Skip to content

Predstavljanje Tigra započelo krikom i buđenjem za hrvatske generale

U Gradskoj knjižnici Lepoglava, u organizaciji Međunarodnog kluba prijatelja, u četvrtak 15. studenoga 2012. godine:

 
Predstavljanje svoje već svjetski poznate zbirke pjesama Tigar prevedene na engleski, njemački, talijanski, makedonski, albanski i romski jezik u Gradskoj knjižnici u Lepoglavi, u četvrtak 15. studenoga 2012. godine, Tomislav Marijan Bilosnić započeo je svojom poemom Krik, pozivajući nazočne na bdijenje uoči konačne presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Hagu
 
Presuda generalima presuda je Hrvatskoj, kazao je Bilosnić, nastavljajući čitati pjesme posvećene tigru koji također živi pod prijetnjom istrebljenja.
U sklopu programa Maribor 2012., europska prijestolnica kulture, ovaj Bilosnićev književni nastup u Lepoglavi organizirao je Međunarodni klub prijatelja povodom 45. godišnjice umjetničkog djelovanja ovoga svestranog umjetnika, književnika, slikara, fotografa, publicista i novinara, kao i 100.objavljenih naslova ovog autora.  
U Gradskoj knjižnici Lepoglava  predstavljena su sva dosadašnja izdanja Tigra, a publici je bila dostupna i grafička prezentacija ove zbirke na svim prevedenim jezicima. U ime TKIC d.o.o. dobrodošlicu Bilosniću zaželio je gosp. Vladimir Ivanuša, ističući njegov položaj i značaj u hrvatskoj umjetnosti i kulturi.  Gosp.  Alojz Gredelj, zamjenik gradonačelnika Lepoglave, otvorio je samu priredbu ističući i osobnu radost što Lepoglava može ugostiti jedno tako ugledno hrvatsko pjesničko ime. O Bilosnićevom književnom i umjetničkom djelu  lepoglavskoj literarnoj publici govorio poznati slovenski književnik Marjan Pungartnik, predsjednik Mariborske literarne družbe. Uz autora pjesme iz Tigra čitala je i pjesnikinja i slikarica Milka Knežević, predsjednica Međunarodnog kluba prijatelja.
Pungartnik je govreći o Tigru istakao kako je Bilosnićev tigar zaposjeo svijet lirskog subjekta pomoću samog jezika, parafrazirajući tako ono što je kritika već kazala o ovom djelu: «Tigar se, kao slika, pojam i riječ, najprije pojavljuje u nesvjesnom, a samim time i u jeziku koji iz njega izvire. Tako se u ovoj knjizi tigar i jezik međusobno sustvaraju i tumače, a taj proces nazvali smo po samoj knjizi i njenom glavnom liku – „tigrizam“.

Tigar Tomislava Marijana Bilosnića umjetnički je vrhunac njegova dugogodišnjeg plodnog stvaralaštva. U 135 pjesma ove jedinstvene zbirke sažeto je sve ono najbitnije vezano uz poeziju ovog zadarskog književnika. Središnji lik, pojam i riječ ovog ciklusa je, naravno, tigar. Oko njega se stvara igra koja na svoj poetski način izražava svijet lirskog subjekta, stvarnost i nestvarnost koju nastanjuje. Tigar se nalazi posvuda: u utrobi zemlje, Marsa, Sunca, zvijezde, ali i ljuske oraha ili samog srca. Tigar sve vidi i sve zna: On vidi kroz nebo/On vidi kroz vodu. Tigar poznaje sve tajne/tigar poznaje sunce. Svijet i stvari mjere se po tigru, kao i sam subjekt, koji je s njim u svakom poetskom trenutku u posebnom interaktivnom odnosu.»
Na kraju književne večeri Bilosnić je Gradskoj knjižnici Lepoglava poklonio tridesetak svojih izdanja.

Uvodna foto: Vladimir Ivanuša, Tomislav Marijan Bilosnić, Alojz Gredelj i Marjan Pungartnik (snimio Ivan Vinovrski)


S predstavljanjaTigra u Lepoglavi (snimio Ivan Vinovrski)

Davor Šalat o Tigru
 
PJESNIČKI PANTIGRIZAM
Tomislav Marijan Bilosnić: Tigar, 3000 godina za dar, 2004., Zadar
 
Zbirka pjesama Tomislava Marijana Bilosnića Tigar neobičnog je konceptualnog, sadržajnog i oblikovnog ustroja. Riječ je, naime, o knjizi sa sto pedeset pjesama koje su varijacije na jednu te istu temu tigra, koliko god sama ta tema bila zapravo beskrajna. Upravo jedinstvenost teme, promišljena koncepcija cijele zbirke i razmjerno ujednačen stil pisanja cijeloj knjizi priskrbljuju snažnu koherentnost, što pak nuka na iščitavnje zbirke kao cjeline, u svoj, dakle, cjelovitosti, ali i mnoštvenosti njezinih značenja. Sva ta koherentnost i motivacije koje su do nje dovele, ovise zapravo o samom temeljnom motivu tigra, širini i raznolikosti njegova značenjskoga polja i realizaciji toga polja u knjigovnoj i pjesmovnoj struktruri. S jedne je strane, dakle, važno skicozno utvrditi glavna značenja tigra u raznim svjetskim simbolikama, mitologijama, religijama i književnostima, a s druge strane značenjske osebujnosti koje je tigru pridao sam Bilosnić u svojoj zbirci. Valja, napokon, izvidjeti i kako je Bilosnićev tigar tvorio tekst i kako je tekst tvorio njega, odnosno, koji su se poetički izvodi na svim razinama književnoga teksta dogodili uslijed spomenutog općeg, a potom i autorova osebujnog značenja tigra.

Ne možemo ovdje, dakako, ići u potankosti i iscrpnosti u tome koja sve značenja ima simbol tigra, ali se svakako nameću neka najvažnija koja su, ujedno, važna i za Bilosnićevo viđenje tigra. Općenito govoreći, u sasvim sažetoj panorami kroz razne mitologije i religije, možemo reći da tigar ima ambivalentno, solarno i lunarno značenje. Tvorac je i uništitelj. U borbi sa zmijom, predstavlja nebesku, solarnu moć, a u sukobu s lavom ili istočnim zmajem, lunaran je, ktoničan i zlotvoran. Tigar je simbol kraljevskog dostojanstva, snage, okrutnosti, a može biti i manifestacija majke zemlje. U astečkoj tradiciji predstavlja Sunce na zalasku i zemaljske moći. Kao gnjev, jedno je od tri nezrazumna stvorenja u kineskom budizmu, uz majmuna kao pohlepu i jelena kao ljubavnih jada. U egipatskoj je tradiciji atribut Seta u tifonskom vidu. A u grčkoj – tigrovi mogu zamijeniti leoparde koji vuku kola Dionisa/Baha. U hinduističkoj tigar je amblem kšatrija, kraljevske i ratničke kaste. Hinduistički bog Šiva, u svom činu uništavanja, prikazan je kako jaše na tigru i odjeven je u tigrovo krzno. U japanskoj tradiciji tigar simbolizira hrabrost i atribut je junačkih ratnika.

U kineskoj kulturi tigar je kralj svih životinja, kao što je to lav na Bliskom Istoku i Europi. Znak je monarhije, hrabrosti i srdžbe. Rijetki bijeli tigar je bog zapada u Kini. On je lovac i time simbol ratničke kaste. Tigar predstavlja fizičku snagu i aktivira unutarnju moć. Inače, diljem Azije tigar je moćan simbol i dugo je zastupljeno tetoviranje simbola tigra u Indiji, Burmi, Tajlandu, Kambodži, Idoneziji, Maleziji, Kini i Japanu. U Kini lik tigra na privjescima nosi se za obranu od zla. Tigrovi od kamena čuvari su i u kućama i vani. Ovdje tako valja spomenuti da se simbol tigra koristi i u totemističkome smislu, kao, dakle, plemenski totem čija snaga i duh prelaze na svakog člana plemena. Općenito gledajući, tigar se doživljava kao simbol moći i snage, ali i razaranja i nasilja. On se vezuje za moć, bijes, strast i senzulanost, lepotu, brzinu i okrutnost. Pojava tigra u snu signalizira novu snagu ili strast.

U književnoj pak tradiciji najutjecajniji je tigar u istoimenoj pjesmi Williama Blakea (prva strofa u prijevodu Luke Paljetka: „Tigre, tigre, plame jak/ Što sijevaš kroz šumski mrak,/ Koji vječni dlan, i kad,/ Stvori taj tvoj strašni sklad?“). U njoj ta životinja biva utjelovljenje kozomogenetskog misterija, vidljiv povod za pitanje o tome kakav je nevidljivi Stvoritelj tog tigrovskog „strašnog sklada“, odnosno istodobne divote i strahote. U dvadesetom stoljeću najutjecajniji je pak u bavljenju tigrom bio Jorge Luis Borges koji je, po uzoru na Blakea, u tigrovu krznu gonetao upisanu šifru njegova Stvoritelja, a u pjesmi Drugi tigar postulirao ga kao metaforu samog života koji se opire racionalnosti i imenovanju, a čak – u svojoj autentičnoj biti – izmiče i svakoj ipak reduktivnoj mitološkoj ili književnoj predodžbi o njemu.

Po mnogim signalima u samome tekstu zbirke Tigar posve je razvidno da je Bilosnić računao sa svim tim značenjima spomenute životinje. On ih nipošto nije negirao, već ih je personalizirao, nadogradio i detaljizirao. Bilosnićev tigar, dakle, na neki način u sebi sadrži sva spomenuta značenja, no on je ujedno i postavljen u dubinski odnos sa samom pjesmovnom sviješću pa i eksplicite sa samim autorom. Tigar ne samo da je prikazan kao pjesnikov alter ego, već i kao njegovo istinsko, autentično, duboko „ja“, zapravo kao njegovo „prvo“, a ne „drugo“ ja („Tigar je svaki osjećaj/ Tigar je svako osjetilo/ Tigar je svaka vrijednost/ on je moje ja“). Time i Bilosnićeva zbirka zadobiva, između ostalog, i karakter svojevrsnog duhovnog itinerera u kojemu se od punine bitka naslućene u djetinjstvu lirski subjekt odrastanjem udaljuje u umanjenu egzistenciju da bi životnom zrelošću došao do ponovnog zrenja bitka i puta prema posvemašnjem sjedinjenju s njim.

Tako je postavljena i početna dramaturgija knjige, prema, naime, već u Horacijevom djelu Ars poetica hvaljenom postupku in medias res, u sam trenutak kad se tigar (jedno od njegovih temeljnih značenja je i da je metonimija samoga bitka) vraća („Na početku Ulice Zadarskog mira/ pojavio se tigar“), kad lirski subjekt u suočenju sa samim bitkom počinje introspektivni proces platonovske anamneze, odnosno prisjećanja ideja („sve dok u trgovini kupujući piće/ nisam naletio na plišanog tigra/ On me vratio u počivalište djetinjstva/ zaboravljeno sunce javilo se iz njegovih šara/ Odmah sam znao da ću još jednom/ sve ponovno proživjeti u ljubavi“). U tome procesu osvještava se spomenuta životna putanja napuštenosti od bitka („Napustio je moju kuću…  Sad kad sam ostao sam/ raskinuo je našu vezu/ krenuo je na dugi put/ Nebo zna da ga čekam/ da sam bez ikakve pomoći/ sam bez tigra“), njegova definitivnog vraćanja („Tigar se vratio, ljubav se moja vratila… vratio se tigar vječne radosti“) i subjektova sjedinjenja s njim, prikazanog kao čin plemenske inicijacije i prihvaćanje novog, proširenog identiteta („Skriven od svojih najmilijih/ idem po svoje tigrovsko ime … Završetak mog iskušenja/ povezanost je sa stvoriteljem svega živoga/ Sada sam onaj koji spašava/ kojeg nitko neće uhvatiti/ Novi sam ratnik/ novi čovjek tigar“). Takva životna putanja, spomenuti duhovni itenerer, zapravo se smještava u metafizičku, kozmološku i antropološku konstatnu izgubljenog raja, Platonove pećine, palosti svijeta  koji čeka povratak bitka i njegovu spasiteljsku intervenciju. U takav opći eshatološki nacrt posve se uklapa i osobno duhovno napredovanje pa se u Bilosnićevome tigru skladno rimuju temeljna orijentalna i okcidentalna učenja o spasenju, primjerice, hinduistička učenja o stapanju atmana i brahmana (osobne duše  i duše svijeta), budističke težnje k prosvjetljenju i mogućeg konotiranja tigra kao, u kršćanstvu, božanskoga spasitelja Isusa Krista. Izvan obzora takva itinerera nipošto nisu ni, u tigra projicirana, filozofsko-teološka umovanja o riječi i tišini koja ju nadilazi, o nespoznatljivosti transcendencije koju ni najsmjelija ljudska riječ, zamišljaj ni osjećaj zapravo ne mogu dohvatiti, o katafatičkome (pozitivnom) i apofatičkome (negativnom) putu do spoznanja bitka.   

Tomislav Marijan Bilosnić, uistinu, kroz tigra, kad ga uzima i kao posve konkretnu životinju, govori i o bitku, o napokon životu samom. Pitanje je, međutim, koje sve atribute bitku i životu pridaje? Uz uobičajeni katalog svih božanskih svojstava (ljubav, dobrota, istina, sveprožimnost, svemoć, sveprisutnost, ljepota), Bilosnićev je tigar – kao ipak metonimija bitka – bitno obilježen vitalizmom, snagom, vatrom, svjetlošću, elementarnom prirodom. On je u autorovu viđenju, naprosto, živodajan, no sama narav tog života, kako sugerira Bilosnić, ne da se tako lako „uloviti“ u racionalne kategorije, u riječi koje svagda zaostaju za puninom, intenzitetom i prezentnošću događanja samog života. Zato našem pjesniku tigar nije samo metonimija bitka (s čijom su esencijalnošću nespojivi propasni fenomeni svijeta koji tone prema nebitku), već i svojevrstan instrument očitovanja života samog u svoj njegovoj raznolikosti i proturječnosti, upravo tigrovskoj istodobnosti divote i strahote, ljepote i okrutnosti, ljubavi i smrti.

Napokon, Bilosnićev tigar (to je i završni akord cijele zbirke Tigar) konotira svojevrsnu „divlju misao“, oslobođenu sputavajućeg racionaliteta, pravu radost i uživanje u elementarnome životnom obilju koje smo si bezbrojnim ljudskim konvencijama već gotovo posve zapriječili. Upravo iz te duboke potisnutosti u sve ispraznije civilizacijske surogate javlja se intenzivna žeđ pjesmovnog subjekta za tigrom, za iskonskim, prvobitnim, primitivnim životnim plesom u njemu („Kad ga najmanje očekujete/ kada ste ga već zaboravili/ tigar se javlja plešući/ plešući, bez i jedne riječi/ očekuje da ga primite/ da zaigrate prije nego vas onemoguće“). Dakako da se tu Bilosnić oslanja i na psihoanalitička učenja o podsvijesti koja može otvoriti put k iskonskom, na iskustva modernog slikarstva (Franz Marc, Paul Klee) s ekspresivnim, primitivnim i dječjim likovnim izrazom, na nikad iscrpljeno mitološko vraćanje u djetinjstvo čovječanstva, na povratak prirodi kao autentičnom proročištu života.

Možemo zaključiti da baš zato što je život – i vanjski i unutarnji – tako beskrajno raznolik, nesvodiv i proturječan, naš pjesnik semantički impostira tigra šire nego u svim zasebno uzetim značenjima koja smo prethodno spomenuli. Bilosnić zapravo stvara poetski svijet pantigrizma (dr. Živko Nižić u pogovoru knjizi za njega kaže da je „pantigrist“) u kojem se ide tako daleko da tigar u podizanju na drugu potenciju životnog intenziteta i dubine može čak nadmašiti i samoga sebe („Tigar dolazi s onu stranu sebe/ Tigar liježe na sjenu svoje ljubavi“) i svojim umnožavanjem omogućiti dodatno naviranje života („Kad bismo povećali broj tigrova/ mogli bismo udvostručiti umijeće ljubavi“). Upravo zato tigar u tome najširem, Bilosnićevom, značenju i nije mogao biti ispjevan tek jednom pjesmom ili čak ciklusom, već cjelovitom knjigom koja je u svojoj monotematičnosti s mnoštvom varijacija i morala imati mnoštvo pjesama, točno sto trideset pet, što svakako simbolizira puninu, obilje, raznovrsnost, cjelovitost, dakle, isto ono što i sam tigar.

Nakon što smo, dakle, izvidjeli opća i posebna (Bilosnićeva) značenjska polja tigra, ostaje nam, kako rekosmo na početku, vidjeti i poetičke izvode koje je takvo shvaćanje tigra prouzročilo na drugim razinama teksta. Afirmiranje vitalizma, oličenog u metafori tigra, svojevrsno stapanje subjekta i objekta pjevanja u, kako rekosmo, pantigrizmu, posljedovalo je i povišenom pjesmovnom intonacijom. Pantigrizam se, naime, mora upisati u tekst kako bi i tvarnost pisma postala takorekuć opipljiva duhovnost. U takvome urječivanju u zbirci Tigar pjesma se, svojim oblikovnim aspektima, gotovo spontano razvija iz prodahnutosti tigrovim duhom snage, energizma, novosti, intuitivnosti. Ona zapravo zadobiva karakter neprestanoga uprisutnjivanja, aktualiziranja toga duha, njegova ritualnog odražavanja i izražavanja, što tekst dovodi u blizinu religijske, mitske ili magijske izričajnosti. Takvom se ritualnošću nastoji što duže održavati gotovo obredna zajednica (to dakako ipak treba shvatiti prvenstveno u smislu književnoga, a ne religijskog ili magijskog događanja!) između autora, pantigrističkoga duha i čitatelja.

Svaki je novi stih i svaka nova pjesma zapravo nastojanje da se reaktualizira to zajedništvo pa se, kako bi se to postiglo, koriste i odgovarajući stilski postupci i retorička sredstva. Zbog takve motivacije Bilosnićeve pjesme imaju naglašeno repetativni i performativni karakter, one se nastoje „događati“ upravo u samom trenutku pisanja ili čitanja, i to pomoću neprestanih eksplikacija i tvrdnji o tigru koje zapravo imaju ambiciju odrješitog postuliranja nove, pjesničke stvarnosti, gotovo „diktature mašte“. U takvome diskursu pjesma u nekoj mjeri naliči drugim repetativnim, obrednim  oblicima kao što su litanije, psalmi, zaklinjanja, mantranja, magijske formule, a u svojoj je pak mjestimičnoj konstativnosti bliska i starodrevnoj mudroslovnoj tradiciji. Mnoge su stoga stiske figure ponavljanja i paralelizama u ovim Bilosnićevim tekstovima („Tigar je izvor po sebi/ Tigar je cilj po sebi/ Tigar čini samoga sebe/ Tigar je svoj plod…“), a stanovita hipnotičnost – koju stvara ponavljanje i nabrajanje – postiže se i isključivo stihičkom, nestrofičkom kompozicijom  pjesama koje tako djeluju kao ispisane u jednome dahu od prvoga do zadnjeg stiha.

No, autor svome tekstu priskrbljuje nedvojbeno obilježje pjesničkog događanja, estetskog čina, nadilazeći, dakako, kakvu izvanknjiževnu funkcionalizaciju. To su ipak pjesme o tigru, a ne njegov kult, koliko god ga Bilosnić radi estetskog efekta ipak nastojao fingirati. Prije bi se moglo reći da se tigrov energizam koristi u funkciji poetske izražajnosti i pojačavanju njegova intenziteta. Upravo zato je Bilosnić neobičnu privlačnost motiva tigra, njegovu egzotiku i slikovitost, iskoristio za metaforički, asocijativni, motivski vatromet, za pravo obilje poetske dimenzije, za maštu s nadrealnim natruhama koja nadilazi suhi racionalitet i probija se u svijet spoznajne, emotivne i izražajne punine („Bambusi zatvaraju klopku/ Tigar sunčanih očiju/ prolazi kroz čisti pijesak/ On ulazi ponovno među bambuse/ penjući se kroz zeleni sok/ uz gustoću bez težine“).  Njegove pjesme u zbirci Tigar zapravo su povratak punokrvnoj poeziji bujne slikovitosti i elementarnih značenja, često hotimice pojednostavljene sintakse i temeljnih – mahom kozmičkih, prirodnih i životinjskih – simbola kako bi se razgrnule surogantne civilizacijske naslage i doprlo do izvornih kozmoloških i antropoloških uvida. Zato se Bilosnićeva pjesmovna svijest namjerno vraća jednostavnijem i izravnijem poetskom izričaju, oslobođenom cerebralnih prenemaganja, kako bi konstituirala lirski subjekt koji ponovno zadobiva jedinstvo s prirodom i cijelim kozmičkim ustrojem, koji se ponovno „prikopčava“ na strujanje samog autentičnog, primordijalnog života. Upravo taj lirski subjekt svojim sugestivnim, elementarnim, pojednostavljenim glasom ima snagu univerzalizirajućeg egzistencijalnog svjedočenja koje nadrasta neku posve osobnu sudbinu i biografiju, snagu estetske reminiscencije na vrijeme kad se je poezija još znala vratiti svome prvobitnom sinkretizmu. 

Na kraju, zbirka pjesama Tomislava Marijana Bilosnića Tigar u svome na svim razinama knjigovne strukture, pjesmovne kompozicije i samoga teksta konzekventno provedenoga pantigrizma, odnosno duha koji gotovo ekstatički dovodi do ponovnoga sljubljivanja subjekta i objekta pisanja, zapravo znači određeni zaokret na aktualnoj hrvatskoj pjesničkoj sceni. Nakon, naime, prevlasti raznih inačica tekstualizma, intertekstualizma i medijski inspiriranih poetskih iskustava osamdesetih godina prošloga stoljeća te neoegzistencijalizma devedesetih, u dvijetisućitima hrvatska je poezija znatno raznovrsnija u spektru svojih nosivih poetika. Nema, dapače, više ni neke dominantne poetike koja bi se kao u prethodnim razdobljima nadređivala svima drugima i preskribirala neki način pisanja poezije ili pjesničku ideologiju kao vredniju i „napredniju“ od drugih. To je posljedovalo posvemašnjim rastvaranjem pjesničke scene na kojoj se zadnjih godina veća pozornost opravdano pridaje snazi, autentičnosti pojedine (auto)poetike, a ne njezinoj situiranosti u kakav naraštajni, časopisni ili na drugi način preskribirani vrijednosni kontekst. Zato je, kao u nekoj strukturalističkoj međuovisnosti i usustavljenosti, promjena dominante promijenila i čitav sustav pa su se u recepcijski i valorizacijski prednji plan probile i neke dulje vremena potisnute poetike i vrste poezija. To pogoduje i ponovnome osnaženju, odnosno reaktualizaciji poezija koje bi, prema razdiobi Cvjetka Milanje, pripadale sceni označenog, a prema Zvonimiru Mrkonjiću, iskustvu egzistencije i iskustvu prostora.

Upravo tu je i prostor koji vehementno i vrsno zaposjeda Bilosnić sa svojim na domaćoj i inozemnoj sceni snažno prepoznatim i nagrađivanim  Tigrom, ali i s cijelom svojom daljnjom pjesničkom profilacijom koja, između ostalog, uključuje i važnu reafirmaciju duhovne poezije kršćanskoga nadahnuća. Uglavnom, riječ je o pjesništvu smisleno artikuliranih svih razina književna teksta – od fonetske do diskursne, o poeziji kojoj metafizička okomica doseže do najsitnijih i najsvakodnevnijih stvari, kojoj su, dapače, stvarnost i svi vidljivi fenomeni svojevrsne Jakovljeve ljestve za uspon u onostranost i rekonstrukciju cjelovita kozmološkog sklada. Možemo tako zaključiti da Bilosnićev Tigar emanira poetsku energiju koja je svojim snagom, elementarnošću, uzdignutošću i povjerenjem u život sušta suprotnost sve mračnijim slijepim ulicama tehnicističke virtualnosti ili posvemašnje urbane rezignacije i destruktivnosti. No, duboki poetički kontrasti zapravo su snaga i dinamika svake, pa tako i hrvatske, pjesničke scene. Jasno je da se je kao jedan od nosivih polova te plodne napetosti u recentnome domaćem pjesništvu ustobočio i Tomislav Marijan Bilosnić s poetičkim i vrijednosnim novumom svoje vrsne knjige Tigar iz 2004. godine, ali i nekolicine njegovih daljnih zbirki pjesama.


Bilosnić uručuje svoja izdanja ravnateljici Gradske knjižnice Lepoglava (snimio Ivan Vinovrski)

O pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića

LIRSKA ŠKRINJICA KUCANOG SREBRA*


O pjesničkom opusu Tomislava Marijana BilosnićaKada bi se govorilo o hrvatskoj poeziji posljednjih tridesetak godina, govorilo bi se o različitim pravcima, eksperimentima, iskustvima, i dakako časopisnim krugovima. Gotovo svaki se pjesnik odredio za jedan model svoga poetskog izričaja, u njemu se pronalazio, učinio poneki tematsko-motivski ili formalni pomak, ali uvijek ostao vezan uza svoj časopisa, ili svoju grupu, da tako kažem – «poetsku školu». Tomislav Marijan Bilosnić polivalenatn je umjetnik, ali u prvom redu književnik, kojemu se nepripadanje ni jednoj grupi, časopisu ili školi ali i stvaranje izvan granica metropole, osvetilo «zaboravljanjem i ispadanjem» iz vidokruga suvremene hrvatske kritike.

Svoju prvu zbirku pjesama naslova Senza luna… Tomislav je Marijan Bilosnić izdao ključne 1968. godine, te je vjerojatno pjesnički prvijenac u kojem u začetku postmodernističke poetike citira Lorcin stih,  kao i sama ’68. godina, obilježila čitav Bilosnićev život i stvaralački put. U jeci zbivanja hrvatskoga proljeća, u kojem je i sam aktivno sudjelovao pokrećući tada jedan od najslobodnijih časpisa za mlade na tlu bivše Jugoslavije – Zoranić, u kojem su se po prvi put iznijela neka važna politička, gospodarstvene i kulturna pitanja, a o kojima se i danas raspravlja, objavio je 1971. godine i zbirku pjesama za djecu – Hoće djeca da ulove zeca. Ista je knjiga po svom izlaženju iz tiska spaljena, zabranjeno je daljnje izlaženje Zoranića, a Bilosnić je dospio iza rešetaka. Ovaj glavni zadarski protagonist hrvatskoga proljeća, neumorni šezdesetosmaš, koji se ni u svojoj 60. godini života nije osvijestio od šezdesetosmaških ideala i snova, bez obzira na zabranu, prešućivanje, prijetnje, i sva ostala maltretiranja koja za sobom nosi totalitarni sustav vlasti, nastavio je neumorno pisati i objavljivati, tamo gdje se moglo, samo ne u svojemu gradu, a što je rijeđe moguće i u svojoj republici. Takvo je stanje potrajalo sve do 90-ih godina, kada Bilosnić isključivo i samo objavljuje u Zadru, a dosada iza sebe broji šezdesetak književnih djela. Putevima vlasti kretala se i književna kritika, stoga ne čudi, premda je danas smiješno, da je više (i to isključivo pozitivnih!) kritika Bilosnićevih djela objavljeno izvan granica Hrvatske, često i u tzv. «istočnoj varijanti» za razliku od one šire zavičajne, za koju je zapravo, ležao u zatvoru.  Ovaj kraći biografski sažetak odrazio se i na njegov poetski opus, naime, poezija ne postoji izvan života, izvan stvarnoga svijeta, pa makar snovi bili njegov najstvarniji oblik. Vjerojatno su upravo snovi o vrijednosti poetske riječi, vjeri u umjetnost i ono više od nje, održali ovog pjesnika u životu normalnoga čovjeka koji se prije svega raduje radu, i koji je na sreću, izbjegao sudbini hrvatskih umjetnika koji su ostali zatočeni pod debelim slojem prašine i pepela popušenih cigareta vlasti.
Izbor svoje lirike u knjizi Kucano srebro Bilosnić otvara trima pjesmama zbirke Koji jedu ribe, objavljene u Čakovcu 1975. godine. Riječ je o pjesničkim minijaturama u čijem je središtu motiv ljubavi i žene koji funkcioniraju u skladu s poimanjem univerzuma. Pisane slobodnim stihom, blank versom, po svim svojim odrednicama bliske su Tagorevoj pjesmarici Gitanđali, u kojoj je ljubav prema prirodi i ženi ujedninjena u skladnom himničkom pjevu. Već ovom zbirkom Bilosnić daje naslutiti svoj daljnji ljubavni pjesnički opus.
Pjesničku zbirku Pred zavjesama koju je izdao 1974. godine u Umagu književna kritika na tlu bivše Jugoslavije primila je s velikim oduševljenjem. Naslovom Pred zavjesama, kako i govori istoimena pjesma, autor se želi ograditi od vanjskoga svijeta, od onoga čemu se ruga, čega se boji u strahu za egzistencijom duha i emocija – Ugodno mi je ovako samom u maloj sobici podkrovlja. / To je jedino još sigurno. / Uključit ću tv-portabl, / zapaliti poklonjenu cigaretu John Player Special / i razmišljati o otplati knjiga svoje biblioteke. / Pred zavjesama sam, spusiti ću ih, / ne želim kroz prozor gledati svijet. // (…)  Uopće nema ničega, samo bivaš stariji za dan / i ponekad sanjaš da te neće pozvati iza zavjesa.[1] Pjesnik ne podnosi tamnicu grada, skalu vrijednosti koju nameće malograđanski sloj, civilizaciju koja spas pronalazi u plastici, aluminiju, betonu, tehničkom napretku, svemu onome što negira postojanje čovjeka po sebi, po prirodi; i skriva se iza zavjesa snova gdje piše svoje stihove o strahu pred nitzcheanskom masom, rugajući joj se i parodirajući je, jer u pitanju je i opstanak same poezije i umjetnosti. U potpunom skladu s vremenom, vatrenim 70-ima, godinama bunta i rocka, rata u Vijetnamu i hladnoga rata, hrvatskih «zlatnih godina», Bilosnić među prvima u pjesništvu naviješta kraj stoljeća, ekološku krizu, ratove i terorizam. U njegovim pjesmama sve je nabijeno žestinom i buntom, rušilaštvom prema poznatu Frommovu konceptu, u isti mah spremnom na eksploziju ili posvemašnju rezignaciju. U ritmu i sadržaju, ove su pjesme zapravo na tragu bitničarske genracije s Bobom Dylanom, otvorene pop-glazbi i vokabularnom inventaru svakodnevice, a za njih je Veselko Tenžera kazao da su «za naše pjesništvo terra incognita»[2]. U sljedećoj svojoj «underground» zbirci Apsolutni labudopjev koju je izdao u Zagrebu 1976. godine, Bilosnić se u većoj mjeri okreće iskustvu jezika, gramatologiji, eksperimentiranju jezikom na tragu ruskih formalista i nove poetike poststrukturalizma. U pjesmi «Taj zna taj izokreće» naslućuje pojavu interneta s posljedicama na ljudsku intimu: (…) Čovjek čovjek Čovjekotrp / tu savršeno počiva u skladu primicanja / Nitko ne shvaća zabludosežan / sustavoprincip / ne izvrgava ne primjećuje ne izbjegne / razmetosilnu nebo-mrežu[3] što u njemu leži.[4]  Svojevrsni zreliji nastavak zbirke Pred zavjesama, Bilosnićeva je pjesnička zbirka I društvo koje ostaje. Ovu je zbirku objavio u Zagrebu 1977. godine, i već prvom pjesmom evocirao samu pjesmu «Pred zavjesama», napisavši zapravo njezin nastavak: PRED ZAVJESAMA netko ljestve drži, da pokažem se, zove; / sići neću, brzo će izgubiti upornost, raspršit će se; ostajem u sobici svoga potkrovlja. (…) Odsad ću u crnu kutiju John Player Speciala / pohranjivati uspomene….[5] U ove pjesme Bilosnić unosi vanjski svijet izmaterijaliziranih odnosa, čistih konkretizama koji negiraju umjetnost i duhovnu hranu. Kada bih mu poeziju uspoređivala s prozom, zamislila bih da njegov isuvišni junak, progonjeni umjetnik iz romana Ispovijed isuvišna čovjeka piše upravo ovakve pjesme. Kao tekstualni dokaz ovoj tvrdnji poslužit će i stihovi pjesme «Ovaj moj život»: Iz očiju mi izvire zaobljeni pjezaž neona, / u ušima glas svemirca propovijeda / povijest komandne ploče. / Prsti-gumene lutkice, na visokim prozorima nebosjeka. / (…) / Čudan je ovaj moj život, gotovo kao šareni zidni tapet: / nisam vidio cvijet na livadoasfaltu, / ljubio sam s postera pločogerlu, / netko me obložio aluminijskim listovima. / Pokušao sam zapjevati i pjesmu, / a znao sam samo novinske vijesti.  Ovakvu tipu pjesništva Bilosnić se vratio u Domovinskom ratu, kada je 1993. godine u Zadru objavio zbirku Znaci za uzbunu. Riječ je o pjesmama snažna ritma koje, doista, dižu «uzbunu među riječima»[6] kako je primijetio Igor Mandić. To više nisu stihovi američke razočarane generacije, njih više ne piše mladac koji želi promijeniti svijet, Znaci za uzbunu čisti su blues čovjeka koji svoje nade više ne polaže ni u prošlost, ni u budućnost, a u sadašnjost valjda najmanje. Bilosnić rat problematizira  intimno, nije važno što se ruše zgrade i padaju gradovi, u prvom je planu srušena čovječja osobnost, srušeni život koji je jedina (ali i najrelativnija) paradigma toga vremena. Ne pita se više ima li umjetnost smisla, dapače, on je sada siguran da se posve izgubila iz svijeta «normalnih». Njegovi su uzori, klasici riječi civiliazacije kojoj pripada, postali aktivni sudionici tekućih događaja – Gradimo bunker, Mefisto, Goethe i ja. / Nema razlike. / S plamtećim smo slušalicama na ušima. / U ustima laboratorij. / (…) / Sunce je upilo sedef / s jedne od lubanja. / Tu je još par cipela i košulja, / štite nas od tanadi. («Dok pušim Dorset»)[7]  pa i njihova iskustva rata (ili revolucije) pretače u svoja, kao što je učinio s temom sudbine Aleksandra Bloka:

Na cementnom bloku sjedi Blok.
On gleda u mapu i plače.
U magli su konjanici,
u magli se kreće povorka.
Mrtav je Krist –
to je zahtjev života,
istina o posljednjemu čovjeku,
o tipu koji je preživio
spavajući na prostirci.
Sjedi Blok i u svoju malu peć
tiska blikete knjiga,
tiska cijelu noć –
kako bi se imao čime grijati
kada ga zavedu užici svjetlosti,
kada zrak ugljen potroši.
Novu je vjeru usvojio Komitet,
a Blok i dalje čita
grickajući sjemenke.
Ne pomiče se,
sretan je i dosađuje se.
Ništa drugo i ne može učiniti.

«Blok, bijele mrlje»[8]

U pjesmi «Otvoreno pismo» kaže: «Mogu napisati i pjesmu s noževima / umjesto s riječima, / ali što mi to vrijedi / ako me nitko ne pita kako sam.», problematizirajući ovdje položaj pjesnika, onoga koji se izdiže iznad stvarnosti, kojemu je namijenjen zaseban put, koji bi u tim olovnim vremenima poput Nikole Šopa zavapio: «O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.»[9], istodobno prepoznavajući duhovnu snagu svoga poslanja. Stoga naslov zbirke Znaci za uzbunu nije tek asocijacija na ratno vrijeme zračnih uzbuna, ona je više i dublje, jer pjesme ove zbirke doista bi trebale biti provokativna uzbuna u potpunoj moralnoj izrelatviziranosti društva i umjetnosti.
Zbirka koja je otvorila i deklarirala Bilosnića kao posve novog i drugačijeg pjesnika zasigurno je knjiga Približavanje ptica (Zagreb,1980.). Ovdje prevladava misaona lirika, obojena dozom psalmodičnoga tona. Moglo bi se reći da je ovom knjigom defnirao odnos prema tradiciji, dok je u izrazu zadržao svoju posve modernu senzibilnost. Na drugačiji način, prozračniji i melidiozniji, upozorava na kraj stoljeća, «kraj vremena», kao i sve ono što ga obilježava – propadanje vrijednosti, gubljenje svijesti o univerzumu usprkos čovječjoj fotografiji na Mjesecu, globalno onečišćenje životnog prostora, a time i života sama. Stoga se sa zvijezda svemira spušta u najskrovitiji predjel svog pjevanja tražeći zaštitu za ubogu pticu, za stvorenje čiji je život tek – pjesma.

Iz ptičjeg žamora izrasta urlik stroja.
Izgubljena mnoštva glavinjaju pločnicima,
gledaju brončanu pticu na zvoniku.
Između dva atoma Čovjek, pokristan.
U ovom nemoćnom gibanju krivuljom moje ruke
nimalo nisu uščuvale oblik jablanova.
Ne dirajte zlatnu pticu, ko oltare čovjeka.

(«Ne dirajte pticu»)[10]

U ciklusu «Psalami» ljubav prema prirodi i briga za njezino očuvanje poistovjećuje se s intimističkim osjećajem ljubavi prema ženi, nad kojim pjesnik također, u surovom vremenu kojemu pripada, strepi. Kritika je primijetila kako je T. M. Bilosnić najslobodniji i najpoletniji u pjesmama intimna, dakle proživljena, iskustva. Te pjesme dobivaju svoju ontološku dubinu, otvaraju arhetipsko pitanje na ivici ponora «kraja stoljeća». Stoga nije slučajno u ovoj zbirci svoje mjesto pronašla pjesma «Riječi», u kojoj autor dovodi u pitanje poeziju, način pjevanja, i na kraju povratak početku – jer cijela se pjesma može sažeti u već poznatu spoznaju kako je iskon poezije glazba, glazbu nam donose ptice, stoga naslov Približavanje ptica, možemo protumačiti i kao Bilosnićev povratak iskonu.
            Tà riječ se razgrađuje
            u spiralama,
            da njen se razum samo trenom kaže,
            kô ukočena ptica na dalekovodu.
            Zaludu oživljavati tvrdokornu magiju,
            čovjek se sapliće od početka:
            prinesite sviralicu usnama,
            provjerite kako se zvukovi otimaju
            i kako svaki sliku zahtijeva.
                                               («Riječi»)[11]
Otvarajući vrata opusu  ljubavnih pjesma Bilosnić je riskirao svoj već stvoreni pjesnički imidž. Ljubavno je pjesništvo u Hrvatskoj 80-ih godina postalo tabu-tema, često se poistovjećujući s jeftinom, trivijalnom Herz-lirikom, emotivnost je zamijenjena potrošačkom seksualnošću.  Ipak, ove pjesme govore o ljubavi, snovitosti doživljaja žene kao potpune osobnosti, te su njihovi susreti i ljubavna tepanja smještena u neku neodređenu mitološku zemlju Mediterana. Na tom je tragu i njegova pjesnička zbirka Krilati kozorog, ili ponoćne prijateljice (Novi Sad, 1984.), sastavljena od pet različitih ciklusa, više nalikim poemama, nego zasebnim pjesničkim oblicima. Pjesma se prelijeva u pjesmu, ljubavni zanos i priča neimenovnih, u stvarnosti i teško zamislivih ljubavnika, proteže se dalje, kako po uzoru na poznatu mediteransku predaju ne bi dosegla kraj – Mati moga sna u sedefnim je kulama, / u pjeni, na dremežnim temeljima / gdje te obnavljam kao povijest. / (Tu je i najstarija zmija mirno plivala / etrurska zmija.) / (…) / Tko ne usudi se preplivati rijeku neće vidjeti, / tko li usudi se obuzdat će ga san. / Ostalo mi je samo da te slijedim, da te vidim.[12]
Bilosnićev slobodan stih slijedi poetiku psalama, Pjesme nad pjesmama, premda je njegova metaforika građena na manirističkoj začudnosti, pa su u takvom tonu nastale i njegove dvije knjige ljubavne lirike – Ljubavnici iz Aleksandrije i Rika jelena.  Knjiga dionizijske, ljubavne lirike Ljubavnici iz Aleksandrije (Šid, 1986.) začudno je lijepi brevijar ljubavnih stihova upućenih ženi i vinu. U naslovnoj pjesmi svoju družicu poziva u prebivalište aleksandrijskih ljubavnika, nudeći joj čisti san – Tu ničeg nepriličnog nema. / To što očekujem ne zahtijevam, / za riječ sjajnu odluči se sama.[13] Premda su kritičari zamijetilida bismo «teško mogli dokučiti kojem prostoru i vremenu pripadaju prezentirani stihovi» (Z. Zima), dakle da je riječ o svevremenski lijepoj poeziji,  koja se doista može prenijeti u antički svijet, Bilosnićev jezik ipak je moderan. On se odupire bilo kakvoj hermetičnosti, a sklon je vrlo začudnoj i slikovitoj metaforici, parafrazi, neočekivanoj usporedbi ili elipsi. Takvu njegovu jezično-vinsku opredjeljenost oslikava tek nekoliko stihova kao npr. – «Do krova raste miris / sa sljepoočica kruha.» («Vino, noć i svjetlo»)[14]ili «Za pisaćim stolom / probam jezik, / cvijet s tisuću latica.» («Sniježi snijeg»)[15]. Za T. M. Bilosnića karakteristično je da uspostavlja dijalog među svojim zbirakama, pa je to isto učinio s Ljubavnicima iz Aleksandrije i Rikom jelena. Naime, Riku jelena otvara pjesmom «Aleksandrijska mjesečina» s početnim stihovima: Aleksandrijska mjesečina / u tintarnici punoj jorgovana.[16], što će reći da ovdje njegov prvotni ljubavni brevijar dobiva svoj tematsko-motivski, ali i formalni nastavak. Za razliku od Ljubavnika iz Aleksandrije koji su u cijelosti okrenuti vinu, vinskom pejzažu, doživljaju tijela, u narednoj se zbirci mitološki spektar proširuje i ljubavni pejzaži zauzimaju raznolike prostore indijske, afričke, judejsko-grčko-rimske mitologije. I ljubljena žena i pejzaž oslikani su jezikom likovnosti, prštavim bojama i oblicima, što u korak prati i ritam stiha. A začuđujući končeti obojili su i ovu zbirku – «Cvrčci u masliniku, / školjku su stavili na uho.» («Cvrčci, ljuštura»)[17]. Bilosnićeva ljubavna lirika naprosto zrači jednostavnom ljepotom. Kada govorimo o postmodernističkim izrazima u poeziji, posebno mjesto svakako pripada i ovome mitološkom. Jer, sve što se lirskom subjektu događa zapravo je na granici stvarnosti i sna, tek netom proživljeno iskustvo iz obližnjeg vinograda ili maslinika zabilježeno je tisućljećima ranije u  istoj priči mitoloških likova, odnosno stanovnika istog mitološkog prostora. Tvrdnja kako je povijest osuđena na svoje stalno ponavljanje zapisana je i provjerena na Mediteranu.
Iskustvo prirode itekako je obilježilo poetski opus Tomislava Marijana Bilosnića. O tome govori i šest zbiraka haiku poezije. U izboru Kucano srebro nailazimo na samo nekolicinu iz zbirke Velebit, i to na istinske primjere zena. Bilosnić je jedan od onih haiku pjesnika koji je svoj sažeti izraz postupno izgrađivao od prve zbirke Zario ruku u srce iz 1979. godine, do zasad posljednje Velebit (2004.), u kojoj je svaki detalj vazan uz hrvatsku mitološku planinu jedan zaseban haiku doživljaj. Bez obzira na više rasprava o pridržavanju metra 5-7-5 slogova u nejapanskim jezicima, jedan je od onih tvrdoglavijih zagovornika japanske metrike, koja ujedno svojim ritmom i poantom u zadnjem stihu uvjetuje i sam doživljaj haiku – Ništa se ne zbi. / Doživio sam sreću / u planini sam[18].

Za pjesničku zbirku Tigar, izdanu u Zadru 2004. godine, moglo bi se reći da ujedinjuje sve dosadašnje poetike. Tigar kao alter ego zauzima mjesto Subjekta i zaokuplja čitav poetski svijet. On je utjelovljenje snova i čežnji, nositelj intimne ljubavi. Tigar nudi čudesan i jedinstven doživljaj jer je sam po sebi preskočio granice lirike, i preuzeo dio epike na način da iz pjesme u pjesmu pratimo njegove nove preobrazbe. Navlačeći na se tigorovu kožu, Bilosnić postaje duhovni tigar koji više ne poznaje granice stvarnoga, astralno i zemaljsko ujedinjuju se u drevnom simbolu nepobjedive mačke – Prastaro bratstvo još jednom je obnovljeno / i do mene dosiže pjesma džungle / Moja je preobrazba dovršena / moje je putovanje završeno / a da nitko osim mene ne zna što se dogodilo («Moje tigrovsko ime»)[19]. Tigar je pjesniku središnji poticaj, njegov simbol krvožednosti ili danas stvarne ugroženosti nestaje iz svijesti, naprosto Bilosnićev je tigar zanesen ljepotom, ljubavlju, umjetnošću. Jezik Tigra na samoj je granici magije, a stalnim ponavljanjima, razigranim ritmom, ali dakako i karakterističnom Bilosnićevom metaforikom, Tigar premašuje prostore mitskoga i dolazi u suvremenu zbilju, u zoološki vrt ili u svom plišanom obliku na police samoposluge. Duh tigra prisutan je u svim velikim ljudima, genijalnim karakterima  koji su obilježili civilizacijsko postojanje svijeta; tigar je u biblioteci, tigar je prva riječ, on je u Danteovu Paklu, Hamletu, tigar je i sam Odisej. Tigru je stalo samo do uzvišenih stanja što govori i pomalo začudna pjesma Mršavi tigar, gdje pjesnik svoju gnoseološku glad prenosi na svog tigra: Mršavi tigar glođe zvijezdu / zvijezda se puši kao vruća riža. / (…) / Modar od zore poput Shive / mršavi tigar na azijskom nebu / istrjebljuje visoke zvijezde / kao rijetke ptice džungle.[20]

U poemama T. M. Bilosnić postigao je samosvojan, prepoznatljiv izraz. Njegova prva poema Čelo za metak iz 1985. godine, svojevrsni je hommage V. V. Majakovskom. Bilosnić se s ovim ruskim revolucionarnim pjesnikom poistovijetio u intimnom i umjetničkom pogledu – U život ne mogu stat, / za smrt sam tješnji. / Stoljeća me oko vrata stežu / poput šarenog šala[21]. Bilosnić s Majakovskim razvija dijalog, proživljavajući njegovu intimnu sudbinu proživljava i svoju, mrtve životne situacije Majakovskog postaju njegov stvarni život, stoga je i za jednog i za drugog  tek – Svemir kap krvi[22].
Nakon svog neoavangardističkog iskustva, Bilosnić u poemama razrađuje domovinsku tematiku, i to ne samo na temelju rodoljubnih osjećaja, već poetske zainteresiranosti prema umjetničkoj, likovnoj i književnoj baštini hrvatskoga naroda. Stoga će u poemi «Pjesma, jezik zračni» iz knjige Vila Velebita, objavljenoj u Zadru 1993. godine, uzvišenim stilom reći: Okruglo svako hrvatsko slovo / puno je sedefa / i mirisa teških. / Vitičasta slova bizantski su noževi, / svijeće osmanlijske. / Mauri puni ljubomore. / Ona jednostavna slova, izdužena, / djeca su jonska[23]. Sljedeća Bilosnićeva poema naslova Štit(i) slovo hrvatsko objavljena je u Zadru 1994. godine, i u njoj se autor posve posvetio staroj književnoj tradiciji inkorporirajući je u svoj postmodernistički, strastven i maniristički izraz. Krik je poema nastala i objavljena 2001. godine, i istinski je Bilosnićev bunt. Ispjevana u dahu, snažno i ritmički izbrušeno, progovara o posve osobnom iskustvu (i razočaranju) domovine. Ovdje se domovina više ne prikazuje u sjaju baštine, u ljepoti mitologije i književnosti, ona je svakodnevna surova i jadna stvarnost. Posljednja Bilosnićeva poema Ogrlica nastala je 1995. godine, premda je objavljena jedanaest godina kasnije, i kao takva iznenadila je književnu kritiku. Riječ je o nesvakidašnjoj laudi ljepoti, ljubavi, dobru, miru, mislima koje se rađaju nakon svršetka rata da bi se nedugo zatim ponovno pretvarile u san. T. M. Bilosnić ovdje je ispjevao svoju dugogodišnju čežnju za slobodom, svoje snove o arkadičnom životu, povezanosti prošlosti i budućnosti u nerazrješivi čvor vjere u dobro. Želeći platiti svoj pjesnički dug domovini, koja je ovdje brižna majka i žena, odana kći,  u posljednjim će stihovima deklarativno, ali i posve intimno kazati: Samo bih ja bio izgubljen u tišini / da nisam čuo glas / da nisam čuo ovu pjesmu / da je se nisam oslobodio / za doba / i kad me ne bude // Hrvatska[24]. 

Iz svega rečenog posve je zorno da je Tomislav Marijan Bilosnić dosad stvorio bogat poetski opus. Riječ je o jednom od najraznolikijih poetskih opusa stvorenih u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a u oslikvanju njegova poetskoga karaktera znakovitom držim činjenicu da je u postmodernističkom vremenu neskolnu poeziji prije svega ostao pjesnik arhetipskih tema  Mediterana. TMB-u pripada  mjesto među najzanimljvijim pjesničkim figurama posljednjih desetljeća 20. stoljeća, dok je njegov Tigar skočio u novo tisućljeće i stoljeće na metafizičkoj razini novoga svijeta, i preskočivši globalističke i ine pomodne  klopke  osvojio same vrhunce hrvatske lirike.
Sanja Knežević
 
 
IZBOR KRITIKA O PJESNIŠTVU T. M. BILOSNIĆA:
 
Vjekoslav Boban: «Uspješan takt» (T. M. Bilosnić: Čelo za metak), Tjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, broj 273/2724, Zagreb, 3. kolovoza 1984.
Ivan I. Bošković: «Ne samo ‘pjesničko bratimljenje’», Nedjeljna Dalmacija, broj 686, Split, 1. srpnja 1984.
Ljerka Car-Matutinović: «Hrvatska, ime za ljubav» (T. M. Bilosnić: Ogrlica), Vijenac, broj 329, god. XIV, Zagreb, 26. listopada 2006.
Julije Derossi: «Štit(i) slovo hrvatsko», u: T. M. Bilosnić: Štit(i) slovo hrvatsko, Zadar, 1994. 
Vladimir Devidé: «Primjeri za istinski haiku», Oko, broj 320, god. XII., Zagreb, 1984.
Branislav Glumac: «U svom vremenu» (T. M. Bilosnić: Pred zavjesama), Arena, broj 721, god. XVI., 18. X. 1974.
Branislav Glumac: «Marinković, Kvrgić, zajednička kupka: T. M. Bilosnić: Rika jelena», Vikend, broj 1081, Zagreb, 10. veljače 1989.
Srba Ignatović: «Otvaranje k ‘spoljnom’» (T. M. Bilosnić: I društvo koje ostaje), Književna reč, broj 86, Beograd, 10. listopada 1977.
Jakov Jurišić: «Trenutak izazova» (T. M. Bilosnić: Pred zavjesama; Koji jedu ribe), u: Kritički zarez, Sarajevo, 1979.
 David Kecman: «Između oltarnice i postelje» (T. M. Bilosnić: Ljubavnici iz Aleksandrije), Ulaznica, broj 108-109, god. XX., Zrenjanin, 1987.
Sanja Knežević: „U kolijevci hrvatske mitologije“, u: T. M. Bilosnić, Velebit, Zadar, 2004.
Zvonko Kovač: «Tomislav Marijan Bilosnić», Republika, broj 2-3, Zagreb, 1984.
Zvonko Kovač: «Pjesnička oporba», Raznoliko pjesništvo, Zagreb, 2003.
Tomislav Ladan: «Ugođaj svakodnevnih uređenja» (T. M. Bilosnić: Pred zavjesama), u: Pjesništvo, pjesme, pjesnici, Zagreb, 1976.
Branko Maleš: «Zapisivač svakodnevice» (T. M. Bilosnić: I društvo koje ostaje), Pitanja, broj 1/2, god. 10., Zagreb, 1978.
Igor Mandić: «Emotivni štimung» (T. M. Bilosnić: Koji jedu ribe), Vjesnik, Zagreb,23. i 24. ožujka 1975.
Igor Mandić: «Znaci za uzbunu» (T. M. Bilosnić: Znaci za uzbunu), u: T. M. Bilosnić: Znaci za uzbunu, Zadar, 1993.
Tonko Maroević: «Kad šute košute» (T. M. Bilosnić: Rika jelena), Slobodna Dalmacija, broj 14019, god. XLVII., Split, 10. prosinca 1989.
Cvjetko Milanja: «Tomislav Marijan Bilosnić (1947.)», Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., III. dio,altaGAMA, Zagreb, 2003.
Zvonimir Mrkonjić: «Učenje slobode» (T. M. Bilosnić: Krik), Novi list, broj 18. 077, godina LVII, Rijeka, 19. prosinca 2003.
Zvonimir Mrkonjić: «Igra s tigrom» (T. M. Bilosnić: Tigar); «Velebit il’ ne bit» (T. M. Bilosnić: Velebit), Prijevoji pjesništva, knjiga I.,altaGAMA, Zagreb, 2006.
Živko Nižić: «Analiza smisla vlastite egzistencije», u: T. M. Bilosnić: Tigar, Zadar, 2004. 
Vladimir Pavić: «Tomislav Marijan Bilosnić: Približavanje ptica», Revija, broj 3, god. XXII., Osijek, 1982.
Aleksandar Petrov: «Pet pesničkih činova» (T. M. Bilosnić: I društvo koje ostaje), Politika, broj 144, god. III., Beograd, 10. augusta1978.
Hrvoje Pejaković: «Tomislav Marijan Bilosnić: Rika jelena», Oko, broj 447, god. XVII., Zagreb, 4. – 18. svibnja 1989.
Joja Ricov: «Pjesan Kranjčevićeva i Matoševa duha: poslanica Tomislavu Marijanu Bilosniću povodom njegova Krika», Hrvatsko Slovo, broj 476, god. X., Zagreb, 4. lipnja 2004.
Ranko Risojević: «Jarac u raju» (T. M. Bilosnić: Krilati kozorog, ili ponoćne prijateljice), Oko, broj 371, god. XIII., Zagreb, 5. – 19. lipnja 1986.
Mirjana D. Stefanović: «Tomislav Marijan Bilosnić: Pred zavjesama», Polja, broj 197, god. XXVIII., Novi Sad, siječanj, 1975.
Veselko Tenžera: «Cijena dopadljivosti» (T. M. Bilosnić: Pred zavjesama); «Polovična rješenja» (T. M. Bilosnić: Apsolutni labudopjev); u: Šok običnosti, Rijeka, 1997.
Saša Vereš: «Pjesma nad pjesmama» (T. M. Bilosnić: Ljubavnici iz Aleksandrije), Oko, broj 384, god. XIII., Zagreb, 4.-18. prosinca 1986.
Đuro Vidmarović: «Krik u tigrovoj nirvani» (T. M. Bilosnić: Tigar), Republika, broj 2, god. LXII., Zagreb, 2006. 
Đuro Vidmarović: «Hrvatska znači izreći veliku riječ» (T. M. Bilosnić: Ogrlica), Marulić, broj 1, Zagreb, 2007.
Zdravko Zima: «Konvertibilna lirika», Studio, broj 1185, Zagreb, 19. XII. – 25. XII. 1986.
 Jovan Zivlak: «Tomislav Marijan Bilosnić: Krilati kozorog, ili ponoćne prijateljice», Savremenik, 1-2 (11-12), Beograd, studeni – prosinac 1984.
 

* Esej će u prerađenom i skraćenom obliku biti objavljen u knjizi izabranih pjesama T. M. Bilosnića Kucano srebro, u ediciji Carmen Croaticum, u Vinkovcima 2008. godine.

[1] T. M. Bilosnić: Pred zavjesama, Umag, 1974., str. 3.

[2] V. Tenžera: „Cijena dopadljivosti“, Šok običnosti, OK, Rijeka, 1997., str. 199.

[3] Istakla S. K.

[4] T. M. Bilosnić: Apsolutni labudopjev, AC, Zagreb, 1976., str. 13.

[5] T. M. Bilosnić: I društvo koje ostaje, Mladost, Zagreb, 1977., str. 7.

 

[7] T. M. Bilosnić: Znaci za uzbunu, nezavisno izdanje, Zadar, 1993., str. 17.

[8] Isto, str. 117.

[9] Nikola Šop: S mojim Isusom, izabrane pjesme, KS, Zagreb, 2004., str. 106.

[10] T. M. Bilosnić: Približavanje ptica, Alfa, Zagreb, 1980., str. 35.

[11] Isto, str. 12.

[12] T. M. Bilosnić: Krilati kozorog, ili ponoćne prijateljice, 3000 godina Za dar, Zadar, 2007. str. 15.

[13] T. M. Bilosnić: Ljubavnici iz Aleksandrije, nezavisno izdanje, Šid, 1986., str. 25.

[14] Isto, str. 45.

[15] Isto, str. 56.

[16] T. M. Bilosnić: Rika jelena, Književni krug Split, Split, 1988., str. 22.

[17] Isto, str. 50.

[18] T. M. Bilosnić: Velebit, 3000 Za dar, Zadar, 2004., str. 101.

[19] T. M. Bilosnić: Tigar, 3000 Za dar, Zadar, 2004., str. 17.

[20] Isto, str. 101.

[21] T. M. Bilosnić: Čelo za metak, Književna omladina Mostar, Mostar, 1984., str. 17.

[22] Isto.

[23] T. M. Bilosnić: Vila Velebita, nezavisno izdanje, Zadar, 1993., str. 13.

[24] T. M. Bilosnić: Ogrlica, 3 000 Za dar, Zadar, str. 58.