Ono što čovjek ne zaboravlja je osjećaj sustavne nepravde i s time se ne može mirit
Ljudi koji pišu osobne dnevnike redovito se začude kad otvore nekoliko godina staru bilježnicu pa se pitaju kako im je neki događaj mogao tada biti toliko važan, a danas ga se jedva sjećaju. Ljudi se dobro sjećaju isključivo bitnih događaja (poput vlastite svadbe ili ređenja, rođenja i smrti bliskih osoba, velikih nacionalnih povijesnih zbivanja…) To su događaji međaši, a ostali događaji su – ostali. Pitanje je hoće li se Hrvati za pet ili deset godina sjećati »lexa Perković« i hoće li im oko postavljanja dvojezičnih ploča u Vukovaru biti sve jasno. No ono što čovjek ne zaboravlja je osjećaj sustavne nepravde i s time se ne može miriti. Što je dovelo do toga osjećaja ili tko je odgovoran za golemu hrvatsku bol, u Temi s naslovnice pišu autori koji te probleme hvataju dubinski, s antropološke i psihološke razine. Oni detaljno analiziraju među elitama i u dijelu naroda, nažalost, prevladavajući komunistički mentalitet, koji je tako snažan da kod mnogih izaziva odbojnost da uopće slušaju o njemu. No što je čovjek koji se ne suočava sa svojim strahovima? Ili kakav bi to medij bio koji bi od svojih čitatelja skrivao bitno?
Priliku se može shvatiti i kao dnevnički zapis jednoga vremena. Kakvo bi to vrijeme bilo, lako bi opisale naše rubrike: vrijeme vapaja za mirom u Siriji, ali i debelog kalkuliranja politike s time u vezi; vrijeme nicanja socijalnoga poduzetništva u Hrvatskoj, ali i vrijeme prevelikoga broja klipova koji se pred njega stavljaju; vrijeme ufanja vlastodržaca u povjerenje prema narodu i njegovim željama kad je o uređenju društva i okoliša riječ, ali i vrijeme miniranja svakog pokušaja kad se narod pokuša zauzeti za određenu vrednotu; vrijeme kada nastavnici dolaze pred svoje katedre, ali i vrijeme kad ih se i od njihova ministarstva omalovažava kao malokad dosad… Zapisi su to koji, dok s jedne strane plaše, zapravo sustavno pozivaju na obraćenje po književnicima iz davnine, mladim stručnjacima koji čuvaju dignitet posebne djece u školama ili sportašima iz Grada Heroja koji su pokazali kako se voli Hrvatska.
Crkvene kronike iz rujna 2013. godine redom će bilježiti događaj koji bi se pamtio a da se ni retka o tome nigdje ne napiše: beatifikacija istarskoga svećenika Miroslava Bulešića. Iza njega nije ostala velika pisana ostavština, no ključna jest: njegov dnevnik. U njemu, koji se u rujnu često citirao, stoji: Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, koji liječimo, podižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Došlo je vrijeme za aktualizaciju života toga hrvatskoga blaženika.
Branimir Stanić, urednik
