskih ostataka s hrvatskom interpretacijom kršćanstva, govori i još jedna zanimljiva činjenica; naime, Liburni su živjeli u matrijahalnom društvenom uređenju, koje se tijekom vremena razvijalo, dok je glavna liburnska božica bila Anzotika čiji je kip pronađen u Ninu. Ovaj civilizacijski «gen» prepoznatljiv je i u posvemašnjoj hrvatskoj privrženosti kultu Majke Božje. U narodnoj pobožnosti Majka Božja kod Hrvata zauzima gotovo jedinstveno mjesto sa Svetom Trojicom. Sličnu privrženost Majci Božjoj prepoznajemo još samo kod Poljaka, a njezino središnje oličenje bio je papa Ivan Pavao II., papa iz Bijele Hrvatske, papa neizmjerne i mnogima zagonetne ljubavi prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Liburni su vjerojatno već u prvom stoljeću kršćanstva prihvatili novu religiju sa središnjom osobom Isusa Krista. O tome ne postoje dokumentirani podaci, ili kako u jednom od svojih tekstova Bilosnić navodi – «nemamo sačuvanu putnu kartu sv. Petra», ali znamo da su Isusovi apostoli kao i njihovi učenici boravili i na liburnskoj obali Jadrana, putujući prema Rimu. Poznato je da se sve do 11. stoljeća Jadranskim morem putovalo samo uz ilirsku, odnosno hrvatsku obalu, zbog povoljnih morskih struja i vjetrova, a da su putnici ponekad i tjednima čekali na ponovno isplovljavanje brodova iz naših luka svjedoče nam i danas, nakon tisuća godina jednako jaki naleti bure niz Velebit. U tom smislu navodim samo neke naslove Bilosnićevih tekstova koji svojom provokativnošću naprosto vuku na iščitavanje i promišljanje, dakle: «Učenik sv. Marka u Kotarima», «Prvi ninski kršćani u kući obitelji Barbius», «Tito, učenik sv. Pavla u Zadru», «Na putu za Rim sv. se Petar odmorio u Zadru», «Ninska biskupija osnovana u 1. stoljeću», «Spasiteljev učenik ninski biskup», «Kršćanstvo u Ravnim Kotarima istodobno kada i u Akvileji i u Rimu». U tekstu o prvim kršćanima u Ninu T. M. Bilosnić citira i poznatog hrvatskog medijavelista dr. Nikolu Jakšića koji kaže: «Najstariji kršćanski hram  u Ninu bila je nesumnjivo manja crkvica čija je sjeverna polovica ostala pod podom riznice župne crkve i kapele Gospe od Zečeva (sjetimo se prethodno spomenutog liburnskog božanstva Anzotike, op. S.K.), a druga polovica je u dvorištu južno od riznice. Njeno se pročelje protezalo i na trg pred riznicom otprilike do zapadne fasade zvonika. Ta mala, uska i dugačka građevina s polukružnom apsidom na istoku nastala je adaptacijom jedne privatne stambene zgrade. To je vrlo važna spoznaja jer pokazuje da je u Ninu, kao i u drugim našim nekim primorskim gradovima, primjerice u Poreču, prva crkvena građevina nastala na mjestu gdje su se kršćani skupljali u privatnim prostorijama nekog imućnijeg člana zajednice još u vrijeme dok su kršćani bili proganjani, a to znači prije 313. godine. Natpis pronađen u podu crkve na mjestu oltara spominje članove obitelji Barbius, pa se može pretpostaviti da je to bila njihova kuća. Time bi Barbiusi bili prvi poznati kršćani Aenone (Nina). Priznavanjem kršćanstva kao jednakopravne, a kasnije i službene državne religije nastaje prva crkva na mjestu rečene, bivše kuće koja je služila kao tajno sastajalište kršćana» (Stara Liburnija, str. 232-233.). U pokušaju predočavanja slika iz navedenih riječi dr. Jakšića pred očima mi se javljaju scene iz filmskih spektakala poput Quo vadisa ili Ben Hura, jer je  i naš prostor zasigurno bio poprište takvih i sličnih događaja, što nam i govore ovi znanstveno utemeljeni Jakšićevi navodi. U liričnom će raspoloženju Bilosnić zaključiti isti tekst, doista, poetskim, sanjarskim riječima: «Meni je jednostavno ugodno i lijepo, pri srcu i duši, gledati ovaj naš kraj i misliti kako su njime prolazili Isusovi učenici, ili učenici Njegovih učenika. Tim više kad za to povod nalazim i u samim njihovim propovijedima. Takva pomisao svaki mi Uskrs i Božić učini ljepšim» (Stara Liburnija, str, 234.) ili nešto dalje, nakon što je iznio čitav niz razmišljanja o postanku zadarske crkve iz pera stručnjaka poput akademika Nenada Cambija, Radoslava Katičića, dr. Ante Uglešića, dr. Zvjezdane Strika i drugih, uvažavajući svačije mišljenje, ali prije svega vlastiti razum i intuiciju, zapisat će: «Ipak, ako želimo zaključiti ovu temu nastanka prve Crkve na zadarskom prostoru, onda ćemo morati priznati da je to najprije bilo nečije srce, a dugo potom i dom, a tek iza toga crkva. No, i kada su u pitanju ostaci ranokršćanske arhitekture na području Zadra i Ravnih Kotara, a o otocima da se i ne govori, onda je i obilje takvoga materijala. A kako se crkva često gradila u crkvi, onda bi možda tek zadnji kamen u temelju mogao reći istinu.» (Stara Liburnija, str. 241.).

Treću knjigu iz ovoga ciklusa – V Hrvateh Tomislav Marijan Bilosnić započinje pričom o hrvatskom kulturnom pejzažu, krajoliku koji je uvjetovao razvoj civilizacije na ovom prostoru, kao i njihovu mijenu. Stoga Bilosnić otvarajući pitanja etnogeneze Hrvata,  pitanja njihove povijesti i kulture, drži poimanje pejzaža jednom od najvažnijih sastavnica ozbiljnog istraživanja. «Tko smo, što smo, odakle smo, i ako smo, kada smo, kako i zašto došli baš ovdje. A za to nam neće biti dovoljna samo arheologija, ni njezina interpretacija, kao što nam za to nije dostatna ni grafija i jezik, ni samo njihovo tumačenje; već je jedino bitno komparativno vrednovanje svega nađenog, viđenog, zatečenog, rečenog, pa i naslućenog u prostoru, u pejzažu, pod zemljom i na zemlji» (V Hrvateh, str.7). U Staroj Liburniji Bilosnić je već načeo i otvorio pitanja kršćanstva na liburnskom prostoru, dok u knjizi V Hrvateh taj problem razlaže dublje, dovodeći sada u Liburniju i Hrvate. Upravo dolazak Hrvata na prostor Liburnije koji se u srednjem vijeku po njima i nazivao – Hrvati, glavna je Bilosnićeva preokupacija. Prateći u kontinuitetu život u liburnskim gradovima i po dolasku Hrvata, autor donosi i gotovo sve poznate legende i teorije o doseljenju Hrvata na Jadran. Bez ikakve romantičarske razuzdanosti, ali i znanstvene isključivosti, Tomislav Marijan Bilosnić logično razlaže svoju misao i tezu, a koja je u novije vrijeme i potkrijepljena DNA-analizom, o autohtonosti Hrvata na ovom području, da pojasnim – o prevlasti Liburna koji su prihvatili hrvatsko ime i hrvatski jezik od plemena Bijelih Hrvata. Bilosnić na tu misao dolazi pozivajući se na kontinuitet razvoja gradova u Ravnim kotarima, o njihovom istom prenošenju imena, ali i života iz antičkoga liburnsko-rimskog doba u srednjovjekovno hrvatsko. U tom smislu Bilosnić i sažima ono najbitnije: «Tamo gdje su nekad živjeli liburnski, a kasnije i rimski građani, sada žive novi, novostvoreni stanovnici, oni koje će neki zvati Grci, drugi Romani, treći Latini, a četvrti Slaveni, poslije avarsko-slavenskih seoba. Nigdje kontiunitet drastično nije prekinut, na ovaj ili onaj način, on je nastavljen, pa i u slučajevima kada su gradovi kao što je Asserija doživjeli potpunu katastrofu. Barbari, kako su Rimljani nepravedno zvali svaki novi etnički element, što je ostalo do danas, nisu izmijenili kulturni prostor Kotara toliko da se ne bi moglo govoriti o njegovom kontinuitetu. Zašto? Zato što «barbari» ni u jednom času nisu preplavili domaće, već kršćansko, autohtono stanovništvo, koje je ovdje dočekalo nove pridošlice ucjepljujući im svoju mediteransku konstantu. Ova mi se činjenica čini bitnom za odgonetavanje imena i podrijetla, pa i vrlo moguće autohtonosti Hrvata, jer kako je, logički gledano, drukčije moguće da Hrvati odmah po svom navodnom dolasku u Kotare, na more, bivaju zapaženi kao vrsni pomorci, što će zabilježiti i Porfirogenet. Pa nisu valjda naučili ploviti i gusariti po dalekim azijskim stepama?» (V Hrvateh, str. 18.). Zanimljivo, čitko i provokativno Bilosnić razlaže različite teorije o etnogenezi Hrvata, svakoj pristupajući s poštovanjem i uvažavanjem, nastojeći ju pojasniti, ali i shvatiti pojavu te teorije unutar društveno-političkih okvira. Uz svoj stav o autohotnosti Bijelih Hrvata, Bilosnić donosi i teorije o slavenskom, iransko-alanskom, ali i njihovom medskom podrijetlu. Isto tako Bilosnić se jednakim marom i zanimanjem bavi pokrštavanjem Hrvata iznoseći gotovo sve dosad poznate teorije. U svojoj povjesnici «Neizreciva zbilja Višeslavove krstionice» on će logično i sažeto iznijeti sljedeću misao na tu temu: «Međutim, ovaj slučaj valja interpretirati kao proces koji je trajao kroz nekoliko stoljeća, i to u kontinuitetu od prvih kršćanskih zajednica na ovom prostoru, još iz antičkoga doba i apostolskog vremena, pa preko različitih misionarskih djelovanja i različitih liturgijskih utjecaja upravljenih iz Rima, Carigrada i Akvileje tijekom 6. i 7. stoljeća, pa sve do konačne i potpune kristijanizacije u drugoj polovici 9. stoljeća, kada su franački misionari izgradili duhovnu vezu između pape i hrvatskoga naroda, tj. između lateranske i ninske krstionice koju je dao isklesati svećenik Ivan za vladanja kneza Višeslava» (V Hrvateh, str. 111.). Bilosnić  dalje piše o prvoj hrvatskoj biskupiji koja je svoje središte pronašla u Ninu, što uopće ne bi trebalo čuditi ako smo iz njegove prethodne knjige Stara Liburnija saznali da je Nin bio središte kršćanstva još u apostolsko, odnosno postapostolsko doba, što ponovno govori o neprekinutom kontinuitetu. Jer ako su Hrvati na ovaj prostor i stigli kao poganski strani element, oni su kršćanstvo prije primili od ilirskog kršćanskog stanovništva, nego li od franačkih ili pak češko-moravskih misionara. Da bi ova teza čvršće stajala, govoreći o kulturnoj povijesti Ravnih kotara Bilosnić u nekoliko svojih povjesnica govori i o starohrvatskim grobovima.  A njegovi intrigantni povijesni medaljoni nose naslove – «Ždrijac – najstarije otkriveno groblje», «Grobovi omeđeni Zrmanjom i Cetinom», «Samo u Kašiću otkriveno više od tisuću starohrvatskih grobova», «Grobovi pod gusjenicama tenkova i plugovima traktora». Arheološko nalazište starohrvatskoga groblja na Ždrijacu pokraj Nina nudi jedinstvenu sliku kontinuiteta kulture, jer način i mjesto pokapanja gotovo su najizvornija slika kulture i civilizacijskoga sloja nekog naroda ili bilo koje druge društvene zajednice. Naime, ispod najstarijeg ranohrvatskoga groblja u Ždrijacu otkriveni su ilirski grobovi. Među silnim zanimljivim podacima o grobnoj arhitekturi, nakitu, keramici, oružju i ostalim predmetima koji su se nalazili uz pokojnika, Bilosnić citira voditelja istraživanja, glasovitog hrvatskog arheologa Janka Beloševića koji je kazao i sljedeće: «Rezultati istraživanja groblja pružaju cijeli niz vrijednih podataka za proučavanje pogrebnih običaja i upoznavanje razvoja najstarije materijalne kulture Hrvata. (…) Ustanovljene su zanimljive pojave vezane uz kult pokapanja pokojnika. Tako je npr. ustanovljeno kultno razbijanje zemljanih posuda nad grobom pokojnika, stavljanje zemljanih posuda s jelom i pićem u grob pokojnicima za poputdbinu u zagrobnom životu, zatim paljenje kultne vatre nad grobom umrlog i stavljanje novca u usta pokojnika». Zanimljivo je dakle da su se najraniji Hrvati pokapali zajedno sa starosjedilačkim, ilirskim stanovništvom. No, slobodnija interpretacija, koja može tek zauzeti pozu nagađanja, jest da me opisi pokapanja pokojnika u Ždrijacu ili Kašiću silno podsjećaju na obrede pokapanja starih Egipćana, koji su na drugi svijet nosili poputbinu, ili starih Grka koji su svojim pokojnicima redovito pod jezik stavljali novčiće kojima bi ovi platili Harona da ih preveze preko rijeke Stiks u Had. Navedene sličnosti govore o povezanosti mediteranskih civilizacija, prepletanju mitologije i vjerovanja u zagrobni život. Bilosnić se osvrće i na starohrvatske djelatnosti na prostoru Ravnih kotara i Bukovice, govoreći o tipičnom starohrvatskom nakitu, oružju, ali i ukrasnim predmetima izrađenim u zlatu i srebru, iz čega se po njemu i moglo razviti glasovito zadarsko i ninsko zlatarstvo. «U ovom kontekstu nakit nećemo shvatiti samo kao predmete za uljepšavanje, posebice kada spominjemo domaće zlatarske radionice na prostoru prvoga kulturnog hrvatskog pejzaža, već je nakit i dokaz moći, vlasti i bogatstva, koliko on osigurava naklonost neba, toliko govori i o tome kako su Hrvati ovdje bili gospodari vlastite sudbine», zapisao je među inim T. M. Bilosnić govoreći o starohrvatskoh filigranskoj umjetnosti, umjetnosti koja se mogla razviti tek na duboko usađenoj civilizacijskoj kulturi. U isto se doba javlja i zadivljujuća starohrvatska pleterna plastika, hrvatski kamenoklesarski i drvodjelski uradci,  jednakovrijedne ljepote i umjetničkog dostignuća skulpture svih bizantskih središta poput Ravenne, Venecije ili Akvileje, a prve u pojavi ljudskoga lika u kamenoj plastici čitave europske umjetnosti.

Nažalost, o svojoj kulturi i povijesti znamo malo. Malo nas, na kraju, i zanima. Bili smo naučeni govoriti da su razulareni Hrvati i Slaveni na obalama Jadrana naišli na pitomo romansko stanovništvo (vjerujem da je bila riječ o Romanima isto onoliko koliko bismo mogli reći da su Izraelci pod rimskom kolonijalnom upravom bili romanizirano stanovništvo), kako su ti poludivljaci u tami srednjega vijeka stvorili svoju državu i po nekim današnjim znanstvenicima upitno hrvatsko kraljevstvo, ujedno postali papini vazali i sluge i jedva dočekali da vlast podijele s tuđincima, koji su ih eto, nakon turskih ratova uspjeli civilizirati ucijepivši im quasislavensku svijest naroda koji je na obale Jadrana stigao iz hladnih Karpata. Jednostavno, danas, kada povijesti pristupamo interdisciplinarno takva tumačenja više ne stoje. I to je ona bitna nit vodilja koju Tomislav Marijan Bilosnić provlači kroz svoje popularne povijesne medaljone. Jednostavno, bez ikakvih političkih ili slavdobitnih znanstevenih pretenzija, nudi otvorena vrata za neke druge i drugačije spoznaje, ako li ne spoznaje, pa makar drugačija razmišljanja, konačno izlaženje izvan okvira poltronskoga sustava mišljenja, izvan uskog primanja informacija i njihova reproduciranja, jer današnji svijet sa svojim znanstvenim dostignućima, interdisciplinarnim promatranjima koja nudi moderna tehnologija, traži nešto posve novo. A Hrvatska je za to, kako nam ovaj autor već niz godina otkriva, pravi Eldorado! Pa s ponosom treba istaći da je Ljubačka kosa, o kojoj je među prvima kao o arheološki bogatom prostoru upravo i pisao Bilosnić, danas na pragu da postane poznati europski arheološki park. Ovom autoru to nije bio dio znanstvenoga projekta sponzoriranom od nadležnoga Ministarstva, to je posao struke koja se za to i plaća, kod ovog autora naprosto je riječ o ponovnom paljenju Prometejva svjetla u svom zavičaju. Sa začuđujućom akribijom Tomislav Marijan Bilosnić pristupa temi hrvatske povijesti na ravnokotarskom i bukovačkom prostoru, iznoseći dosad sve poznate teorije hrvatskih povjesničara, nikoga ne omalovažavajući, premda se njihova razmišljanja razilaze. U takvom bi mu pristupu i dobar dio struke mogao biti zavidan, a posebice oni koji u strahu pred novim zatvaraju oči.

Kako bi valjano zaključio svoju knjigu V Hrvateh i otvorio put trećoj knjizi hrvatske povijesti – Hrvatski knezovi i kraljevi, Bilosnić donosi rodoslovlje hrvatskih knezova i kraljeva iz pera povjesničara Stjepana Antoljaka, pa tako u svega nekoliko povjesnica («Od Tanaisa na utoku Dona do Ninske lagune», «Božjom pomoću knez Hrvata», «Kod pet crkava na Kosovu umire Zvonimir») navješćuje širu problematiku sljedeće knjige, odnosno kako je naslovljen i prvi tekst Hrvatskih knezova i kraljeva – «Knezovi i kraljevi od Nina do Knina». Bilosnić zapravo želi naglastiti iznoseći ukratko hrvatsku srednjovjekovnu povijest kako su Ravni kotari i Bukovica temelj na kojem se sagradila neovisna hrvatska država i neovisno hrvatsko kraljevstvo, da su drevni liburnski gradovi tek prerasli u sjedišta dvanaest hrvatskih župana, a potom u kneževska i kraljevska središta, odnosno stolne gradove. U zadarskom zaleđu svoje su mjesto pronašli svi hrvatski knezovi, od Ljudemisla, Borne, Višeslava, Trpimira, Mislava, Domagoja, Branimira, kao i konačno prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Bilosnić vrlo zanimljivo i pristupačno interpretira hrvatsku srednjovjekovnu povijest, ponovno se pozivajući na najrazličitija tumačenja povjesničara, zadire u najintrigantnije dvorske igre i smicalice za vlašću, a na tu temu dovoljno je pak pročitati samo nekoliko naslova – «Trpimira nisu naslijedili sinovi», «Zašto je hrabri Domagoj prozvan ‘najgorim knezom slavinskin’?!», «Kneza Zdeslava ubio pobunjeni župan Branimir», «Branimir, Domagojev ili Trpimirov sin!?».  Ipak Bilosnić ne krije ponosa pred velikim državničkim uspjesima hrvatskih vladata – Petra Krešimira IV. i Zvonimira, o kojima je raspreo priču na gotovo polovici knjige. Hrvatski knezovi i kraljevi najopširnija je u nizu ovih Bilosnićevih knjiga, ipak, o srednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti pisalo se mnogo, nagađalo svašta. Širem čitateljstvu Tomislav Marijan Bilosnić približava ustroj i način života hrvatskih vladara, knezova i župana, njihovo rodoslovlje, odnos prema vjeri i umjetnosti, ali i političke odnose unutar srednjovjekovne Europe. Posebno je zanimljiv odnos hrvatskih vladara s Rimom, a osobito kada je riječ o knezu Branimiru za kojega je Hrvatska postala  prvi put u povijesti međunarodno priznata država o čemu saznajemo iz pisma pape Ivana VIII. Naime, isti se papa dopisivao s knezom Branimirom koji je stolovao u Nin i ninskim biskupom Teodozijem, a jedno je pismo posvetio i cjelokupnom puku hrvatskom. Očigledno je već tada postojala ljubav između Svete stolice i hrvatskoga naroda.  Kasnije se i kralj Tomislav dopisivao s papom Ivanom X. koji nije bio naklonjen slavenskom bogoslužju i svećenicima glagoljašima. Bilosnić će o toj temi ukratko kazati: «Uz dalmatinske biskupe i opate na sabor u Splitu došao je i ninski biskup Grgur, kao i kralj Tomislav s hrvatskim velikašima, kojima se priključio i humski knez Mihajlo s biskupom iz Stona. Iako u prvom pismu upućenom episkopatu ‘svete salonitske crkve’, papa prigovara dalmatinskome kleru što se u njihove crkve uvukla nauka ‘koje nema u svetim knjigama’, pa poziva kler na ispravljanje učinjenih grešaka i bogoslužje na latinskome, a ne na hrvatskome jeziku, ipak na saboru u Splitu o glagoljaškome bogoslužju u crkvama nije bilo previše riječi» (Hrvatski knezovi i kraljevi, str. 150.). Bilosnić, također, vrlo živo opisuje Tomislavovo krunjenje za kralja, ali i većinu njegovih važnih bitaka, a posebice onu s Bugarima. Nadalje, slikovito su opisana i stalna trvenja hrvatskih vladara sa silom krilatoga lava, kao i unutardržavne borbe i previranja. Zavidan sjaj hrvatskoga kraljevstva postigao je hrvatski kralj Petar Krešimir IV., koji je kao prvi hrvatski vladar Jadransko more nazvao «mare nostrum». U tom je smislu Bilosnić i istakao: «Krešimir je na najveću moguću političku razinu uzdigao epohu Trpimirovića, individualizirao kraljevstvo, gdje njegov naziv regnum Croatiae Dalamatiaque, ili regnum Chroatorum et Dalmatinorum, označava jedinstveni prostor hrvatskoga kraljevstva. Tako će najistaknutiji hrvatski kralj Petar Krešimir IV. slijediti one političke smjernice koje je još 879. godine započeo knez Branimir, a to je neovisna država usmjerena papinstvu i slobodi od svih drugih kao osnovica budućeg razvoja» (Hrvatski knezovi i kraljevi, str. 209.). Bilosnić opisuje i posvemašnju Krešimirovu naklonost zadarskome kraju, rodbinsku povezanost sa zadarskom patricijskom porodicom Madijevaca, iz čijega je roda bila i plemenita opatica Čika, obnoviteljica i utemeljiteljica samostana benediktinki sv. Marije u Zadru, koju je kralj osobno u svojoj darovnici nazvao «soror mea». Petar Krešimir IV. kao i njegov nasljednik Dmitar Zvonimir ostali su zapamćeni po prihvaćanju reforme pape Grgura VII. Hilderbranda, kao jedini eurpski svjetovni vladari. Obzirom da se reforma Crkve već započela odvijati pojavom sv. Benedikta i benediktinskoga reda, posve je jasno zašto su hrvatski vladari tako obilno darivali benediktinske samostane uz obalu i na otocima. A intrigantno se u tom kontekstu Bilosnić u jednoj od svojih povjesnica pita nisu li «Hrvatski benediktinci glagoljali prije Sv. Braće!?». U Krešimirovo i Zvonimirovo doba procvala je i hrvatska umjetnost, u Zadru je djelovao skriptorij u sklopu samostana sv. Krševana, a za opaticu Čiku izrađen je prvi dosad uopće u svijetu poznati časoslov. To je razdoblje procvata hrvatske romaničke umjetnosti, u jednakoj mjeri arhitekture i skulpture, a da se o drugim djelatnostima i ne govori. Na oko 150 stranica teksta Tomislav Marijan Bilosnić govori o vladavini i zagonetnoj smrti kralja Zvonimira. O ovome je kralju vjerojatno raspredeno najviše legendi s najviše kontradiktornih tvrdnji, a poglavito što se tiče njegove smrti koja je uvjetovala gubitak hrvatske samostalnosti. Bilosnić, dakle, donosi gotovo sve postojeće povijesne verzije Zvonimirova života i vladanja, od onih da je u njegovo vrijeme bila «vesela sva zemlja» do onih tvrdnji povjesničara da je papa Grgur VII. Zvonimiru zajamčio kraljevsku krunu, kada je ovaj pristao biti njegov vazal. Hrvatska nikad ni jednim dekretom, ni jednim ugovorom nije pristala biti ičijim vazalom, a dok je činjenična istina tijekom povijesti bila posve drugačija – naime došljaci i stranci ugovore su i dekrete vrlo često tumačili okupatorskom filozofijom. Previše je priča ispričanih o Zvonimiru da bi se ukratko mogle svesti i prepričati u nekoliko redaka, ali je istina da životopis jednog takvog srednjovjekovnog vladara zaista zaslužuje veću kulturološku popularizaciju unutar jedne nacionalne povijesti. U nekoj drugoj europskoj zemlji o njemu bi već zasigurno bio snimljen film, kakav povijesni spektakl, ili pak povijesna psihološka drama, na kraju biografski film sa središnjom osobom kraljice Jelene Lepe, ugarske princeze i Zvonimirove žene, zapravo fatalne žene hrvatske povijesti. Ali, očito još nismo dorasli takvom poimanju nacionalne kulture. Radije sve to držimo pospremljenim u tami prošlosti, nerazjašnjeno pod signaturom koju su ispisali povjesničari čija je kičma prepukla pod težinom surovih političkih diktatura koje su se odvijale stoljećima na hrvatskom prostoru. Knjigu Hrvatski knezovi i kraljevi Tomislav Marijan Bilosnić završava povjesnicom «Smrt Petra Svačića zbog kralja po tetki» u kojoj je opisana međusobna borba Hrvata, s jedne strane pristalice Kolomana i Pacte Convente, a s druge hrvatski idealisti Petra Svačića. U lokvi bratske, hrvatske krvi propalo je ugledno i slavno hrvatsko kraljevstvo, ali nije prestao kontinuitet razvoja prostora na kojemu su živjeli hrvatski vladari. Čini mi se da je kontinuitet razvoja hrvatske, mediteranske kulture na području Ravnih kotara i Bukovice, u najvećoj mjeri u povijesti bio potresen turskim osvajanjima. Svi dotadašnji gradovi i gradine u zaleđu koji su neometano rasli od prapovijesti do srednjega vijeka sada su bili nemilice razoreni, a kasnije naseljeni tuđim stanovništvom. Često Bilosnić s ironijom u svojim povijesnim knjigama govori kako se posljednjih dva stoljeća hrvatska povijest temeljila upravo na dobu turskih osvajanja, kao da je njihovim razaranjima tek sve počelo, a ne nažalost, završilo. Pravi kulturni slom Hrvatske dogodio se zapravo slomom knezova Frankopana i Zrinskih, kada je Hrvatska zapravo ostala obezglavljena i postala pogodan teritorij za daljnje djelidbe i političke igre.   

Slobodno se može kazati da je hrvatska kultura, a o zavičajnoj da i ne govorim, trilogijom Tomislava Marijana Bilosnića – Stara Liburnija, V Hrvateh, Hrvatski knezovi i kraljevi dobila prometejsko svjetlo spoznaje svoje vlastite povijesti. Po prvi put na jednom je mjestu prikazan tako dug povijesni period, izmjenjivanje naroda, kultura i vlasti, na jedinstvenom prostoru Ravnih kotara i Bukovice. I ono što je najvažnije, a u trenutku spoznaje pomalo i bolno, što sve to tisućljetno bogatstvo stoji zakopano u prašini, sporadično obrađeno, ostavljeno na milost i nemilost neobrazovanom puku koji će radije razbiti i uništiti, nego naučiti i zadiviti se. Nije li za jedan narod tako dugostoljetne kulture sramotno bolno da su među zidinama kraljevskih dvoraca i plemićkih kurija, danas ako ne gnojilišta ono bar torovi ovaca. Bilosnić je donio istinsko povijesno svjetlo, jer napokon se otkrilo da su po «Vlajima» kako se pogrdno nazivlju Kotari i Bukovica, prostor koji prvotno nosio ime Hrvati, hodale okrunjene glave, odlazili u lov plemići, kovali planove i najveće političke odluke u tišini Bribira, Ostrovice ili Vrane. Danas će ljudi koji su se rodili u hrvatskim prijestolnicama posramljeno pred kvaziurbaniziranim «građanima», tiho reći da su sa sela. Iz jedne opće imenice zapravo, a ne mjesta, grada, tisućljetnog lokaliteta. Nije se nažalost ni na otocima ni u zaleđu posljednjih nekoliko stoljeća razvijao kulturni plemićki ili kasnije građanski sloj, malo je bilo kuća s bibliotekom ili glasovirom, a da se ne govori o osnovnim civilizacijskim dostignućima kultiviranoga života.  Otkuda onda taj silni animozitet i prezir? Čini mi se da mu korijeni ne sežu dalje od doba kada je pravi građanski sloj izbrisan, a njegovo je mjesto zauzela komunistička aristokracija, koja se ponosila svojim neznanjem nacionalne povijesti, a svaki crkveni kamen držala srednjovjekovnom tamnicom. I stari su mudraci kazali da znanje pobjeđuje mržnju, a danas nam je ono konačno svima pristupačno. A da znanje nije samo pohranjeno u znanstveno utemeljenim činjenicama, već u legendama i mitovima, šetnjom krajolikom, zavičajem, u podjednakoj mjeri obilaženjem starih i zaboravljenih kula i gradina, koliko i vinograda, voćnjaka i polja, govore i ova Bilosnićeva kapitalna povijesna djela.

Što nas to priječi povjerovati da su Jazon i Medeja bili na Kvarneru? Zar ilirski Prometej nije mogao biti okovan na Tulovim gredama otkuda je iskra vatre spoznaje zasjala u srcu Ravnih kotara? Nisu li upravo  smjelost i spoznaja pokretači civilizacijskoga razvoja? Ne otkrivaju li nam  zapravo tko smo, gdje smo i zašto smo odabrani da baštinimo tisućljetan kulturni krajolik?