Predstavljen roman „Ulaner“ Viktora Pucka

Donosimo osvrt Davora Šalata, naslovljen Filmski sugestivna priča, u cjelini:

– Viktor Pucko u zrelim se životnim godinama prvi put javlja kao prozaist, i to uspješno, s romanom Ulaner, u izdanju kvalitetnog nakladnika Stejer-grafa. Riječ je o osebujnome djelu koje je blisko nekolikim pripovjedačkim žanrovima – s jedne strane, doista, romanu, a s druge strane, romansiranoj biografiji, memoaristici, dokumentaristici s elementima putopisa. U svakome slučaju to je biografija u dovoljnoj mjeri romansirana da bi istodobno mogla biti i roman, no taj roman svoju fiktivnost većma zadobiva u samoj životnoj čudesnosti, nego u izmaštavanju likova i situacija koje ne bi bili stvarnosno provjerljivi. Zapravo, u samom središtu Ulanera  je upravo pripovijedanje, ono sržno iskustvo čovjeka o samome sebi koje se još od mitskih vremena najbolje očitovalo u neiscrpnim narativnim strukturama koje su pratile i oblikovale svaku ljudsku djelatnost i spoznaju. U ovom romanu to se pripovijedanje javlja u čistome obliku, s gotovo filmičnim nastojanjem da se burni i zanimljivi događaji učine što prezentnijima, plastičnijima, bez, dakle, nastojanja da se sjećanja pretjerano analiziraju, racionaliziraju i nadopune kakvim univerzalizacijskim ili simbolizacijskim nadogradnjama. Radi se tako o romanu u kojemu događajnost prevladava nad doživljajnošću, a razmjerno jednostavna pripovjedna sukcesivnost nad složenijim modernističkim i postmodernističkim narativnim postupcima i defabulizacijom. Sudeći prema tome, moglo bi se pomisliti da se Ulaner bavi posve singularnim iskustvom glavnoga lika koje ne bi imalo neko veće važenje za kolektivno iskustvo niti bi pobuđivalo snažniju čitateljsku identifikaciju, odnosno poopćenje spomenuta iskustva. No, zbiva se upravo suprotno, zanimljivost događaja intenzivno uvlači čitatelja u tekst, a osobna sudbina koja se provlači kroz općedruštve situacije od 1911. do 1946. godine nedvojbeno zadobiva neku oglednu vrijednost, paradigmatičnost, čak tipičnost za sve one povijesne prilike i potrese koji su zadesili hrvatske prostore i ljude, kao uostalom i cijelu Europu i Svijet, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Dapače, upravo pokazivanjem da snažni povijesni zaokreti znatno određuju pojedinačnu sudbinu, roman Ulaner nam je posve aktualan i danas kada, kao i uvijek u povijesti, pojedinačne kobi mnoštva malih ljudi ovise o nekoj uskoj političkoj, financijskoj ili vojnoj oligarhiji. S druge strane, uistinu onon što je univerzalno, općeljudski vrijedeće, i može biti tek nešto do srži konkretno, što se u punoj mjeri iskusilo na vlastitoj koži. Tako, ponekad i krvavo odživljena sudbina najbolje razotkriva ustroj ovoga svijeta i zakonitosti njegova funkcioniranja, uostalom samu ljudsku prirodu kako se ona posve konkretno očituje, a ne tek apstraktno zamišlja. Onaj koji je više toga prošao, taj je i više toga spoznao, taj jednostavno bolje zna kakav je uistinu život, kao da nam zapravo sugerira roman Ulaner. Ta je crta svjedočenja života u svim njegovim pozitivnim i negativnim dimenzijama, ujedno i središnja motivacija nastanka i narativna razvitka tog romana. Zato i jest važno da je život Filipa Grgeca, glavnog lika o čijoj sudbini suzdržani pripovjedač u trećem licu i govori u cijelom romanu, bio vrlo buran i raznolik, ljudski uistinu zanimljiv, ali i povijesno znakovit. Filip, naoko običan zagorski seljak, vojni je rok u Austrugarskoj vojsci služio u elitnoj konjičkoj potrojbi ulanerima, odnosno u carskoj gardi. Tamo ga je dočekalo i izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine pa je bio poslan na istočni front, na zlokobno galicijsko bojište, gdje je pokazao iznimnu hrabrost i ratnu vještinu. U jednoj su akciji 1917. godine, međutim, cijelu njegovu postrojbu zarobili ruski vojnici, a on je sljedeće dvije godine, za razliku od mnogih zarobljenika, uspio preživjeti u neljudskim uvjetima sibirskog zatočeništva. U jesen 1919. uspijeva pobjeći tako da saonicama prelazi tisuću kilometara, a onda se nakon šest mjeseci pješačenja ruskom tundrom zaustavio na nekom seoskom imanju. Nakon toga Filip proživljava još niz uzbudljivih i egzotičnih događaja. Zaustavlja se kod jedne žene, Vasje, i s njom ima sina, no naglo mora pobjeći da ga ne uhvate kao bjegunca, zatim se preko Kaspijskog jezera prebacuje u Perziju, i nakon napada drumskih razbojnika neko vrijeme provodi u Teheranu. Na kraju se ukrcava na brod za Istanbul, od kuda se vlakom Balkan Ekspressom u kasnu jesen 1922. godine vraća u Zagreb i u svoje rodno zagorsko selo. Obitelj mu je već bila uvjerena da je poginuo u ratu pa je njegov povratak doživljen kao uskrsnuće od mrtvih. Filip se potom ženi za jednu mladu seljanku i s njom ima mnogo djece, postaje uspješan vinogradar i jedan od najimućnijih ljudi u Hrvatskome Zagorju. Posjećuje svoga ratnog druga, jednog od najmoćnijih bankara u Beču, koji mora tridesetih godina pred nacistima pobjeći u Ameriku, gdje pak pogiba pri sukobu s razbojnicima koji provaljuju u njegovu banku. Filip pak, držeći se svagda podalje od politike, ipak stradava nakon Drugog svjetskog rata. Naime, 1946. godine, kao, kako je rečeno, «zagorskog kulaka i ljubitelja Nijemaca», u nepoznato ga odvodi OZNA i nikad se ne doznaje gdje mu je grob. Četrdeset godina kasnije pak Viktor Pucko otvara Filipovu zaključanu škrinju i nalazi njegovu ostavštinu: spise, dokumente, pisma, sablju i ulanersku uniformu. Na temelju toga, dakako, i piše ovaj roman. Kako sam prethodno dao naslutiti, iako je tako neobična i osebujna, sudbina Filipa Grgeca nije samo njegova. On se tijekom trideset pet godina kreće kroz vrlo različite situacije, društvene slojeve, države pa i disparatne kulture. Biva, nadalje, i sam u vrlo različitim ulogama, od običnog vojnika do oficira i ratnog zarobljnika, od siromašnoga povratnika iz rata do vrijednog i bogatog vinogradara i vinara te povremenog sudionika bečkog visokog društva sve do poslijeratnoga «narodnog neprijatelja» koji biva likvidiran bez suda i poznatog groba. No, u svim tim društvenim kontekstima i osobnim ulogama vide se vrlo plastično karakteristike određenog vremena i mjesta, u prvome redu zadnjih godina Austrougarske, Rusije na prijelomu iz carističkog u boljševiško razdoblje, Perzije početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, i nadasve, dakako, Hrvatske, i to od austrougarskog vremena, preko stare Jugoslavije sve do početaka socijalističke Jugoslavije. Uglavnom, Filip Grgec utjelovljuje još jednu sudbinu kroz koju se pokazuje što je sve hrvatski čovjek morao na ovaj ili onaj način proći u njemu iznimno nesklonim vremenima, državama i režimima. Filip je, međutim, ponešto drugačiji od fatalističkih Krležinih domobrana koji – kao sinegdoha targične i besmislene hrvatske kobi – služe još samo kao topovsko meso u Galiciji. Filip pak još nije izgubio svako povjerenje u carsku vojsku, na ratištu se vješto snalazi, a potom se, u Rusiji, svim snagama bori za vlastiti život i uvjeren je da mu u toj borbi pomaže i sam Bog. On, nadalje, svoj kasniji život doživljava kao dar koji treba što bolje i intenzivnije proživjeti, boriti se svim silama protiv nedaća, ali i hedonistički uživati u alkoholu, ženama, obitelji, poslovnome uspjehu. U toj esencijalnosti golog života politiku doživljava kao nužno prljav i nesretan posao koja nepresta nce perpetuira povijesni tragizam i koje se bolje kloniti. Ljepotu, međutim, nalazi u konkretnoj svakodnevici u kojoj je vojnik, muž, otac, ljubavnik, poslovni čovjek i seoski dobrotvor. Filip Grgec se tako prije nalazi na onom, povijesno ipak znatno kraćem, popisu Zagoraca koji se nisu fatalistički prepustili nesretnoj sudbini, već su se vlastitom voljom snažno suprotstavili nepovoljnom povijesnom determinizmu. U svemu tome ostaje svojevrsna pouka romana o prihvaćanju života, nastojanju da se naglase njegove pozitivne strane, ali i da se realno sagleda pa i prihvati njegova ograničenost i prolaznost. Velik dio vrijednosti i zanimljivosti romana Ulaner može se pak zahvaliti njegovoj vješto izvedenoj pripovjedačkoj strukturi. Kao prema starim retoričkim pravilima, roman počinje in medias res, dakle, upravo u iznimno važnom trenutku Filipova povratka kući nakon jedanaest godina (teško je ne povući paralelu, ali i uočiti razlike u odonosu na Krležina Filipa Latinovitza koji se također vraća kući nakon mnogo godina). Taj trenutak, naime, prestavlja sredinu i razmeđu dvaju romanesknih vremena koja se izvrsno izvedenim postupkom paralelne montaže neprestance izmjenjuju u romanu i čine ga dinamičnijim i zanimljivijim. Jedno je prošlo vrijeme od Filipova novačenja u carsku gardu do povratka kući iz Rusije, a drugo je buduće vrijeme od spomenuta povratka sve do Filipova konačnog odvođenja u smrt nakon Drugog svjetskog rata. Takva paralelna montaža daje dodatni, gotovo pustolovni štih romanu koji u napetoj radnji isprepliće najintrigantnije sadržaje: opise bitaka, preživljavanja u ekstremnim uvjetima, strastvenih erotskih susreta, velikih ljubavi, egzotičnih zemalja i ljudi, snažnih ratnih prijateljstava, velikog luksuza visokog društva, poslovnih umijeća, teškoga seoskog života. Nije li to, uostalom, ono što većina ljudi i voli kod proze koja, doduše, nema neke modernističke ili postmodernističke pretenzije, ali neprestance boravi u blizini onog svagda zanimljivog i neiscrpnog, elementarnog ljudskog pripovijedanju o čudesnosti života, njegovim zapletima koji su često fantastičniji od svake fantastike? Da zaključimo, pri čitanju romana Ulaner Viktora Pucka ne treba očekivati neku visokoparnu i prosedejno nakićenu prozu, već se valja bez nekih teorijskih predrasuda prepustiti njezinoj živoj, stalno svježe navirućoj i filmski sugestivnoj priči. –

Tako o romanu Ulaner piše književnik i književni kritičar Davor Šalat.

Autor Viktor Pucko sa suprugom

Akademija-Art.hr