Anela Borčić
Tekst i foto: Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com
Uz predstavljanje knjige Anele Borčić "Kuća Pupuletovih" u Zagrebu i u Splitu
O raskoraku starog i novog, tradicionalnog i suvremenog
Zaslugom izdavačke kuće V.B.Z. sredinom studenoga u hladnome Zagrebu je bilo vrijeme za toplu književnost s juga – čak s otoka Visa i iz grada Visa. Dakle, dana 17. studenoga je izdavačka kuća V.B.Z. pozvala sve zainteresirane, a bilo ih je podosta, na predstavljanje nove zbirke priča Anele Borčić "Kuća Pupuletovih"
Predstavljanjeje je organizirano u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, u Zagrebu te uz sudjelovanje Jakše Fiamenga, Strahimira Primorca, Ervina Jahića i same autorice. Za ovu su prigodu ulomke uz knjige čitali Marija Kohn i Vilim Matula.
Donosimo još nekoliko detalja vezano uz knjigu Anele Borčić "Kuća Pupuletovih" izdanu u V.B.Z.-ovoj biblioteci Ambrozija urednika Ervina Jahića Godina izdanja je 2011. a broj stranica 163. Evo kako izdavač predstavlja knjigu:
– Otok kao »srce tame«, kao topos samoće i, osobito, samosti, kao prostor ćudljivih i mnogokad kompliciranih stvarnosti u knjizi priča Kuća Pupuletovih sržno je mjesto literarnih interesa Anele Borčić. Njezini protagonisti – obilježeni krajolikom, davninama i nerijetko iracionalnim »nasljedovanjem« bure u mislima, u sjećanju, u bićima, bure koja raspiruje zlo ili navješćuje događaje – premda su istodobno u snažnoj ovisnosti o otoku kao autoritarnom prostoru vlastite definicije, svaki od sebe i po sebi tragaju za odgovorima o vlastitim svrhama i smislovima. Stoga nas nimalo ne čudi što se u pripovjedačicinim pričama tako često mijenjaju perspektive viđenja i viđenog, što zbilja abdicira pred čudesnim, a čudo opet munjevito uskače u stvarnost – upućujući nas vazda k jednom: otoku kao mentalnoj slici svijeta. – ističe u svojoj najavi i tumačenju izdavač.
A.Borčić, B.Primorac i M.Kolanović
Knjiga se predstavlja i u Splitu
Predstavljanje knjige "Kuća Pupuletovih" Anele Borčić u izdanju nakladničke kuće VBZ bit će u Gradskoj knjižnici Marka Marulića
u srijedu, 23. studenog u 18:30 u velikoj dvorani Središnje knjižnice (Ulica slobode 2).Sudjeluju Jasen Boko, Jakša Fiamengo, Boris Dežulović i Svjetlana Terzić-Blažević.
Donosimo recenziju poznatoga književnika i novinara, prije svega pjesnika, Jakše Fiamenga – koji je nastupio i na zagrebačkome predstavljanju knjige, a bit će i na splitskome – a koji piše i znalački i iz duše:
JAKŠA FIAMENGO
Otok u rasapu
Pojavivši se prošle godine sa zapaženim romanom prvijencem Garbin, zao vjetar, Anela Borčić, suvremena spisateljica sa stalnom adresom u gradu Visu, relativno je novo ime u recentnoj hrvatskoj prozi, osobito onoj koja tematizira insularne situacije, bogate životnom posebnošću, iz kojih crpi niz zanimljivih detalja, koji naš otočki život čine plastičnim i osobitim, rastvorenim u paleti svoje pučinske skrovitosti. Njezine proze, pisane u najboljoj tradiciji naših otočkih klasika, prije svega Marinkovića, Šegedina i Novaka, izraz su pune autoričine serioznosti i zrelosti kako izborom tema tako i njihovom tekstualnom provedbom. Pri tomu Anela Borčić ne ostaje po strani već je najčešće aktivni narator, pripovijedač u prvom licu jednine i, nerijetko, ne samo promatrač već i aktivni sudionik događanja, bilo da govori iz retrospektivnog rakura djeteta ili pak iskustvene optike namjernika. Njezine priče mogu se označiti kao stvarni ili mogući događaji, ali ujedno su prožete (ili su u cjelosti u tom znaku) fantastičnim pa i metafizičkim natruhama, koji pak ne gube realno tlo pod nogama, što autoričinom rukopisu daje dodatnu vrijednost.
U pričama, u kojima se iskazuje usudnost insularnosti kao blagoslovljene posebitosti i izdvojene živosti, ali i izolacijskog proklestva pa i svojevrsnog ludila, ne bez grotesknih nijansi, autorica vješto gradi situacije i odnose likova koji su, jednako kao i sam krajolik u čijoj škrtosti ima plemenitih vibracija, u klopci vlastitog svakodnevlja, u obezljuđenom insularnom rasteru i osuđeni na život, koji nema odviše izbora. Kuće žive od ljudi i umiru s ljudima, a život se nastavlja ako ima dubljeg razloga, inače se svodi na puko preživljavanje.Tako u oronuloj kući Pupuletovih, koja je sa svojim posljednjim starcima glavni lik jedne priče („Slutnjom Skore smrti ljudi i stvari gube iluziju smisla i ono malo života koji im je preostao.Lutke, namještaj, prašnjavi pod, sve se ovdje žurno pripremalo za njihov odlazak i staričina je ljutnja bila groteskna…“), od koje kao da i sam život odustaje. Tako je i upornost Viskota Mirušina, koji, u jednoj od priča, u izmjenjenim uvjetima vojne zaposjednutosti otoka, traži svoje stare zemljišne pravice, a tako je i u znakovitoj paraboli u priči o priviđenju anđela u liku skakavca… I na drugim stranicama u punom sjaju trepere zanimljivi isječci iz života autoričina otočkog svijeta, za koji ona iskazuje punu ljubav i predanost u prepoznavanju njegovih značajki.
Pupuletovi, koji su dali naslov jednoj od priča ali i cijeloj knjizi, ne upućuju nas samo na metaforička lica u pomaku i predvidivost svojstvenu lutkama (pupuleto u lokalnom idomu jest lutak) već na način života koji se otimlje patrijarhalosti svojih navada ali istodobno još uvijek nije posve spreman prihvatiti nove akcente suvremenog života na otoku, asimilirati došljake ili ih na poseban način izdvajati kao u priči Kralj Čipi Čipsa. U tom raskoraku starog i novog, tradicionalnog i suvremenog, u tom insularnom suživotu, kako se mijenjaju godišnja doba mijenjaju se i raspoloženja, vrednosne mjere života sve su manje pa ipak on, taj otočki život, ne odustaje, uzdiže se nad teškoćama, snalazi se u novim odnosima, odolijeva svim izazovima vremena i održava se zahvaljujući atavističnim nagonima samoodržanja, zaštićen obiteljskim zajedništvom, praćen glasanjem cvrčka, tih – kako autotricma kaže – ratnika ljeta – uvijek, uvijek pa i u žarnim ljetima, u ljetnim krisima, srcima ljeta, vremenima kad od vreline puca kamen, i ne samo kamen, kad zvizdani traju cjeli dan ili bar najveći dio dnevnog vidjela, kad su prividi prevladavajući, kad žeromod , tj.zimurod , tj.ružmarin, tj.ruža mora (ruž-marin) omamljuje sve svojim bojama i mirisima, kad male otočke svečanosti i priredbe dobijaju groteskne razmjere kao u priči Otvaranje, kad sve ostavlja (ili želi ostaviti) trag u vremenu, kad traje vječna žeđ, a obilježje oplemenjene pripadnosti obitelji i šire točke zajednice postaju temeljna vitalistička energija života.
Rečenica Anele Borčić, gusta je ali istodobno i tečna, miješa raspoloženja, potiče solilokvije i mjestimično je puna dijaloški partitura, u kojima dolazi do punog izražaja autentični otočki lokalni viški idiom. Autorica pažljivo vivisekcira otočki mikrokozmos i pri tom u njegovu kovitlacu gradeći slike i nijansirajući opažaje, upošljava sva osjetila, osobito mirise, istražuje mu psihološke naslage, sugestivno portretira osobe i oslikava situacije koje su moguće. Pri tomu joj nije dovoljna samo gola priča, pravolinijskih iskaz već itekako vodi računa o ritmu rečenice, njezinim unutašnjim vrutcima, živosti asocijativnog vrenja i živopisnosti opservacija, bilo onih introspekcijskih, psiholoških ili pak onih u kojima opisuje zavičajne vedute i narav otočana u kolektivnoj zadatosti otokom.
Otočani su za Anelu Borčić dio otoka i njegovih zakonitosti, jednako kao što je otočki krajolik na neki svoj način dio otočana. Njihov jezik, lokalni idiom cokavice, reljef je života pa ga autorica, slično kao i u svom romanu prvijencu Garbin, zao vjetar koristi u živim dijaloškim pariturama. Povremeno, u nekim pričama, mijenja rakurs iskaza, kombinira naratore, prebauje težište priče s jednog na drugog protagonista, pokazuje smisao za groteskne situacije, koje diktira život takav kakav jest, razumljiv otočanima i prihvatljiv u živom krvotoka suživota razapetog između tradicije i novih izazova.
Ukratko, priče Anele Borčić (ukupno ih je 12, a ovdje sam u ponuđenom vremenu za iskaz dotaknuo samo neke) saga su o otoku u rasapu, njegovom propadanju i izgubljenim, izlomljenim sudbinama, o vremenu koje nestaje, ali i o traženju dubljeg smisla pisanja, koje na dojmljiv način insistira na psihološkom nijansiranju sudbina i slojevitosti života u cjelini. Anela Borčić kritički, ali ne ili bez ljubavi, ulazi u srž otoka. Njezina je zavičajnost ujedno paradigma za sve slične situacije, a to govorim stoga što je ona danas u pravom smislu te riječi jedina zavičajna viška prozaistica, koja ne pati od otočke mitomanije, na koju smo već pomalo naučeni, već pokušava realno sagledati život u optici koja mu je najvjernija, iz miljea i epicentra života danas i ovdje, neposredno i neuljepšano, s punim smislom za detalj ali i za cjelinu, uronjenost sudbina u jedinstvenu sliku o otoku, odbačenom na pučinu i prepuštenom samome sebi.To su ipak fragmenti, samostojne priče o otoku, koji uza sve što ga je snašlo ne sustaje već se u novim okolnostima hrve sa svime što ga umannjuje i tjera još dalje na otvoreno more, oplemenjujući se trajnom nadom u ustrajnost života na stijeni, okruženoj nemirnim, zapjenjenim morem usuda. – riječi su Jakše Fiamnga.
M.Kohn, J.Fiamengo i A.Borčioć
A evo što o knjizi Anele Borčić piše cijenjeni književni kritičar Strahimir Primorac u tekstu Iza zatvorenih prozorskih kapaka
Strahimir Primorac
Iza zatvorenih prozorskih kapaka
Nakon romana Garbin, zao vjetar (2009.), Višanka Anela Borčić objavila je tematski kompaktnu zbirku od 12 kratkih priča i novela pod naslovom Kuća Pupuletovih, u kojoj je zajednički nazivnik svim tekstovima ponovo inzularnost. Razloge okrenutosti otočnim temama možda bismo mogli posredno iščitati u noveli Krisi – imajući dakako na umu specifičnosti i razlike između svijeta književnog djela i realnog svijeta. Autorica ju je uvrstila na uvodno mjesto u zbirci, davši joj tako prednost čak i pred novelom koja je „posudila“ naslov cijeloj knjizi. Time je istaknula njezinu važnost, osobit status među ostalim tekstovima zbirke. Pritom taj potez ne mora biti posljedica uvjerenja da je posrijedi (samo) literarno najuspjelija ili jedna od najuspjelijih novela nego i svijest o tome da ona ima značenjski potencijal koji se može protegnuti i izvan vlastitih granica, na cjelinu knjige. Čini se da je ovdje baš o tome riječ.
Priča je naoko jednostavna, ali zapravo na dramatičan način govori o esencijalnim problemima ljudskog postojanja – o potrebi čovjekove ukorijenjenosti. Glavna junakinja evocira jedno svoje sjećanje iz djetinjstva, traumatičan doživljaj iz vremena „naglog odrastanja i sazrijevanja“. U impresivnom opisu spržene prirode, sa snažnim mediteranskim mirisima, zvukovima i bojama vrućeg ljetnog dana (riječ krisi u viškom govoru znači srce ljeta, vrijeme kada od vrućine puca kamen), u znakovitim dugim šutnjama između članova obitelji u času predaha od poslova, djevojčica naslućuje veliki, sudbonosni raskol između svoga oca i njegova brata pa se u njezinu senzibilnom unutarnjem svijetu izmjenjuju napetost, nemir, strah, tjeskoba.
Otac je „dio otoka“ i diše „istim dahom kao priroda na njemu“, ali njegova egzistencija i opstanak obitelji ovise o ćudima prirode. Brat je već odavno odselio na kopno i tamo ostao živjeti; na otok dolazi samo za godišnji odmor, i potpuno je ravnodušan prema svemu što se tu događa i što u samo jednom časku može slomiti mnoge ljudske sudbine. Djevojčica u tom trenutku još nije svjesna da je temeljni dio svog identiteta – pripadnost jednoj obitelji, pripadnost zajedničkoj kući i pripadnost užem zavičaju (otoku) – već bila izgradila, i to slušajući priče što ih je otac „sa žarom pričao oživljavajući te davne dane, doživljaje i ljude čiji smo izdanci bili“. Iz tih je priča dobila „bitne koordinate“ pripadnosti obitelji, čija ih je energija zajedništva „držala na okupu čineći niz čvrstim“: „Ipak, tek sam puno godina kasnije shvatila da sam baš tada svoje korijene posadila duboko u otok koji tako osjećam pod srcem.“
Novela Krisi, za koju se može pretpostaviti da sadrži i stanovite autobiografske detalje – djevojčica iz novele može recimo biti današnja spisateljica Anela Borčić – značenjski je slojevita, stilski bogata i poticajna. U njoj se psihološki suptilno oblikuje ranjivi dječji karakter, a vrlo je spretno uveden motiv usmenog pričanja kao primarnoga pripovjedačkog čina. Nažalost, taj čin u eri suvremene tehnologije i posvemašnjeg otuđenja sve više nestaje, pa se može reći da ova novela, makar i rubno, implicira jedno sumorno pitanje bliske budućnosti: tko će (ili što će!?) preuzeti pripovjedalačku ulogu baka i djedova, majki i očeva, starijih sestara i braće?
Kako god bilo, novela Krisi nudi čitatelju važan ključ za potpunije razumijevanje i tumačenje i drugih priče iz ove knjige.
I novela Visko Mirušin – iako njezin protagonist, osamdesetogodišnjak, živi u jednom pomaknutom svijetu (rebambil je) – na potresan a istodobno groteskan način govori o snazi osjećaja ukorijenjenosti u zavičaj. Za Viska je zavičaj njegov vinograd, poljska kućica u koju su ljeti dolazili svi njegovi najbliži, uvala u kojoj su lovili ribu. On u sebi nosi tu prasliku nekadašnjeg raja, u koji želi ponovo doći, ali realna slika je drukčija: tamo su sada vojni objekti JNA. Usput, ovo je jedina novela u knjizi u kojoj je precizno naznačena godina zbivanja i događaj koji će promijeniti cjelokupan život na otoku: „Godina je 1974. Otok je obilježen vojskom. Nakon prvog šoka njegovo je sporo umiranje postalo neprimjetno kao i protok vremena.“ U sudaru tih dvaju nespojivih svjetova stradao je onaj manje otporni: Viska je vojna policija bila pritvorila i potom vratila kući kao „državnog neprijatelja“. Na pitanje gdje se zadržao cijelu noć, odgovara da je bio na sprovodu „onemu dobrimu coviku, onemu Viskotu Mirušinu“. Novela završava efektnom poentom:
I kao za inat, sljedeći dan su one bezlične SMB mase kuljale iz svih otočnih garnizona. Bilo ih je kao mrava, neprekidno su marširale, prolazile im svaki čas pred kućom. Išle su iz točke A u točku B, pa natrag. Ni one nisu poznavale ni vrijeme ni smisao, kao ni starina u kući.
Želio bih upozoriti na još jednu izvrsnu novelu, naslovljenu Anđeli kolura verde (ili Zeleni anđeli kako bismo mogli prevesti s viškoga govora), koja mi se čini osobito važna za razumijevanje ne samo mentaliteta otočana nego u prvom redu fenomenologije nastanka i umnožavanja malomišćanskih priča („istina“). Kako neki zbiljski događaj – kao što je ovdje pad kamenog kipića s vrha zgrade u trenutku kad tuda prolazi glavni ženski lik – postaje „priča“, i kako se ona u interpretaciji ljudi „iza zatvorenih prozorskih kapaka“ od izvorne, jedne, raspada u mnoštvo „istina“? Kako se jedan zeleni anđeo u ciglih nekoliko minuta pretvara u cijelo jato? Spisateljica je ovu temu sjajno razradila na pozadini psiholoških mehanizama („mentalnih procesa“) ljudi koji žive u ograničenim, zatvorenim prostorima kakav su otoci, a istodobno je ovo vrijedan doprinos poetici pripovijedanja.
Ova novelistička knjiga Anele Borčić važna je još po nečemu: ona potvrđuje da u našoj književnoj geografiji otoci nakon Šegedina, Marinkovića i Novaka neće ostati „bijela područja“. – stoji u osvrtu književnoga kritičara Strahimira Primorca.
V.Matula, J.Fiamengo, M.Kohn, A.Borčić, S.Primorac i E.Jahić
Akademija-Art.hr
21.11.2011.
