Premijera “Cijena sreće” Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek redatelja Emir Hadžihafizbegovića „jedan eksperiment u šest slikica“

U osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek 7. veljače 2013. godine autor, redatelj i izbornik glazbe Emir Hadžihafizbegović premijerno je postavio i izveo tragedijicu u šest slikica imena “Cijena sreće”. U stranačkim novinama su iznesene kritike: „Drama mami i suze i smijeh,“ a što je sasvim točno, što se suza tiče. „Glumci su maestralno odigrali predstavu, a tremu pretvorili u kreaciju, kaže redatelj Hadžihafizbegović“. Što je točna opservacija obzirom na tekst, jer uz takve dijaloge i veći profesionalci bi imali i veću tremu. “Ovako dugotrajan pljesak publike nakon predstave nisam već dugo čuo“ kaže redatelj, no očito je da je bilo puno lancmana koji su pljeskali samo po toj „prijateljskoj osnovi“ zajedno s tehničkim osobljem i intendantom, gradonačelnikom, jer nisu mali novci utrošeni na jedan eksperiment. I to sve iz razloga da se omogući što ugodniji boravak jednom gospodinu u Mostaru.
Kada se počinje režirati, bez obzira na simpatičnost Tomato spotova, to se radi u malim kazalištima, pa se kreće prema stupovima institucije kakvo je HNK. Kada se počinju pisati drame, počinje se u književnim časopisima, i od manjih scena do HNK. U Osijeku to nije slučaj, to dokazuju praizvedbe lokalnih tzv. dramatičara, koji drame – i traju po 4 puta i skidaju se s repertoara. Nadamo se da se ovo neće skinuti, neka ostane obučeno.
Drama zapravo nije drama, jer nedostaje kohezija radnje, logika slijeda, uspon i pad, katarzu možemo zaboraviti (to nećemo naći niti kod Mihanovića u „Bijelo“, niti kod Gavrana! U bilo kojoj drami). Ali čim spomenemo Gavrana, onda u ovom kontekstu vidimo koliko je on iznad ovog nivoa pisanja (Vozači – slična tematika), i da barata svim znanjem pisanja drame, za razliku od autora ovog teksta. Drama govori o težini života u poraću o laži, pohlepi, tajkunima, srušenom sustavu vrijednosti faktografski kao iz novina. Na principu prizemnog konteksta tajkun i sekretarica piju viski a veteran prodaješpice i moli za donacije. Kada se razmisli, nekako se čini da je taj veteran, koji je na plećima i samo lukavošću pobijedio JNA s kalašnjikovim protiv tenkova u RH, naglo postao priglup, pa ne vidi što je stvarnost, već mu to treba rećižena (da ne prodaje špice, ili što je to profit!). Na razini jedne gimnazijske predstave (kakve su uobičajene u Gornjem Gradu), reći ćemo da je tekst osrednji i preporučiti autoru da više poradi na pisanju.
Režija otvara slike pop glazbom od Sinatre do Pulp Fiction, nalijepljeno jedno na drugo, što se ne radi niti na radio stanicama, već samo na cd-u koje čovjek ima za internu uporabu. Prilično je dosadno slušati i gledati kako se strči tehnika i rukama okreće kulise i to 6 puta uz Pulp Fiction dok se mijenjaju slike, vrlo glasno pušteno skoro do daske. Prvo zato što to reže, kako vizualno tako i slušno, tijek radnje. Drugo, nepotrebno je na ovakvoj sceni HNK, gdje postoji rotacija, imati manuelno rotiranje kulisa cijele kuhinje, i to okretanje i postava rekvizita koje traje preko 2 minute, a moglo je trajati 4 sekunde upotrebom rotacije. Treće, postoji način koji bi sveo izmjenu na 2 sekunde, ali to redatelj i scenograf moraju znati. I ako bi izbacili tih 15-ak minuta utrošenih na nepotrebno vraćanje scena tamo vamo (u kuhinju veterana) pa nazad u poslovni prostor tajkuna, moglo se u tom vremenu objasniti i podrobnije ocrtati tek izrezane karaktere iz papira u drami. Ili se moglo podcrtati razlog ove drame i objasniti ga podrobnije, čega isto nema. Osim završne scene, pocupkivanja uz narodnjak na početku, cijela je predstava odigrana na tom nivou pocupkivanja, bez razloga. Nema gesta koje upotrebljavaju prostor scene, koji bi bio takav zato što je to „tu“.Naročito je neuvjerljiva scena kada Ivana Gudelj, Ranka napada nožem Jasnu Odorčić , Srđanovu supugu. To je tako neuvjerljivo da niti djeca u vrtiću se ne bi uplašila, i u tekstu je taj dio tanak, jer ako, neko nekome kaže, u pm i slično, baš se ne poteže nož radi toga, a pogotovo na način na koji je to i kako neuvjerljivo režirano u ovom slučaju. U ovom primjeru se vidi da je nemoguće dobro režirati kada se nema uporišta u tekstu. U tom slučaju, sve se odvija površno po površini neuvjerljivog teksta, kao i dosjetka posle tog napada „baci nož da se ne porežeš“, to je zbilja efemerno, i ne baš vispreno.

Stoga zaključak stranačkih novina da je „poput dijamanta izbrusio redatelj Hadžihafizbegović“režiju predstave ne stoji. Hadžihafizbegovićevom predlošku, koji je hrvatskom govoru i leksiku prilagodio dramaturg Dubravko Mihanović isto tako ne dostaje uvjerljivosti, koje bi autor „Bijelog“ morao znati, no vjerojatno to nije u opsegu honorara – mijenjati tekst autora. Glumačka ostvarenja (igra na sceni) su različita od glumca do glumca i to :

Vladimir Tintor, kao Kruno Hojka, nezaposleni ratni vojni invalid, je osrednje dobro izgradio tu ulogu, možda je najbolji prije pre glumljenog (možda je to prerežiranog) kraja. Ako pročitamo stranačku objavu u novinama „pogotovo u posljednjoj sceni, na koju nitko ne može ostati ravnodušan“ mogao bi se steći dojam da je glumio g. Marlon Brando. No, kako nije, pohvaliti ćemo ga s ocjenom dobar.
Tatjana Bertok-Zupković, Senka Hojka, med. Sestra, gospođa koja nakon 15 godina scene sasvim sigurno zna što i kako treba, jer poučava mlađe, nije bila na nekoj elitnoj visini. Činilo se da je bila rezignirana, da li rečenicama koje joj se nisu svidjele, a morala ih je izgovoriti, ili se možda ne slaže s filozofijom lika, ili joj ta režija ili režijski postupci čine se zastarjeli, pa je sputana umjetnički? Ona je fizički ko stvorena za tu ulogu, i tako ju je vrlo dobro i odglumila, s opaskom da nije otišla u visine iz nekog nama nepoznatog razloga.
MiroslavČabraja, kao Emil Čevrić, automehaničar, bio je uskraćen za neke životne geste, i kretanja po prostoru scene i relativno dobar u svemu.
Duško Modrinić, kao Srđan Rotim, vlasnik tvrtke (tajkun), paše uz tajnicu, ali nikako uz suprugu. Gđa Odorčić mu dođe kao mama, fizički ali i glumački. Gledajući njega na sceni pomislio sam: e da je tu Milas, ili Čokljat to bi bila prava stvar. Modrinić bi trebao poraditi na jačini glasa, scenskom izgovoru i jačini izgovora da bi bio pohvaljen, ali se kreće u dobrom smjeru, te mu želimo puno uspjeha u daljnjim ostvarenjima.
Ivana Gudelj, Ranka, Srđanova tajnica, štiti tajkuna i potajno je zaljubljena u njega (ako je to nekakav zaplet), zna sve kako se radi. Ivana je idealna za tu ulogu: stasom, glasom, pokretima, jedna buduća Julija i ko stvorena za sve druge lirske role, koji su u tom lirskom fahu. No, gospođa Ivana mora ispraviti „č“ i pojačati scenski izgovor: da kada pošalje u rodno mjesto (kao u svađi s nožem) osobu u Gornjem Gradu, da sve piljarice zatvaraju prozore u Donjem Gradu, inače neće ići. Želimo joj puno uspjeha, tako fizički prisnih uloga (jer i sama njena pojava na sceni plijeni!), i evo: nova primadona je rođena. Samo moramo malo pričekati da se iznjedri.
Vesna Rotim, koju je odigrala Jasna Odorčić , Srđanova supuga koja traži tajkunski razvod, vara muža tajkuna s drugim. Uloga ko stvorena za nekadašnju najljepšu glumicu u klasi. Jedino, što je ona za kategoriju „preteška“, za svog partnera, ona sada glumi iz rukava i tu nema greške. A kada nema što za reći, teksta – kriv je pisac. Čestitamo Jasna, iako je bilo pre kratko.
Mateo, AljošaČepl, glumi sina Srđana, tajkunski razmažen, drogira se. Uredno odrađen tekst, sve izgovoreno kao na ispitu u Kampusu, svi kolege su i će pljeskati. No, trebalo bi malo više unići pod kožu lika, ne izvana. Ako može, i odmah će sve sapunice biti pune ovog tipa glumca.
Knjižica je priča za sebe (neukus forme i prikaza (od citata Majke Tereza, do špica, Vukovarskog Groblja, i Michelangelove freske – kad je to upalo u neki nepoznati i nemogući slijed, mogao se i ubaciti neki recept recimo za paprikaš, da ima nešto smisleno u knjižici), potpuno ne profesionalno urađena, ništa se ne zna o Jasni Bošnjak što je uvredljivo i nije na nivou kućnog odgoja, ništa ne reći o osobi – dami, koja je uradila kostime relativno dobro, a scenu manje uspješno (no možda joj to i nije fah!)
Redatelju želimo da se razvije u režiji sa suradnicima i da se svi zajedno podignu na viši profesionalni nivo. Ansamblu da se razvija u pozitivnom smjeru i da u nekim snažnijim tekstovima, ne dopusti pad tenzije predstave koji će publiku držati u napetosti cijelog tijeka predstave ne ometanu rotacijom kulisa.