Predstavljanje monografije NIKO ANČIĆ autora Stanka Špoljarića

Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5, Zagreb

predstavljanje monografije:

Stanko Špoljarić "Niko Ančić"

izdavač Markulin d.o.o.
u četvrtak, 08. 11. 2012. (u 17.00 sati)

Monografiju će predstaviti autor Stanko Špoljarić, prof. i Anita Brigović, prof.
Nakon predstavljanja Niko Ančić i izdavač pozivaju vas na druženje uz prigodni domjenak.

Uvodna fotografija: Niko Ančić, u Veneciji, 1971.

Pogledajte galeriju radova, dio opusa Nike Ančića

U nastavku donosimo kompletan tekst

 
Stanko Špoljarić
"NIKO ANČIĆ" 
monografija
U turbulentnosti vremena otvorena izazovima novih medija, te agresivnosti brojnih likovnih poetika građenih i na potki klasične estetike u svoj širini toga pojma s rasponima figurativnog i apstraktnog, slikarski opus Nike Ančića sastavnica je te silne raznolikosti umjetničke scene. Ponekad se čini da je slika u ukupnosti likovnih zbivanja i sve većih nejasnoća u valorizaciji gurnuta na marginu interesa oficijelne kritike u njenom favoriziranju novih mogućnosti izražavanja. Ipak, pokazuje se da vitalitet djela poput Ančićeva ima itekako mjesto u pluralizmu suvremene umjetnosti. Dodiri s bližom tradicijom obogaćivani su svježinom izraza, prepoznatljivošću rukopisa i uvjerljivošću likovnoga stava, neprekidnošću traganja i obnavljanja s istinskom stvaralačkom iskrom vidljivom u svim dionicama stvaranja. Premda je Ančić slikar relativno kasnoga početka u kontinuiranu bavljenju slikarstvom (prvi ozbiljniji okušaji zbili su se već u srednjoj školi i neposredno poslije) to se u iščitavanju dosega pojedinih faza ne primjećuje, kao da je postojao period slikanja bez slikanja u kojem je uz neosporni talent odabrane i ponuđene forme promatranjem prenosio u doživljaj vlastitih oblika i kolorističkih sklopova s jasnom vodiljom boje u prvom planu.

Sjajan niz hrvatskih slikara koji su završili svoje slikarske i životne opuse, poput; Ignjata Joba, Ive Dulčića, Dalibora Paraća, Ive Vojvodića, Ante Kaštelančića, Đure Pulitike, Mladena Veže i drugih velikana koji su energijom boje opredmetili prostor, zasigurno je ostavio traga i u Ančićevu razumijevanju boje. I među suvremenicima znatan je broj slikara boje i svjetlosti. Navedimo tek neke kojima je Ančić slikarski sudrug: Stipo Nobilo, Josip Šerlj, Antonija Rušković, ako ne iz drugih razloga, tada iz zajedničke pripadnosti neformalnu mediteranskom slikarskom krugu, kojemu je i ”genetsko” svojstvo da oblike vidi kroz silnice boje. Razumljivo, nije kromatska razigranost apriorna karakteristika slikara nekog prostora, no mnogima je – tako i Ančiću njegovo pelješko podrijetlo – svjetlost juga ”odredila” sraslost s raskoši palete. Ančiću ni dugogodišnji boravci na zagrebačkim adresama (danas na zaprešićkoj, u blizini Novih Dvora) nisu prekinuli dijalog sa zvučnošću boja kojima uprizorenja odražavaju ugođajnost mora, obala, vedrine neba. Umjetniku je vrlo važno svakogodišnje punjenje akumulatora kroz pretežno ljetne posjete starome kraju, s posebnošću pejsažnoga portala s kojim spone nikad nisu prekidane. Slikoviti Trpanj oaza je i mjesto sabiranja teško opisive ljepote, koja u površini i slojevima izgleda potiče novu životnost boje u slijedu nadolazećih godina. Trpanj se ne pojavljuje toliko u doslovnosti motiva, već u onom unutrašnjem treptaju blistavosti. Ančić ga neprekidno nosi sa sobom, te prema njemu, u logičnim motivskim mijenama traži makar i prividnu idealnost odnosa sadržaja i boje, izbjegavajući recept sigurne luke, budući da je svako djelo proizašlo iz htjenja za klicom novoga. Takav odnos znanog i nepredvidljivog nikako nije u suprotnosti jer i u izgrađenosti poetike neophodno je činiti manje ili veće iskorake umjetničkom osjetljivošću, primjetljive i u neposrednosti nekog krokija i zahtjevnosti i višestruko odmjerene kompozicije s atmosferom parade, idiličnosti, prijeteće drame.

I Ančićev koloristički luk isto je tako napet u ostvarenjima poštivanja činjeničnog i djelima na granici nepredmetnoga, odnosno veze s motivom tek na asocijativnoj razini. Vibrantnost obojena slikarskog polja odraz je racionalnog i intuitivnog, primjene donekle naučenih pravila skladanja, iskustva, ali i prepuštanja trenutku, osjećaju, slobodi u akcentuiranju nekom bojom. Traveji u mozaikalnosti cjeline otvaraju intrigantni doživljajni rebus s ishodištima novih impulsa boje. U mirnijim kolorističkim partijama osjeća se zatišje pred buru, jer svaka orkestracija boje (usporediva s glazbenih oblikom sonate, a i simfonije), a u elementarnim česticama zapis je makar i minimalnih kratera magme. Boja Ančića uvijek očarava, bilo da je uredno položena, bilo da ključa na površini. Različita tjelesnost boje u rasponima od lazurnoga do pastoznoga namaza, disciplinirana poteza ili nemirne geste, ne poklapa se s pojedinim fazama. Može prevladati u nekom manjem nizu slika, no nije isključenost perioda. Naime, ni čitava kronologija Ančićeva opusa ne razrješava se po nekom ključu. Postoje tematske cjeline s razrađenim repertoarom oblika, ali ono što im prethodi ili se nastavlja, ne ostavlja se bez ostatka. Ni radikalni rez nije na slikarsku periferiju gurnuo već podčinjen tretman forme. Poneki segmenti rješenja ranijih godina, logično uklopljeni, pojavljivat će se i kasnije ne kao citati, već istinski integrirani (tek kao izleti ili ravnopravna paralelnost) u istovremenu različitost izraza. Figurativno i apstraktno mogu zajedno egzistirati kao i djela marnije faktografije i sinteze, sa zajedničkim nazivnikom djelovanja na granici vidljivoga i čujnoga.

Sami počeci Ančićeve slikarske avanture pomalo su sramežljivi, s jedne strane poradi ulaska u eminentno društvo umjetnosti, a s druge su pravi bljesak sa sigurnošću u tvorbi djela. Kloneći se slikarske pretencioznosti Ančić se odlučio za akvarel, tehniku koja ne oprašta pogrešku, ali pruža radost dosizanja atmosfere vedute ili krajolika. Ančić nije ušao u priču opisivanja iako ima primjera deskriptivnog karaktera, već je donio slutnju ambijenta u blagoj prozračnosti oblika i sfumaturnosti prostora. Ančiću, slikarskom entuzijastu talent je morao izaći iz ljušture svakodnevnih obaveza rezultirajući strasnim posvojenjem dragih zakutaka prirode i likovnom tankoćutnosti kojom oporo dobiva gotovo netaktilnu mekoću. Serija akvarelnih zabilješki zaokružene likovne razložnosti, svojevrsni je preslik i emotivnosti umjetnika nastale u susretu s motivom. U otkrivanju profinjene igre svjetla nastali su akvareli prilično umirene palete, približene tonskom, suptilni i odmjereni, jednostavnih kompozicija i scenarijem u kojem nema ničeg ni previše ni premalo. Pokazuju sposobnost za žrtvu, umanjene atraktivnosti poradi istinitosti interpretiranog predloška. Izložbe: u Trpnju 1981. godine, Orebiću 1988. godine, Rovinju 1989. godine – rane su orijentirne točke (uz desetak izložbi u godinama Ančićeve slikarske uvertire), koje su bile i više od slutnje punokrvnog talenta.

Crteži tušem, brojnim kratkim potezima tvore zgusnutu površinu i s tek povremenim prodiranjem svjetla stvaraju dinamičnu scenu. Vještinom ruke potezi se dodiruju i prepliću, krate i izdužuju, linije postaju siluete ili razigravaju gradivne fasete crtačkog gibanja. Linije zakrivljene i ravne sugeriraju i nenametljivu voluminoznost oblika do stupnja dokumentarnog. Tehnikom likovne abecede utkane u oblike ekspresivne razvedenosti i geometrijske strogosti (približene kubističkoj analitičnosti) stvoren je ciklus koji nije tek pratnja slikarskom, uprisutnjen u većem dijelu opusa (s) motivske strane s hvatanjem širine kadra neke vedute, ali su i koncentrirani tek na neki detalj, poput primjerice čamca. U gradskim izgledima Ančić čak i kad donosi spomeničko, neobičnim rakursima, s udaljavanjem i zumiranjem motiva i razgledničkim motivima daje iznenađujući pogled znanu arhitekturu s vrevom ulica i trgova. Tako su između ostalih i Zagreb i Heidelberg dobili mjesto na Ančićevu crtačkome zemljovidu. A i niz genre scena u kojima je Ančić pravim nervom prepoznao disanje mnoštva s čestim bilježenjem simpatičnih situacija. Neki crteži su i studije, mladost ideje kasnije konkretizirane na platnu. Vjerojatno su i predah od radinosti pred štafelajem, odmor od hedonizma boje s reduciranošću na akromatske vrijednosti crnog i bijelog, favoriziranja privatnog nad javnim, s ambicijom druge vrste, namijenjenoj tek skrovitoj mapi, spram slika predviđenih da se nađu na zidovima izložbenih prostora. Usput rečeno – pokazanima na brojnim samostalnim istupima, u renomiranim hrvatskim galerijama, ali i onima u Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Češkoj. Precizno navedena statistika, predočena u dokumentarnome dijelu ove monografije, pokazatelj je neprijeporne Ančićeve uspješnosti.


Stanko Špoljarić u MGC "Fortezza" otvara Ančićevu izložbu, 1997.

Vinogradi su prvi cjelovit motivski ciklus i to ne samo oni na Korčuli ili Pelješcu, već i oni u kontinentalnoj Hrvatskoj, naime plješivički. Bez dvojbe su mu i vinogradi juga, oni na škrtom tlu s malo plodne zemlje bili inspiracija za drukčiju plodnost tla lociranog znatno sjevernije. I moguće je da su se i prostori plavca prikrili i trsovima graševine na brežuljkastoj Plješivici, ali i otkrili se u izdašnosti sunca. Na izložbama 1990. godine ili neznatno kasnije, u varijacijama na temu, Ančić se pridržavao parametara realističnoga prostora s proredom trsova i drugog raslinja u paleti vrijednosti lokalnog tona s nanosom boje i izmjeni mrljolikog dodira i kratkog štapičastog udara s dojmom impresionističke igre kistom, prozračnosti forme, ponekad umirene opisnijim potezom koji se u padinama pitoresknoga krasa dodiruje s obojenim sjenama. Organizacija pejsažnih fragmenata prilagođena je u većem ili manjem stupnju pravilima perspektive sa svijetlom poveznicom prvih i udaljenih planova s bojama jeseni, ali vrijednostima drugih godišnjih doba s već ogoljelim trsovima, no i onima prepunih plodova. Rani Ančićevi pejsaži još su dug općim slikarskim mjestima, načinu koji pomalo nameće vještinu gradnje, primjenu naučenoga kao osnovu slikarske slobode, putu prema vlastitosti izraza. Ne može se poreći da Ančić, još donekle skučen načelima slike klasičnog koda ipak uspijeva – bojom, ugođajem i ponekim briljantnim detaljem – najaviti ulazak u slikarstvo na velika vrata. Taj se ulazak dogodio u osluškivanju ditirambskoga krajolika juga, pokrajine koja razgaljuje, pritište očiglednošću ljepote, a od slikara traži da joj se na neki način – preda. Ipak, Ančić  ne zavređuje slikarske epitete radi njih samih, već radi identifikacije djela i doživljaja. Valja uz to istaknuti da čempresi, stijene i valovi neće potpuno prekinuti šetnje kistom po ljepoti i drugih podneblja. Ipak, vale i masline, kamena arhitektura u privlačnosti pučine postat će konstante pejsažne svečanosti na kojoj je Ančić neutralni promatrač i domaćin. Umjetnik kojem je potrebna distanca za pročišćavanje bitnog u pejsažnoj fešti, ali je i osoba, životna kucavica u podarenom mu edenu. U podijeljenim ulogama Ančić se odlično snašao te su tako nastale slike ekspresionističke pokrenutosti s eksplozijom boja, istaknutih u čvorištima površine i izobilju partikula. Ančić je i grebene i gredice ispunio prikladnom bojom, potvrđujući da je slikar kolorističke elokvencije. Boja oslobođenih diktata predmetnoga s uokvirenjem motiva stvarnim i simboličnim plavim, onim akvamarina mora i onim safirske prozirnosti neba. Ančiću je slikarska aneksija krajolika omogućila zadržavanje ljeta kroz cijelu godinu, premda boju nalazi i u svibanjskim i u listopadskim presvlakama bojom, stvorivši novu hijerarhiju nad realističnim normama. Otkloni, međutim nisu išli naglim lomom i nisu definitivni. Ančić nije slikar koji bi da zadovolji zamornu shematiku pravolinijskoga razvoja prihvaćenu poradi komocije od teorije umjetnosti slagao fazu po fazu svog opusa. Bjelina platna poticaj je slikarskom poliglotu s jezicima podvrgnutima jedinstvenoj gramatici. Poradi toga iznenađenja obrata i nisu iznenađenja. Tako se nižu djela (itekako kvalitetna) karakteristična za neki period, ona zanimljivije dosjetke, poneki ,,retro”, sva slikarski putena. Ančić se kreće i u jasnim koridorima, bez osvrtanja lijevo i desno. To su faze slikarskog iscrpljenja, pa i psihološkoga pražnjenja. Ideju treba, patetično rečeno, pročistiti do bola, ući u sve pukotine i naprsline, podjarmiti boju i diviti joj se, osmisliti samopostavljenu unakrsnu dinamiku oblika u strasti povišena slikarskoga adrenalina. Izložba u zagrebačkoj Fortezzi Muzejsko galerijskoga centra 1996. godine potvrdila je izborom recentnih radova Ančićevu sposobnost pomirenja djela djelomične opisnosti s onima metamorfoze krajolika. U potonjima Ančić sklada plohe polja, često jakih membrana, postavljenih u piramidalnom adiranju ili serpentinastom uzdizanju prema vrhu. Koordinantni sustav slike postaje zaravan sa znakovljem krajolika s ponavljanjem srodnih oblika, poput debla maslina, pročišćenih gotovo do oblica, koje ritmizirane stvaraju novu pejsažnu strukturu. Ali kromatskoga golicanja ne nedostaje, iako Ančić znade zastati u otvaranju Pandorine kutije skrivenih boja. No, maslina znade i slikarski bojom procvasti, dobiti i oznake antropomorfnoga s krošnjom simboličnih portretnih crta čvorovitoga stabla razvedene slikarske teksture, koje i izdvojeno potvrđuje svoju postojanost. Dijagonalom i vertikalom smiono ulazi u prostor. Osamljena, a značenjem i slikarski snažna. Udvojene masline zaokružuju mase svjetla u vijugama boja, u vertikalnim pojasevima njezina terasastoga širenja u zavodljivosti palete uprisutnjene u senzualnosti jadranske obale i svih drugih mora i raslinja.

Ipak Ančić slika našu brnistru, šušnjar, agavu, lavandu, sve florealno bogatstvo s kamenjarima zahvaćenima burom i maestralom skladajući ih mrljama i linijama, zadebljanim i tek ostavljenim tragom netom ispražnjena kista s točkastim udarom i ritmom paralelnih grafizama, čistoćom polaganja boje do boje, ali i prelaženjem jedne preko druge boje, reljefno uzdignute sa sitnim vrtlozima na putanji. Oblici; kružni, elipsoidni, kvadratični, zatvoreni i otvoreni, uvećani i usitnjeni, tvore strukturu iskonskoga pejsaža srodnih sadržaja i maštovitih kompozicija. Ne libi se Ančić ni izvjesne dekorativnosti, simetričnosti, proporcija po modelu objektivnoga. U takvim rješenjima inventivnošću uređeni park postaje priroda latentne preobrazbe. Stečeni slikarski renome Ančić ne pečati uspomenama ni spretno ukomponiranim tuđicama, već stalno teži epicentru svoga izraza uz svjesnu opasnost izazivanja snažne seizmičke aktivnosti slikarskoga potresa iz kojeg se može izaći tek s ogrebotinama, ali i urušavanjem oslonca dotad stvorena fundusa. Ančić bi mogao upasti i u zamku slikarskog eklekticizma, teško pomirljive, ali efektne raznovrsnosti iza koje ne može iskreno stajati, a eventualni dobitak je sumnjiv i u raskoši rješenja. Stoga se Ančić, odgovornošću prema samom sebi, odmiče (pa i u znatnim amplitudama) od svoje slikarske matice samo kod sazrijevanja novih formi izražavanja. Moguće su slikarske tampon zone privremenih zastanaka prije odluke o promjeni smjera s kreativnom heterogenosti iste stilske pozivnice, prevladane u djelima od poetskoga realizma do djela ekspresionističkih plamsaja i osmjeha boje.

Ta stilska plovidba može se pratiti na primjeru Dubrovnika, slikanog u više navrata pa je Grad postao Ančićev privatni motiv. Slikao je Ančić njegovu jezgru, zvonike i crkvena zdanja, kuće gospara, a posebice monumentalne kule i tvrđave. Nema patine, a povijesni slojevi iščitavaju se bojom, bljeskovitim partijama na čitkim elementima arhitekture i u osjećaju tona dubina morskoga plavetnila prisutnog i u svedenosti slika na tvarnost kamena. Podgrupa slika iz okružja dubrovačke ljepote prizor je pogleda na Stradun iz povišena očišta sa strane Pila situacija koja omogućava trodjelnost kompozicije, fasada s obje strane skladne ulice, obrubnih masa mnoštva šetača. Ančić ih je uglavnom interpretirao kao razigranu vibrantnost oblika, točke i mrlje u stalnosti dvosmjerna kretanja, a stranice ulice postaju volumeni, isijavajući ili malo zatamnjene boje. Naznačena kontrasnost potencira usjek, produžava kamenu ulicu ispunjenu bezbrižnošću, ali mase stilizirane arhitekture postupno se približavaju. Šetnica Stradun postaje linija i nestaje, a gradivne mase samo položajem naslanjaju se na motivsko ishodište jer površine obojene čvrstim potezom, djelomično jednoličnim tonom, grafičkim spletom linija, automatizmom geste postaju autonomna likovna stvarnost, korak do apstraktnog izričaja. S formalne strane Ančić tu granicu prelazi, ali zaljubljenost u motiv nikad ne jenjava. Slikajući Stradun u brojnim inačicama, čini se da je želio očistiti sve nepotrebne naslage mimetičkog, svesti ga na esencijalnu likovnu činjenicu da bi istovremeno sačuvao i recept prepoznatljivosti. U svakom slučaju Dubrovnik je dobio nadahnuta interpreta, kakvog Grad i zaslužuje. Grad su slikali mnogi, no Ančić je neprijeporno ponajbolji među onima koji su mu podarili slikarsku ruku i dušu.

Slikarskoj (a i svakoj drugoj) privlačnosti juga Ančić nikada nije mogao odoljeti, odnosno nije se od nje ni branio. Jednostavno se prepustio žarkome podneblju, što je rezultiralo zvučnošću boje. Primjerice zagrebačka izložba Terra Mediterranea 2003. godine bila je vjerodostojno prenašanje neodoljivosti krajolika. U nju su uključene i dubrovačke zidine, uvale i školji rastočeni svjetlom i bojom koja pogađa samu bit krajolika s kotama koje pomiču model klasičnog kolorističkoga rasporeda i razumljivo osvojenom oblikovnom slobodom, s radovima stvorene iluzije nivelacije slikarskog polja, s partijama čvrstog i lepršavog poteza.

S druge strane jadranske lokalitete Ančić gradi formama pejsažne arhitekture. Prvenstveno otoke koje svodi na kvadratične, rjeđe pravokutne oblike. Posvetio im je čitav ciklus s nizom lucidnih rješenja. Osnovni koncept je jasan, geometrizirani lik dominira, slojevit u boji plohe vertikalne postave, sa znatnom reduciranošću realističnih elemenata, ali ono tek naznačeno postaje uvjerljivo poradi unijetih karakterističnih citata – kapelice (često sa zvonima na preslicu), istaknutih čempresa na gornjoj obrubnici stiliziranog otoka s minimaliziranim tragom mora. Tako otoci postaju brodovi, lagano lelujavi oblici u statičnosti kompozicije u svakom ciklusu relativno stamenih oblika razvila se Ančićeva sklonost raznovrsnosti u srodnom, od sistematičnosti tonskih pomaka do ,,raspojasanosti” boje. Ipak u ovim morskim skulpturama prevladava discipliraniji odnos prema boji, često vrlo intenzivnog, ali u suglasju tek nekoliko vrijednosti vedrine, uz obasjanost s prednje strane i dolaske svjetla iza nekog spruda. Rezultat su rasvijetljeni oblici ili njihovo lagano zatamnjenje. Sukladno tome mijenja se i preglednost draperije otoka u glasnoći stalne prenamjene boje. Stvoreni, ni u jednom atlasu poznati arhipelag, kroz jedan motiv ilustrira i fleksibilnost i dosljednost Ančićeva izraza, koji poput krakova hobotnice dodiruje različitosti, ali se bez imalo nejasnoća umrežuje u izvornost vlastita stila. Slikovito govoreći, radi se o slikarskom hranidbenom lancu, koji kvadratične otoke povezuje s onima obilne vegetacije, vedute s ostvarenjima apstraktnoga karaktera. Geometrija kvadrata povezuje se također s krugom u slijedu slika s jasnom asocijacijom na sunce, a ono je žuto, crveno i plavo, nastalo žitkošću boje, sa snažnom jezgrom i kružnim kretanjem oko nje, ali u zbroju centrifugalnih i centripetalnih silnica. Slap žutila kao da sugerira stvaranje, tako snažno da sunce isijava i izvan dimenzija slike; crveno je koncentrirana energija, plavo je pak bliže meditaciji i naznačuje put svemirskome bezmjerju. Djela su to što potiču na razmišljanje o tijeku vremena i o prostoru, pitanja koja je Ančić dotaknuo, slikarski razradio u tematskim monumentima, slikanim pločama isklesana kamena, s oznakama prolaznosti i većem ili manjem ulasku u prošlost. Intelektualno je to propitivanje znakovima i simbolima o osobnim unutrašnjim satovima, ali i o univerzalnom vremenu, a s formalne strane djela su to koja korespondiraju s motivom otoka, hridinama nad simboličnom pučinom postojanja, gromadama čvrste materijalnosti koje su i bez ilustrativnosti zrcalna slika godova vremena. Sadržajna različitost njeguje se i u stilskom preplitanju, u suglasju slikarske režije i smionog građenja forme s čestom prostirkom labirintične raspričanosti.

Prilično je logično da, ako Ančić s toliko oduševljenja slika mediteranski krajolik, pa i onaj svemirskih uzdignuća nad njim, zaviruje i ispod površine mora; do faune podmorja, do riba i školjki. Ribe je položio na pladanj pa kao rasni slikar i gurman odredio vrstu, opisujući ih do mjere nenarušavanja slikarske vlastitosti. I jedna ribica, i njih više, akcenti su na kromatski ujednačenu fonu u slikama pretežno komornoga formata. A ima tu škarpina i plave ribe. Kod školjaka je drukčije: Ančić ih gigantizira, rastvara njihove zaštitničke oklope, donoseći do osjećaja želatine treptaj sitnog organizma, slobodno ih kadrirajući sve do stupnja jasne čitkosti motiva. Ančić ih gradi širokim potezima i paralelnim kratkim linijama, skraćenjima i poluperspektivnošću, trokutastim i zakrivljenim oblicima, jasnih granica i nemirnih opni. S dosta razloga zanima ga organička struktura, u slici sažet zbir mikro- i makrosvijeta s vidljivim staničjem, napetom i zasječenom epidermom. Uvećanjem forme i u imaginarni krajolik, s usjecima i proplancima, vrtačama i izbočenjima, u udarima svjetla i ponorima tame u slikama prevladavajuće tople palete, u dojmljivu ciklusu koji sa stilske strane pripada organičkoj apstrakciji, vidljivoj u odvrtanju forme od vanjske prema unutrašnjoj, te od naličja do postavljanja u vidljivi raster djela. Ančić je u dionicama svog opusa vezanima uz apstraktni izričaj zaokupljen i strukturom forme, ali i kompozicijama lirskoga karaktera. Ančić ipak pazi na motivsku glavnicu pa se u izoštravanju apstraktnih kompozicija sluti tema. Takva intonacija uklapa se u Ančićevu slikarsku filozofiju, po kojoj u egzaktnosti postoji ekspresija, a motiv se skriva u nepredmetnosti. Ipak, to nije presudan moment za valorizaciju. Kada je, hvatajući prizor slikovitosti juga, Ančić podnosio jaru zvizdana i kad je u atelijeru osvajao nove kompozicijske izazove, uvijek je težio da bojom intenzivira scenu i stanja, nepatvorenom strašću stvaranja, kada se događaju situacije kontrolirane slučajnosti, ,, raspadi” provjerena kolorizma, oblikovno bujanje koje maksimalno napreže površinu slike. Dodir je to s onim erotskim u umjetnosti, vrhuncima vitaliteta slike što se ravnopravno manifestira i u samom pulsiranju boje i slikarskom scenariju koji nudi priču s otvorenošću različitosti koju, primjerice, lijepo ilustriraju nazivi slika s izložbi u Pragu (2004.) i Hamburgu (2005. godine): Kozmička priča, Mistični otok, Podvojenost svemira, Rađanje, Žena maslina, Plavi nemir… Djela su to u uzbudljivu prostoru između apstraktnog i figurativnog, kojima rukopisnom bliskošću pripadaju i ona tradicionalnih mjerila oblikovanja, poput portreta supruge Zdenke ili klasične teme Majka i dijete, iz respektabilne zbirke franjevačkog samostana u Humcu.

U dijelima sakralnoga karaktera Ančić je vezan uz Kristov golgotski martirij. Ponekad i s figurom Krista, a češće sa samim križem, s korpusom preobraženim u svijetlo silno intenzivna bljeska kojim i drvo križa prelazi u novu materijalnost, tvarnosti urasle u pojmovnost duhovnoga s pristupom izvan konvencionalnih i tradicijom opterećenih rješenja. U djelima prikladnima za molitvenu sabranost pojedinca u prisnosti stana, za javne galerijske prezentacije, za crkvene prostore Ančić ne kalkulira oko namjene djela. Jednostavno, slika tjelesnost preobraženu božanskim svjetlom, način prijelaza zemaljskoga u nebesko, bliska mnogim vjernicima ili bar štovateljima Biblije, prihvatljiva im je u različitim situacijama i postavima. Tekstovi evanđelja potka su za iskreno ljudsko uranjanje u spasiteljsku dimenziju Kristova kalvarijskoga hoda neiscrpnih u nadahnuću umjetnika. Ančićeva upućenost na transcendentalno proizlazi koliko iz slikarskoga stava toliko i iz razumijevanja teološke istine. Motiviku kršćanske ikonografije Ančić je doveo do spiritualnosti svjetla, značenjski razumljiva u sceni Uskrsnuća, stvarajući blistavošću boje sliku misaonosti i nebeskog uzdignuća, vjere u božansko, bliskoj vjeri u ljepotu stvorenoga. Promatrane kao dar što ga talentom treba oplemeniti Ančić je odabrane kadrove svijeta i svemira opredmetio od nemjerljivo velikog do malenog, od sunca do makije na kamenu prošaranoj zemlji, uz koju će i dalje biti vezan slikarskom pupčanom vrpcom s udivljenjem kojim priroda u sabranosti gledanja odiše sakralnošću ljepotom koja je i moralna kategorija.

Ova monografija ukoričuje do sada pređeno. Nema namjeru biti nikakav rezime, jer je Ančić danas slikar punog kreativnog naboja i nimalo istrošene umjetničke začudnosti. Knjiga je svojevrsni zastanak, s pogledom unatrag, ali u njenoj pripremi nametao se i pogled unaprijed: prema još nenaslikanim vedutama, otocima, maslinama i igri oblika gdje motiv pripada mašti promatrača, a svuda se vidi boja! U ovom tekstu najčešće se spominje ova imenica, što i govori o bitnoj odrednici Ančićeva izraza boji od enformelne pjege zagasitih tonova do njena punog spektra u umjetnosti za koju valja tek reći – Niko Ančić. Umjetnika s neospornim mjestom u suvremenom hrvatskom pejsašizmu, kako u motivima intimističkoga karaktera, tako i u panegiricima veličajnosti prirode pohvale ljepoti viđenoj okom, osjećane srcem i promišljene umom.

 

 
 
 
Piše Anita Brigović
Po zavicajnosti Peljescanin, po ljubavi i Zagrepcanin, nikad nije napustio boje svog zavicaja. Roden je 17.05. 1948. u Trpnju na poluotoku Peljescu od  majke Kate Garbin zvane Pupe iz Osobjave i oca Mate iz Trpnja. Od roditelja je naslijedio ljubav prema zavicaju. U Trpnju pohada osnovnu skolu i vec tada pokazuje interes za zanate, prvenstveno soboslikarski te ce cesto kasnije ljeto i skolske raspuste pomagati rodaku soboslikaru. Uza sav talenat i strast za slikanjem u skoli je bio cesto kaznjaven dodatnim ostajanjem i losijim ocjenama iz likovnog odgoja, jer zavrsavajuci radove svojih kolega, tesko je stizao svoje zavrsiti.

No prve prave slikarske uzore imao je u radovima Frana Ference st., slikara koji je oslikao zidove i stropove u Zupnoj crkvi u Trpnju, te oltarne pale u crkvi sv. Roka u Trpnju i Janjini na Peljescu. Sjecam se dobro Ancica iz tog doba dok bi za vrijeme mise naprestano kruzio pogledom diveci se radovima Ference na zidovima i stropu. Na njegovu srecu, to je primijetio i zupnik Ante Salacan koji ga od tada pa sve do Anciceva zrelog slikarstva neprestano prati.

Trpnjski slikari Frano Ferenca st. i Frano Ferenca mladi, te osvjedoceni prijatelji Trpnja i Peljesca slikari Oton Postrnznik i Ante Kastelancic ostavili su neizbrisiv trag u Ancicevu slikarstvu. Posebno valja istaci da je Ancicev slikarski uspon u najvecem zasluzan don Ante Salacan koji je pocetnike znao savjetovati o kompoziciji elementima forme i slikarskim tehnikama, a kako je bio domacin Postruzniku i Kastelancicu, Ancic je ucio na izvoru gdje su mu upute i savjete davali poznati slikari.  Mozda Ancic ni dandanas nije svjestan koliko su savjeti poznatih slikara prisutni u njegovim djelima, pogotovo akvarelima.

Na nagovor zupnika, otac se slozio da mu sin ode u skolu primjenjenih umjetnosti. Na zalost sviju, zelja se nije ostvarila zbog bolesti koja ga je jednu cijelu godinu odvojila od skolske klupe. Povratkom iz bolnice zelje mu se mijenjaju te upisuje zdravstvenu tehnicku skolu u Splitu. Tamo kroz cijelo vrijeme skolovanja uz velika poboljevanja rade je prisutan u klapskom pjevanju i slikarskim krugovima nego u fahu za koji se skoluje. Po zavrsetku skolovanja  zaposljava se u Plocama te si moze priustiti europska putovanja. Uzgred, uci i dalje kod don Ante Salacana za prijamni ispit za likovnu akademiju, a na nagovor slikara Postruznika. Nazalost, zbog financijske situacije prisiljen je i dalje raditi i otkazati studije.

Prva satisfakcije stize 1974. kada mu don Salacan organizira prvu samostalnu izlozbu.

Konacno uz veliku pomoc prijatelja Fedora dolazi u Zagreb, upisuje studij i diplomira za ing. medicinske radiologije, ali kao i kod prethodnog skolovanja, ljubav za slikarstvom ne gasne, vec dobiva vise zara. Upoznaje zagrebacke slikare, kipare i umjetnike ostalih profila. Slika i uci intenzivno. Imao je srecu da ga pod svoje okrilje uzima profesor Zagrebacke likovne akademije Frano Bace koji ga upucuje u tajne crteza i kompozicije i koji ga istovremeno odgovara od upisa na akademiju, a sa zeljom da ostane svoj – nepatvoren.

Pomalo tvrdoglav kakav jest, Ancic upisuje skolu slikanja u Zagrebu, ali zbog programa i sporog tempa, napusta ju nakon drugog semestra. I dalje uz posao u bolnici intenzivno slika, izlaže te upoznaje Zdenku Blum s kojom se zeni 1979. Dalje se redaju izlozbe, putovanja, vrijedna poznanstva, zivot ide jednim ljepsim kolosijekom.  U krugovima zagrebackih slikara koristi sansu da sto vise nauci o slikarstvu. I danas rado potvrdi da je u zagrebackoj eri najvise profitirao od kipara Petra Barisica.

Nezadovoljan statusom, izlazi na prijamni ispit na Likovnoj akademiji i nakon polozeno ispita ucini mu se dug put do ”gotovog slikara” te definitivno poslusa profesora Bacu i jos zdusnije prijanja slikanju. Koncem 80-ih obveze u bolnici i slikanje tesko moze uskladiti te dolazi na ideju da profesionalizira kao slikar, a da bi vise vremena imao za slikanje i putovanja van zemlje koja su postala cesta.

Prvo predstavljanje njemackoj publici bilo je kod prijatelja Pancirova 1985. koji ga kasnije upoznaje s galeristom Klausom Frankom kod kojeg je vise puta izlagao. Slijede putovanja i rad diljem Njemacke i Ceske, cesto posjecuje Austriju, Italiju, Francusku, Spanjolsku. Steta je da nije sacuvao ni jedan akvarel s Balatona u Madzarskoj.

Godine 1990. dozivljava tesku prometnu nesrecu koja ga cijelu godinu udaljava od slikanja.

Nakon lijecenja, u proljece 1991. s mukom odlazu u Berlin gdje ponovo izlaze i gdje ga zatice rat u Hrvatskoj. Vraca se doma i na nesrecu jos jednoj operaciji. Ljeto provodi rehabilitirajuci se u rodnom Trpnju, gdje pod blokadom jugo-vojske ostaje sve do novembra 1991. te se uspije dovuci do Zagreba.

Vijest o priznavanju Hrvatske 1992. docekala ga je u Moskvi gdje je boravio par mjeseci. Nakom povratka iz Rusije priprema se za rad kao samostalni slikar. Veci dio godine provodi u Njemackoj. 1994. nakon uspjesno ispita postaje clan HDLU-a (Hrv. drustvo likovnih umjetnika), odlazi u Berlin gdje se nastanjuje, a nakon izvjesnog vremena, na nagovor oblitelji Schulz ide u Michelstadt/Odenwald gdje zivi i radi. Izlazuci diljem Njemacke upoznaje galeriste, kolekcionare i poslovne ljude s kojima je vecinom ostao u stalnim prijateljskim i poslovnim odnosima.

Istovremeno stalno kontaktira s ceskim slikarom Janom Chaloupekom, medusobno se posjećuju, skupa rade i izlažu. Sve vise je prisutan u Pragu, gdje narednih godina ima vise samostalnih izlozbi. U to vrijeme Anciceva putovanja i rad su zasigurno njegovo najintenzivnije razdoblje do sada. S Chaloupekom i holandskom slikaricom Monique Blecker u stalnoj je vezi te su cesto skupa na kolonijama i zajednickim izlozbama.

Godine 2004. postaje član medunarodne likovne grupe ”Toleranz” iz Hamburga. Sve vise je u Karlsruheu, slika motive Rajne i Pfalza, ali redovito odlazi u Heidelberg kojeg rado slika i gdje rado izlaže. Tih godina suraduje s aukcijskom kucom Henry”s iz Mutterstadta u cijim je katalozima prisutan, ali njegova nazocnost veca je u Zagrebu i Dubrovniku gdje radi i izlaze.

Iako je Ancic u stvaralacko zenitu, posljedice saobracajnog udesa cine svoje. Sve vise je doma u svom atelieru, putovanja su rijetka, a 2007. zapocinju tegobe koje ga dovode do operacije u Bremenu 2009. Iz tih godina njegovi su radovi u jednom drugom svjetlu i pristupu slikarstvu.

2009. nakon operacije, u  Njemackoj i Spanjolskoj prezentira ga Margit Marie Lost u cijoj kuci u Santa Mariji del Cami na Mallorci Ancic radi jedan dio godine, ali njegov boravak ljeti u Trpnju i Dubrovniku je obvezatan, gdje je ponovo prisutan na kolonijama i sastaje se s kolegama iz zemlje i inozemstva.

Veljaca je 2010. Ancica kontaktiram radi zavrsetka ovih redaka. Na Mallorci je. Slika motive tog spanjolsko bisera.  Posebno ga odusevljava gradic Valdemossa. Priprema izlozbu za ljeto na Mallorci. Zvuci mi pozitivno i zadovoljno. Sigurno je jedno! Vratio se u svoj ”pravi” kolosijek. Drago mi je da vise ne cujem njegov izmucen glas kao prethodnih par godina.

S  nestrpljenjem ocekujem ljeto i njegove ove slike.

 
 
 

«ČUDESNI MEDITERANSKI SAN»
SLIKARSTVO NIKE ANČIĆA

Svatko tko je bio u Trpnju, Orebiću, Kuni, Osobjavi, uopće ko pozna Pelješac i Dubrovnik, tko je vidio te motive u djelima Celestina Medovića, Frana Ference st., Frana Ferenece ml. ili pak u slikara Otona Postružnika i Ante Kaštelančića, kao osvjedočenih prijatelja Pelješca zavoljet će i slikarstvo Nike Ančića koji se svojim ”zvonkim ” koloritom pridružio ovoj čuvenoj (uvjetno rečeno) pelješkoj slikarskoj školi. Njegovo slikarstvo probudit će čežnju za zavičajem, izazvat će nostalgiju za upravo završenim ljetom, sada pustom trpanjskom ”škojerom” i ”Zvijezdom mora”, koju svi doživljavamo kao GENIUS LOCI, zaželit će posjetitI Gospu od anđela u Orebiću ili franjevački samostan Deloritu u Kuni. Gotovo svako ljeto Ančić priredi izložbu u Gospi od anđela ili u Kuni u samostanu Delorite. Svojim slikarstvom svakoga želi uvjeriti kako je Dubrovnik doista ”kruna hrvatskijeh gradova” i naš VJEČNI GRAD. O Ančićevu slikarstvu pisali su kritike i osvrte i naši uvaženi likovni kritičari Stanko Špoljarić, Mirjana Šigir, Ljerka Mifka, ali bit ću slobodna napraviti presjek kroz njegov rad jer sam ga pratila od samog početka, i ja rodom s Pelješca, pripadamo istoj generaciji i znamo koliko znači zavičaj iz kojeg se crpi snaga za život.


Sa sestrom i bratom, 1960.

Od prvih mladenačkih radova, ranih radova, najveća je promjena u koloritu. Sive, olovne, teške tonove sa samog početka zamijenila je prava ”ekspolozija” boja. Vjerojatno je i tu presudio sudbonosni susret s Postružnikom i Kaštelančićem i don Antov iskričavi mentalitet. Sočan, jarki kolorit, komplementarno složene boje, ”znakovite” bjeline, macchie (mrlje) sadašnje su karakteristike. Pod utjecajem mediteranskog sunca boja se rasvjetlila, naprosto ”užegla”, a azurni tonovi izgledaju kao da se razlilo more. Zapravo, tek odlaskom u Zagreb Ančić kao da je osobnu čežnju i nostalgiju za morem, žarkim nebom i mediteranskim ugođajem pretočio na svojim platnima u proplamsaj: nad azurnim morem bijeli galebovi; nebo-Ilinštak, puno izmaglice i zapare; izraziti komplementi crveno-zeleno i među njih ubačeno žuto, a sve u izvanrednom skladu i zatvarajući izrazito dekorativne kompozicije.


Sa roditeljima na otvorenju prve izložbe, 1974.

”More, kamen i sunce Pelješca”

U novijim djelima priklonio se intezivnijoj i jačoj boji kojom slobodno interpretira svoje pejsaže. Boju često nanosi u mrljama, ostavljajući dosta bijelog, nepokrivajući bojom podlogu. Slika ”Dračevac” – mala trpanjska plaža najranije mladosti obiluje takvim energičnim, pastoznim, kratkim i različito usmjerenim potezima boje najintezivnijih tonaliteta koje tako dobro korespondiraju međusobno. Još je puno tema kojima se Ančić uvijek vraća: uvale, male zavjetne crkvice na brežuljcima (”sv. Nikola ”), luka i lanterna, stari mul, barke u luci, ”ples jednog maestrala oko zavjetnog Marijinog kipa na škoju”, divljanje šiloka, ukratko motivi s juga. Izdvojila bih iz milanske izložbe, od prije nekoliko godina, par slika ”Priča o maslinama” ”I” i ”II” i ”Mediteranski san” jer sadrže sukus Ančićeva rada. Ovom zadnjom slikom kao da je uramio svoja slikarska pravila i zakone, podižući ih na pijedestal, zatvorivši ih u okvire i time sebi naprosto odredio put! To su zlatna Ančićeva pravila: ”zapaljena” i uskovitlana boja, dinamika, kompatibilnost tonova, linija, namaza; silna energija koja naprosto zrači iz slika i savršeno poznavanje čudesnog svijeta Mediterana. ”Brdo od sardela” je slika koju teško može naslikati netko tko nije gledao kad pristižu plivarice i koče i kad se istresaju mreže pune plodova mora! Tada hrpe srdela doista tako svjetlucaju u ljubičastim tonalitetima, one kolovoške srebrno-sive, masne s pokojom blijedo žutom prugom, a ”lustre” kao sedef svjetlucaju!


Supruga Zdenka (lijevo) pred kućom u Michelstadtu, 1998.

”Grad na kamenu”

Od dubrovačkih motiva koje je izlagao u Njemačkoj počevši od 1994. u Berlinu i Heidelbergu pa do onih u Milanu, u Orebiću, Korčuli i Dubrovniku najčešća je stara gradska luka Stradun, gradske zidine, tvrđava sv. Ivana. ”Dubrovnik III” – gotovo da ne poznajemo takav ekspresionizam boje i pokreta, tako sjajan komplement žuto-ljubičastog davno ne sretoh!

Neke vedute Dubrovnika rađene su širokim potezima i ”blažom ” paletom, dominantnim plavetnilom i ružičastim tonalitetima. U Dubrovniku je izlagao i 1999. godine povodom zlatnog jubileja 50. godina Dubrovačkog ljetnog festivala na velikoj zajedničkoj, timskoj izložbi u palači Sponzi. Uz bok vodećim hrvatskim umjetnicima izložio je djelo vrlo simbolično, pomalo neobično za njegov način rada. Posvećeno teatru, glumcima i igri, sa aluzijama na velikane scene npr. Hamleta, zapravo ta slika je svojevrsni mozaik kojeg isčitavamo kao ”TOTUS MUNDUS AGIT HISTRIONEM”. Dakle, Ančić dobro zna kada treba odgovoriti i zadanom velikom trenutku. Sada je ponovo imao vrlo uspješnu izložbu u Dubrovniku, s odabirom ovdje nabrojenih djela (nabrojeni su u radu reprezentanti određenih razdoblja, motiva, tematike).

”Bijeline i akvareli”

Posebno mjesto u Ančićevu slikarstvu zauzimaju akvareli. Djeluju neposredno i svježe kao skica, na njima široke razlivene mrlje posve su zauzele površinu i stvorile iluziju prostora. Lagani dodiri kista zamjenjuju svaku naraciju tako pogubnu za djela u tehnici akvarela. Ančić se svojim akvarelima drži nepogrešive maksime ”s malo sredstava kazati puno” i to je najbolji dokaz da je na pravom putu. Impresionira, zapravo koliko Ančić ima osjećaja za omjer pigmenta i vode i s kolikom lakoćom prelazi od fluidnih i lakih akvarela koji odišu vizualnom aromom do koncentriranih, tamnih mrlja boje. Nikad ne pretjeruje opisnim crtežom nego slika izražajnom mrljom ili pastoznim potezima. Zato su njegova djela po boji ekspresionistička, ali ne nose ekspresionistički nemir moru, nisu nabijena snažnim, razarajućim emocijama. Ta djela smiruju, opuštaju, tjeraju da uživamo u njima kako bi Matisse rekao ”promatrajući ta djela osjećamo se kao da smo zavaljeni u udobnu fotelju”.

Najviše akvarela je s temom trpanjske ”škojere” (jedan dio lukobrana presječen slikovitim stijenama na kojoj je zavjetni kip Majke Božje – ”Zvijezde mora” ikonografski odgovara blagdanu Velike Gospe). To su često samo krokiji oskudne skice ali tako prepoznatljive, tako simbolične, pravi putokazi…. Na tim akvarelima često je prikazana i obližnja pješčana plaža s na bok okrenutim leutom (velika barka). Posjedujem jednu takvu sliku koju doživljavam kao DAN POSLIJE,poslije nevere, jakog juga…. Zatišje, kao da se  je umor slegnuo na sve, svjetlo ljubičasto nebo s Ančićevim tipičnim bjelinama još svjedoči o protekloj oluji – sve ostalo je mir. Boje su pastelno svjetle, prozračne, sve je u jednoj izmaglici, punoj sjena, a sve to slici daje jedan metafizički ugođaj apsolutne tišine, samoće i izmorenosti što mi i stvara asocijaciju na dan poslije oluje. Ančićev omiljeni motiv je staro Pristanište sa starim barkama i leutima, pomalo predimenzioniranim, ponekad i nezgrapnim. Predimenzionirani su svjesno, to su brodovi koji život znače….

”Treperenje krša u kamenom tkivu”

U jednom periodu varirao je teme stijena i oblika u kršu kao da se želio okušati i u gotovo apstraktnim formama poznatim u našem slikarstvu po prof. Grgi Gamulinu kao ”strukturalni krajolik”. Dolazi do reintegracije forme u ritmu samostalne kompozicije, gdje pratimo samo formalne odnose i sintezu tih odnosa. Ali i u tim djelima Ančić teži da se prepozna Mediteran, zeleni i azurni tonovi samo blažih tonaliteta stvaraju u gledatelja asocijaciju na određeni tipični krajolik. Činjenica je da vrlo često varira iste motive, broj varijanti je velik i sve to ukazuje na krajnju koncentraciju na bukoliku pelješkog kraja i magičnost tog pejsaža za Ančića.

Ančić je posebno bio fasciniran otokom Pagom, njegovom geomorfološkom građom, strukturom kamenjara, kamenim kosama i vegetacijom, te je iz tog ciklusa mnoštvo slika tzv. ”strukturalnog krajolika”. Više za njega nije važna faktografska točnost ni preslikavanje prirode. Važna je kompozicija, važno je elemente forme dobro i pravilno rasporediti u jedan savršeni akord. Boju, liniju, plohu i površinu raporediti u valjanim omjerima. Nisu to apstrakcije u smislu svođenja na geometrijske oblike već reduciranje svih oblika, treba odbaciti nevažno i nebitno i ”igrati” se elementima forme, zatvarati oblike same za sebe, a oni opet doprinose cjelini (otoka). To su slike ”Otoci”, ”Pogled na Pag”, ”Oblici u kršu”, ”Paške vertikale”, ”Kameno tkivo”, ”Jesenje vertikale”.
Radovi iz ciklusa vinograda bilo peljeških ili plešivičkih i priče iz kamena su krajnje ekspresionističke i po boji, ali i po izrazu unutrašnje, subjektivne, emotivne dinamike. Dinamici doprinose različita usmjerenja, postavljanje boje dijagonalno, koso, uspravno, vodoravno. Potezi su kratki, isprekidani, nervozni, različito usmjereni, gusti.

”Priče o čempresima i maslinama u odrazu dubokog plavetnila”

Dvije slike navedenog naziva bile su izložene na izložbi u Institutu ”Max Planck” u Berlinu 1997. Veliko platno, dimenzija 68×50 cm gdje su čempresi zanjihane, zaigrane silhuete i ovisno o svjetlu mijenjaju svoj osnovni ton od tamno modre do zelene. Pojednostavnjuje formu do znaka točnije do simbola koji pulzira tako snažno da su sve samo ne zaboravljeni pejsaž.

Na istoj izložbi bio je gotovo fauvistički prikazan jedan dolac maslina, a kasnije 1999. godine u Milanu i ranije u Češkoj masline su posve drugačijeg duktusa.

«LUMIN»

Od davnina
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za sjene živih
sveto
ulje
maslinovo

Jure Kaštelan

”Masline” izložene u Češkoj su jedan akvarel rane faze kad se boja nije rasvjetlila, oštrih, tamnih rubova bez onih lepršavih transparentnih prelaza, bez onih lepršavih transparentnih prelaza, bez onog mediteranskog ozračja omamljenosti. Ovaj akvarel djeluje naprosto ozbiljno, strogo i smrknuto. Pa, Ančić je rekli smo tipični Mediteranac koji itekako reagira na vrijeme, mijene u atmosferi, slutnje promjena vremena i kad su još daleke, daleke… pa zato i njegovo slikarstvo i jest tako interesantno jer je stalna mijena. Bilo da je meteorološka, zemljopisna, florealna (vegetacijska) uvijek je to ipak samo mijena stanja duha i raspoloženja trenutačnih emocija.

Slikanje mediteranske vegetacije je omiljena tema Nike Ančića i to ona od vitalnog značaja za to podneblje kao što su masline, trsovi loze, palme pa od tuda i hedonizam i radost življenja. Iako su čempresi u principu uvijek blizu groblja, grobljanskih crkava, markiraju put do groblja ili su u blizini morskih stijena – pola, oni su za Ančića uvijek više od toga, oni su vertikale koje streme u visine nešto kao jablani za Tina Ujevića, ponosni, prkosni, dostojanstveni, vječni! Na njima je izvježbao, razradio svoju paletu, svoje ”azzuro”, svoje zelenilo s ponekim žutim odsjajem i nemirom, ili crvenim naglaskom, stvorio mnoštvo nijansi tih boja, toliko da ponekad i ne povjerujemo da ih toliko ima. Ančićevi čempresi su čuvari vremena koji žele dosegnuti nebo! Tu se ističu ”Motivi s juga”, ”Ples čempresa”, ”Na vjetru”, ”Tišina”, ”Priča u kamenu”, ”Žuti naglasak”.

«ČEMPRES»

 Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese
mogao sam reći: nigdje takva starca,
takva silna debla, takve grdosije………….

Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve – dođavola !-…………

……I uvijek si tu,
prav i dostojanstven. I nikome ništa
ne kažeš, ne plačeš. I tako je dobro.
I dobro je tako, da si uvijek tu,
ti i ovaj kamen…….
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Miličević

Ančićeva ushićenost Mediteranom dolazi do izražaja i onda kada određuje nazive svojim slikama npr. ”Maslina sa crvenom pletenicom”, ”Maslina s crvenim pramenom”, ”Buđenje maslina”, ”Misterij masline”, ”Nebeska palma”, ”Rođenje Mediterana”, ”Mediteranski san”.

«SAN POD MASLINOM STAROM»

…………pod maslinom starom sunce ću ispijat,
a u vedre noći zuriti u zvijezde,
ono silno mnoštvo, ko nigdje na svijetu;
a za mjesečine trovat ću se tugom
davnih uspomena.

Pod maslinom starom motrit ću nebo
ono naše nebo, tako divno plavo.
pod maslinom starom vonjati ću trave,
sušom osušene;
mirisat ću cvijeće,
rascvjetalo, svelo u jeseni kasne,
u jeseni sive,
u jeseni kišne, u jeseni zadnje.

pod maslinom starom udisat ću zemlju:
opojni će miris
promočen u kiši,
omamiti mene blaženim pijanstvom
sve do zaborava. Vječnog zaborava.

Pod maslinom starom, u polju oca moga
predat ću se zemlji u snatrenju sretnu,
pod maslinom starom sam ću postat zemlja.

Vinko Nikolić

Slikarstvo koje stvara asocijacije

Slike ”Maslina s crvenom pletenicom”,”Maslina s crvenim pramenom”, ”Misterij masline”, ”Buđenje masline”, ” Rođenje Mediterana” itd. uvijek promatram i svima preporučam da ih gledaju uz Debussyjevu glazbu naročito ”Poslijepodne jednog fauna” i ”More”. Iako je to impresionizam u glazbi, a Ančića smo definitivno svrstali u lirski ekspresionizam, apstraktni ekspresionizam odnosno ekspresionizam boje ipak nas silina glazbe, puhači instrumenti, bubnjevi, udaraljke, harfe, flaute zanose i pred oči nam iskrsnu Ančićeve slike. Igra valova, razgovor vjetra i mora, igra valova i vjetra, a njegovi čempresi, borovi, krošnje borova uz glazbu Otta Respighia ”Rimske pinije” naročito zbog snažnih zvukova fanfara.

Osim što je slikar osebujnog duktusa Ančić je i vrstan pjevač, pjevač klapskog tipa pjevanja, pa je u našoj ranijoj mladosti bila klapa neformalno okupljena, uglavnom je egzistirala ljeti, kad se okupe studenti. To je klapa izvrsnih glasova Ante Ančić–Ris, Ivica Šoljak, pok. Jozo Franković, pok. Mato Ivanišević-Zaneto, Ivo Pancirov, Damir Miljak i ostali, odzvanjale su kalete od njihovih ”soto voce” i tremola, na kantunima, najčešće kod Gospe od Karmela, vraćajući se ljeti s plesnjaka kasno u noć tipično dalmatinski ”idemo bacit pismu”. Ljeto je bilo naše vrijeme, rekli bi Trpanjci. Vjerojatno, parafrazirat ćemo ”da se pismom može zvati” pozvali bi natrag nezaboravno i nepovratno vrijeme mladosti, trpanjskih ljetnih noći i uopće ”trpanjskih starih zvuka”.

Nemalo sam ostala iznenađena kad sam u njegovim katalozima iz Praga i Heidelberga i iz Kune od prošlog ljeta 2007. s izložbe u KUD ”Celestin Medović” pronašla brojne slike s glazbenom tematikom, ali ubrzo mi je sve bilo jasno jer tako dobrom pjevaču kao što je Ančić glazba mora biti bliska i u slikarstvu. Sve su me odreda oduševile: ”Vivaldi”, ”Adagio”,”Forte”,”Da te mogu pismo zvati”, ta mi se slika toliko sviđa da je za mene poput razmetnog ljeta, ”Tango” i tu bih svakako ubrojila pjesmu ” Opet rođen”. Iz tog razdoblja su i slike ”Težačka pisma” i ”Plava simfonija” sve je na granici simbola, a opet postignuto jedinstvo mnoštva. To je jedan novi Ančić i čovjeka naprosto iznenađuje u koliko manira, koliko duktusa on radi i s kojom lakoćom se prebacuje iz stila u stil. Do neprepoznatljivost! Sve slike su mi prekrasni infantilizam, pune su radosti, doslovno vivace ritam, u podsvijesti Huan Miro i Paul Klee. Izvanredno je dr. sci. Željka Čorak, povjesničarka umjestnosti rekla na otvorenju likovne izložbe posvećene Kristovoj pasiji, križnom putu i čovjekovoj muci u Muzeju Mimara ”da se nijedan slikar ne treba osjećati nelagodno ako je u svom djelu akceptirao neke druge velike slikare, ako su oni ostavili traga u njegov opusu i dotakli ga svojim karakteristika iako su te karakteristike dorađene i obogaćene nastavile novi život, oni su ga samo oplemenili i potakli da idu dalje”.

Gotovo kao da ima apsolutni sluh, za slikarsku glazbu i glazbu kao takovu. Poštovalac Arsenove glazbe ali i njegovih slikarskih radova, njegove svestranosti koja podsjeća na Ančićevu darujemo mu jednu Arsenovu. Arsena mu posvećujemo i zbog kulinarskih vještina u kojima Ančić ponovo briljira. I to je jedna od njegovih specijalnosti jer tu opet dolazi do izražaja kreativnost, maštovitost, sklad, ”suzvučja” hrane, mirodija, začina. Njegova trpeza je uvijek Pometova trpeza, puna plitica svakog Božjeg obilja, da čovjeku i tu se stvaraju asocijacije, a na što nego na Pometov monolog. Pošto smo u godini Marina Držića i povodom 500. godina rođenja velikog komediografa odabiremo Pometov monolog.

TVOJE TIJELO-MOJA KUĆA
Prošao sam put bez nade
oceane i bespuća
Daj mi da se noćas sklonim
tvoje tijelo – moja kuća

Stajao sam ispred grada
grad bez vrata, ja bez ključa
Vraćam ti se zato što je
tvoje tijelo moja kuća

Dječaku u šumi
što zove u pomoć
utočište i kapela

Grijat će ga blago
dok ne prođe noć
tihe vatre tvoga tijela

Prošao sam još i više
no što čovjek može proći
Tvoje tijelo – kuća moja
nek mi bude u pomoći

Arsen Dedić

Pomet Trpeza:…”Sjedeći za trpezom s mojijem Tudeškom, a pečeno bijehu donijeli –PJAT, u njemu kapun. Gledam, ali je guska, ali što drugo. Onoliko velika kapuna moje oči nigda nijesu prije vidjele. Ispečen? Gledah, ali je isprigan, ali je ispečen. Imaše njeku hrustu na sebi koja mi oči zanošaše, srce mi veseljaše, apetit mi otvaraše. Oko njega dvije jarebice oblahne, a sok iž njih rosi. Pjat ureševahu sa strana peča vitelja mesa od mlijeka, koja para da govoraše: ”jeđ me, jeđ me”, i polovica zadnja od zečića, lardica okolo nezadijevana, a garofalići neistučeni nakićena, koja para na trpezi mirisom da stvaraše veselo, drago prolitje; a na krajijeh od plitice uokolo nakitili bijehu kosovića, drazijeh kosovića…….”

TRPANJ KAO STALNA INSPIRACIJA ŽIVOTA I STVARANJA

Ančića kao pjevača susrećemo i u vrijeme pasionske baštine, naročito na Veliki petak u nadaleko poznatoj trpanjskoj noćnoj procesiji kroz cijelo mjesto. Kad god bi se našao u Trpnju pojačao bi trpanjski crkveni zbor u procesiji. Ančićev glas bi melodioznošću, baršunastim tenorom pojačao tužbalicu i introspektivnu pjesmu ”Puče moj”. Poput ostalih Trpanjaca nastojao je kad mu je god vrijeme dozvoljavalo doći za Veliki tjedan u Trpanj. Smatram da bi trebao napravit jedan ciklus posvećen trpanjskoj pasionskoj baštini kao dug don Anti Salacanu, premda on iz 2002. godine ima slika na tu temu kao što su ”Uskrsnuće”, ”Muka”, ”Nadanje” i ”Trenutak prije”. Hodajući u procesiji uvijek sam se volila naći što bliže pjevačima, crkvenom zboru jer tako sam u zboru i ja se usudila ”pustiti glasa” i između dvije kitice Psalma 51 ”Pomiluj mene Bože” priupitah Ančiča kojeg sam ugledala kakav dojam na njega ostavlja ova noćna procesija. Sav ushićen, emocionalno potresen jer riječi psalma stvarno čine ”da uzdršćeš a i plašiš se” odgovori mi: ”Samo je na Korčuli možda veličajnije ili u Toledu, ali to je Španjolska, a mi smo doma najbolji!” Moram pripomenuti da je tako bilo u našoj mladosti, prije desetak godina. Nažalost, onih starih, vrsnih pjevača više nema, svi su na Vrblacima kako bi se reklo u Trpnju. Izgubila je procesija duhovno značenje, a poprimila jedan vid populističkog događaja u kojoj je važno sudjelovati, ali ne i moliti, skrušiti se, jednostavno je izgubila kontemplativni karakter. Promijenila su se vremena a i mi.

Nekoliko slika Trpnja su mi se posebno svidile: ”Mjesec ponad Trpnja”, jedan Trpnja slikan iz rakursa Starog mula, Stari mul poput dijagonale siječe sliku na dva ne posve ista dijela. Na drugoj strani je Žalo, mnoštvo skupljenih, šćućurenih kuća, prevladavaju plavi i zeleni tonovi s naglascima crvene, pogled na Gradinu i Žalo, rivu sa stablima; zatim ”Bonaca u Trpnju”, ”Jedan pogled” i kao da vidiš cijeli Trpanj, crkvica s čempresom odmah budi asocijaciju na sv. Nikolu i Stražicu (područje oko sv. Nikole).

PLAVA SIMFONIJA, PLAVA KAO SUDBINA

Toliko Ančićev slika nosi u svom nazivu pridjev ”plavi” da bi jedan bio njegovog opusa zaista nosio gore istaknut naslov: ”Plavi grad”, ”Plavi oblak”, ”Plavi nemir”, ”Plava laguna”, ”Plavi Rovinj”, ”Plavi trenutak”, ”Plavi otok”, ”Plava vala”, ”Plava simfonija”. To su samo nazivi slika, ali kod Ančića su plavi i san i mir, snivanje, mjesec ponad Trpnja, melankolija, sumrak, tajnovitost, sveti škoj, galebov dom, Stradun, Postup, Trnovica (malo selo u dubrovačkom primorju) pa čak i Manhattan. Interesantno je da je sve plavo i kad si na hridi i kad si na škoju usred bonace. Imamo osjećaj da bismo mogli zaroniti u to plavetnilo i sakriti se da budemo sami sa sobom. Iako nešto različita plava boja, koja vuče na zelenkastu je u slici ”Zvjezdana noć” i ”Gavuni”. Slike su me oduševile, one imaju onu dječju zaigranost, naivnost, cvrkutanje, vivace i allegro ritam ako ćemo muzičkim terminima, dinamičnost koja uzbuđuje, zanosi, ushićuje i veseli i toliko je glazbe u zvjezdanoj noći koliko i zvjezdanih trenutaka u glazbi Ančićevih slika! Osjećamo se tako ispunjenima da bi i sami zaigrali ples s zvijezdama i gavunima.

Slike Stradun, Rovinj, Stari porat, U Postupu, Trnovica, Trpanj, Manhattan su iz kolekcije Miers.I

VERTIKALIZAM——USPRAVAN KROZ SLIKARSTVO I KROZ ŽIVOT

Vertikalizam je naglašen u Ančićevom djelu što je vidljivo iz slika ”Regata” I. i II., ”Punim jedrima”, ”Pred ciljem”, ”Jedriljem”, ”Lancuni”, ”Paške vertikale”, ”Jesenje vertikale”, ”Kameno tkivo”, ”Jedra u sutonu”, ”Čuvari krša”, ”Tajnovitost”, ”Vatreni otok”, ”Ćakulanje”, ”U sutonu”, ”Buđenje maslina”. Osim tog simboličnog vertikalizma, koji tako neodoljivo podsjeća na pjesmu Tina Ujevića ” Visoki jablani”, sve te slike su pune snage i u naponu. Osobito mi se svidila slika ”Ćakulanje”, koja doduše osim vertikalizma nema iste osobine, sve je minimalističko kao i mali sitni tračevi i ćakule koje izmijenjuju sudionici. Kod takvih slika kao i svih onih s glazbenom tematikom Ančić je posve drugačiji, tu je naprosto zaigran kao dijete, kao da to radi za relaksaciju, nije uzeo ”ozbiljan posao u ruke”, a radovi su ispali tako nadahnuti, prozračni, iskričavi. To je jedan posve drugi Ančić i u koloritu i u kompoziciji, a najviše u raspoloženju. Kao i kod glazbenih djela ovdje je bio opušten, smiren, spreman na improvizaciju i duhovitost čak, ovo ga je slikarstvo liječilo, blažilo boli, nije bio u grču jer gestualni, snažni ekspresionizam, dinamika kompozicije i suzvučja boja traži puni angažman i ponekad smoždi i iscijedi čovjeka kao što simfonija iscijedi ravnatelja orkestra.

Nabrojili smo sve slike naglašenog vertikalizma i ovdje taj vertikalizam možemo doživjeti i kao moralnu kategoriju: uspravan, okomit, koji je u zenitu. Samo takav čovjek može ući u jedan posvećeni grad kao što je jedan Dubrovnik i jedan Rovinj. On i slika Dubrovnik vertikalno kao i Manhattan, Rovinj. Rovinj zapravo slika metodom vertikalne perspektive, sve vertikalno niže i penje prema sv. Fumi.

Slike koje traže maksimum od slikara, zadnji atom snage, energije, misli i raspoloženja su već sam rekla one gdje su se desile eksplozije boje. Ima dosta slika koje imaju neki zajednički nazivnik ili korijen nastanka, bar ja tako doživljavam, a to su slike gdje se događaju izvijanja, zaobljenja koja uvlače u sebe, torzije, savijanje, napinjanje (”Napuknuće svemira”, ”Nastanak svemira”, ”Veliki prasak”, ”Alter ego”, ”Buđenje”, ”Rađanje”, ”kao da je iz luka napeto”, kao udah punih pluća, uzdah i vapaj prema nebu, za dobru intradu, za dobar put, za miran san. To su već spomenute, ”Regate”, ”Punim jedrima”, ”Jedriljem”, čempresi kad se izvijaju, masline, školjke kad se rastvaraju, napola rastvorene školjke ili međusobno izmiješaju prstaci i dagnje, pa i sama zaobljenost crno-ljubičastih dagnji. Upravo je simbolična ”Stonski san” sav od dagnji, ploda i ljušture. Tu prevladavaju piramidalne kompozicije, dinamičnost  i kontrasti boja.

SAMOSTALNE IZLOŽBE  

1981.
TRPANJ, Galerija Turističkog društva

1983.
ZAGREB
K.B.C. «Sestre milosrdnice»

1988.
OREBIĆ, Pomorski muzej

1989.
ZAGREB, Salon «Hospitalije»
Galerija knjižnice «B. Ogrizović»
Galerija – knjižnica «Moderna vremena»
Galerija «Zagrebačke banke»
PUNAT, Galerija «Toš»
ROVINJ, Galerija «Brana»

1990.
ZAGREB, Galerija «INA Trgovina»
Galerija Knjižara «Naprijed»
Galerija «Palainovka»
ČAKOVEC, Galerija «Kulturnog centra»
BERLIN, Galerie «Nuova Italia»

1991.
ZAGREB, Galerija «Palainovka»

1992.
ČAKOVEC, Dom N.Š. Zrinski
ZAGREB, Kulturno informativni centar
NOVO MESTO, Hrvatski dom
ŠMAJERSKE TOPLICE, Galerija Zdravilišća «Krka»

1993.    
BERLIN, Galerie «Im Hinterhof»

 
1994. 
KRIŽEVCI, Galerija «Ars»
ERBACH/ODW, Galerie in der Sparkasse
OFFENBACH, Galerie – Institut WDE
BERLIN, Galerie in der «Dresdner Bank»
 
1995.
BERLIN, Galerie «De Portugal»
BRUHL, Galerie im Rathaus
 
1996.
FULDA, Galerie im Klinikum (s Petrom Barišićem)
ZAGREB, «Contempora Likum»
Muzejsko galerijski centar «Fortezza»
1997.
BERLIN, «Institut Max Planck»
ERBACH/ODW, Galerie «Altes Rathaus»
Haus Eisold
FULDA, Herber und Partner
 
1998.
ZAGREB, Galerija «Citroen»
«Contempora Likum»
HEIDELBERG, Galerie «Destille»
 
1999. 
FRANKFURT / M, Betanien Krankehaus
ČESKY ŠTERNBERK, Galerija «Sternberg»
DUBROVNIK, Palača «Sponza»
MILANO, Generalni konzultat RH
 
2000.
OREBIĆ, Sv. navještenja
ZAGREB, Art net klub
DUBROVNIK, Galerija «Ranjina»         
 
2001.
OREBIĆ, Crkva Sv. navještenja
MAKARSKA, Galerija «Paluško»
 
2002.
HEIDELBERG, Galerija «Destille»
KORČULA, Atlas – Galerija don Luka
DUBROVNIK, Galerija «Ranjina»
Galerija Sv. Luka
 
2003.
OREBIĆ, Klaustar franjevačkog samostana
ZAGREB, Galerija Autobusnog kolodvora
Galerija «Palainovka»
 
2004.
PRAHA, Galerie «U prstenu»
 
2005.
HAMBURG, Galerie «Tolerance»
ZAGREB, Europski dom (s Monique Blecker i Janom Chaloupekom)

2006.
DUBROVNIK, Galerija «Ranjina»
ZAGREB, Galerija «Zvonimir» (s Dominique Jurić i Zoranom Kakšom)

2007.
PRAHA, Galerie «Oliva» (s Nikolinom Šimunović i Janom Chaloupekom)

2008.
ZAPREŠIĆ, Galerija «Pod stupi» 

2009.
VECHTA, Haus des Handwerks

2009.
TIMMENDORF, «Timmendorfer strand»