Povijesno zanemarivanje hrvatskog prostora, obale, njenih luka i gradova

Na Jantarskom putu – Šipić i Bilosnić u društvu Vidmarovića, Palade, Čondrića i izdavača Boškovića

Pišu: Igor Šipić i Tomislav Marijan Bilosnić

Hrvatska je 1. srpnja 2013.godina kao 28. članica ušla u EU. Tada se samo formalno potvrdio njen status kao punopravnog partnera unutar, prostorno gledano, cjelovite, ali politički i ekonomski još uvijek neravnopravne entitetske aglomeracije. Integrativno djeluju jedino njeni kulturološki mehanizmi ponajviše zahvaljujući povijesno-geografskoj slici Mediterana i njemu gravitirajućeg kopna triju kontinenata, Afrike, Azije i Europe. U tom je kontekstu hrvatski prostor, poglavito hrvatska obala, povijesno zanemarivan i svjesno i namjerno guran na same margine europskog dijela globusa, nazivan čak i „europskom superperiferijom“, kako ga je nedavno objavio William Bartlett.

Na sličan način zatiru se mali jezici, poput hrvatskog, promoviranjem ideje velike, jedino priznate znanosti objavljene isključivo na engleskom jeziku, ali i još opasnije citatnosti kao kriterija znanstvene izvrsnosti. Ugledni hrvatski sociolog Vjeran Katunarić piše, između ostalog: „Nedavno sam u časopisu Revija za sociologiju kritički recenzirao najnoviju knjigu jednog našeg sociologa, objavljenu na hrvatskom, koji ima relativno malu citiranost u bazi Web of Science (WoS). Međutim, došao sam do zaključka da u toj knjizi njegova analiza odnosa između znanosti i ideologije po svestranosti i istančanosti argumentacije nema premca u svijetu (ni među vodećim autorima na tu temu, od Karla Mannheima do Jürgena Habermasa).“[1] Suprotivo je to otvaranju vrata znanstvenoj i intelektualnoj, pa i jezičnoj kolonizaciji Hrvatske pa navedimo i stajalište švedskog sociologa da se do svjetske znanstvene elite ne može doći bez nacionalnih baza kao rezervoara znanstvene kvalitete. Komu služe političke odluke, što je trenutno u Hrvatskoj aktualizirano pokušajem instaliranja znanstvenih normi, po kojima se knjige na jeziku hrvatskom tretiraju gotovo bezvrijednim. Što knjiga ima veću nadnacionalnu vrijednost utjecaj stranog jezika na kakvoću znanstvenog rada slabi. Znanstvenik se, čak i kada izvrsno poznaje strani jezik, ipak najbolje izražava na materinskom jeziku. To je jedini i pravi put za afirmaciju mlade Hrvatske i njenog starog europskog jezika. „Nitko iz znanstvenih teorijskih središta u svijetu nije periferiji pružio argumente u prilog njenog razvitka.“

Poluotok Ravi korari

Poluotok Peloponez (usporedi sličnost s Poluotokom Ravi korari)

Stoga, zar je čudno onda bilo jedan od najljepših europskih akvatorija, prirodni nastavak egejskog lanca otočja, razigranosti i razvedenosti obale, zacijelo i među najsigurnijim za plovidbu Sredozemnim morem, milenijima geografski i kartografski eksploatirati prikazujući ga diskriminatorski u perifernom, opskurnom, provincijskom položaju. Sumnje multipliciraju kopneni putovi i rudna bogatstva u zapadnobalkanskom zaleđu za koje se pouzdano zna da njihova eksploatacija na pojedinim lokalitetima traje unatrag 11.000 do 12.000 godina. Istodobno, prometno, vrh jadranskog bazena ujedno je i najbliži pristup do samog srca zapadne Europe, pokazuje se, međutim, i do samog Baltika.

Najnovije spoznaje s područja proučavanja uloge hrvatskog geografskog prostora, poglavito primorske Hrvatske, i njegovom utjecaju, i utjecaju ilirsko-hrvatskog entiteta uopće, na tradicionalne teoretske postavke kontinuiteta povijesne dijakronije i kulturne integracije zajednice europskih naroda, pokazuju upravo suprotne tendencije od onih kojima im mnogi domaći (M. Jergović) i inozemni autori (W. Bartlett) pokušavaju osporiti prevalenciju prizemljujući ih tobož barbarskom perifernom zapadnom Balkanu. Naprosto nije moguće držati to bezazlenom pojavom bez posljedica političkog i ekonomskog diskursa, pa, vjerujemo, između ostalog, i stoga što spomenute spoznaje duboko mijenjaju ustaljena mišljenja o povijesnoj marginalizaciji i zapuštenosti hrvatskog geografskog prostora u kontekstu drevnih i antičkih civilizacija i njihovih stečevina. Donesene su temeljem decenijskih i pojedinačnih i koautorskih istraživanja (Igor Šipić i Tomislav Marijan Bilosnić).

Ne čudi stoga da ni danas u Hrvatskoj još nije sazrela svijest o njoj samoj i stupnju s kojeg bi se daleko dalje trebalo dobaciti pogledom, vidjeti u briselskom smjeru. Znamo, nije to lako jer onda bi se valjalo uspraviti. Ovako, stalno „na rubu znanosti“, podvrgnuti kritici promicatelja „znanosti i kritičkog mišljenja“, osporeno nam je pravo na gledanost koja, ako ništa drugo, može razvijati dobru maštu i prirodni čovjekov dar – intuiciju – približiti svomu cilju. Priznati hrvatski metodičar i povjesničar Ivo Rendić-Miočević, autor Uvoda u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, kaže kako nema dobra znanstvenika bez dobre mašte. Spremna je, dakle, ta grupa osporavati pravdajući se floskulom: „dokad će neprovjerene, lažne, a nerijetko i opasne tvrdnje imati prednost nad relevantnim, provjerenim i znanstveno utemeljenim informacijama“. Nikada, i ne treba, kažemo, ali pluralizam ideja i mišljenja nisu ljudske glave da se mogu strti bez posljedica o javno mišljenje, kako je to bilo nekad, a, eto, pokušava se i dopušta oživjeti, opetovati danas.

Nalazi koje ovjerovljujemo znanstveno na kartama K01e-K05e dokazuju ono što nitko ne može osporiti, a na rubu je dosadašnjih prihvaćenih spoznaja znanosti o ulozi hrvatskog prostora u europskoj zemljovidnoj i zemljopisnoj slici te njihovoj međusobnoj interakciji. Hrvatska Ljuba (Liuba), kod povijesnog starohrvatskog Nina, koju redovito nalazimo zabilježenu u portulanskoj kasnosrednjovjekovnoj kartografiji, apsolutno je prirodno i geometrijsko središte Sredozemnog mora i europskog kontinenta do razine geografske širine Baltičkog mora. Tko to ne može razumjeti pa priznati, ne treba čitati knjigu niti izučavati navedene karte, neka se barem odvaži pa zaplovi uzobalno da bi postao svjedokom jedne od najvećih povijesnih laži i besmislica Sredozemlja. Hrvatska Ljuba, u topografsko-kartografskom smislu, pa stoga i pragmatično, plovidbeno-iskustveno, jednakog je značaja kao i Homerova Troja. Dardaneli, naime, imaju istu kardinalnu i stratešku vrijednost geografskog objekta (pomorska vrata) koliko i Ljuba geometrijskog aspekta. Bez Ljube na Mediteranu kartografski ne funkcionira ništa, ekonomsku korisnost njene pozicije, pak, mogu dokazati i potvrditi ozbiljnija arheološka raskrića. Do Schlliemana i priča o Troji je izgledala potpuno drugačije.

Na sreću, nakon promocije Ahileja u virovima Vrtoloma (26. travnja 2012.), koji je zaliven šutnjom znanosti ostao u njenoj anonimnosti, izim što je katalogiziran u knjižnici Kubon & Sagner (pokriva područje od Srednje Europe do krajnjeg istoka Rusije i Mongolije), što plovi na školskom brodu talijanske Mornarice, jedrenjaku Palinuro, što ga čitaju sve do Canberre u Australiji, itd., 4. siječnja 2013. HTV je objavio vijest o važnom otkriću pod Ljubom: zadarski arheolozi su pronašli tvornicu antičke keramike s lučkom infrastrukturom. Sretni smo, ali bit ćemo još sretniji tek kad dođu do brončane, pa i neolitske građe. Naravno, dok se to ne dogodi, naše nalaze dužni smo podariti javnosti, a vrijeme će pokazati pravu istinu. Nekad se moglo uništavati, i uništavalo se izvore, ali ono što je danas zapisano nikada više neće moći biti izbrisano. Svjesni smo da je barem u posljednjih stotinjak godina ideja jugoslavenstva mogla opstati i potrajati jedino zatiranjem istine o svemu prevalentno hrvatskom, pa i prostoru. Što je bilo prije toga, nismo sigurni, hoćemo li dočekati pravicu, ne znamo, no, za svaki slučaj, tu su naša djeca, i njihova djeca će stići. Citiramo Katunarića: „U Hrvatskoj za sve glavne teorijsko-metodološke škole imamo odgovarajuće kompetentne autore, odnosno ocjenjivače. Ako se to odbacuje i, bilo od pojedinih znanstvenika ili potezom tekuće znanstvene politike, proglašava samo jedna znanstvena orijentacija kao prava, a ostalo odbacuje kao neznanstveno, odatle je malen korak do samoporicanja, do tvrdnje da ništa ili skoro ništa ne znamo, da treba samo prevoditi s drugih jezika, da nam je jezik malen i neugledan i da služi samo književnosti ili običnom govoru. […] Ako želimo izbjeći najgore, morat ćemo se više međusobno uvažavati i prepoznavati vrijednosti koje, bilo zbog jala ili samoporicanja, nismo cijenili.“

U tom nam smislu, kad je u pitanju geografska i kartografska struka, a povezano s time i naša metoda rada, velika poticajnost dolazi iz, sad već možemo reći, čuvene i za Hrvatsku neizostavne Novakove zbirke o kojoj učestalo skrbi i piše Dubravka Mlinarić.[2] Geomorfologija obale i reljef kontinenta dva su temeljna geografska čimbenika usvajanja smjerova povijesnih humanih kretnji i međugranične državne podjele. Karte su, pak, uvijek predstavljale govor moći elita te su ih kontrolirale dominantne društvene skupine. Stoga su kartografske reprezentacije gotovo redovito bile nametane izvana ili odozgo. Njihovo istraživanje u funkciji hrvatskoga povijesnog prostora, kao i katalogiziranje kartografske građe, jedan je od naših ciljeva. Sve to, dakako, spram promjene paradigme prostora koja je u suvremenosti primjetna u kulturi i društvenim znanostima, kad je došlo do relativiziranja značenja apsolutnog prostora uz pojačano povezivanje prostora s identitetom, značenjem i kulturom. Upravo je stoga prostornost povijesnih procesa moguće promatrati iz perspektive različitih znanstvenih disciplina. U povijesti su se karte i u geografskom i književno-kulturološkom pogledu promatrale prije kao alat reprezentacije nego analiza pa je stoga sustavna komparativna analiza karata kao kulturnih tekstova koji su međusobni sravnjeni da bi se identificirali izvorni geografski podatci itekako nužna.

Naš istraživački rad temelji se na „dekonstruktivističkom pristupu karti koji omogućuje zaviriti između redaka, odnosno sagledati ju isključivo unutar specifične kulturne perspektive u kojoj je nastala.“ Cilj je istražiti i utjecaj pojedine karte kada se ona preuzimala ne samo kao kartografski predložak odnosno skup geografskih podataka već i kao koncepcijsko rješenje za buduće kartografske prikaze. Cilj je dosad ostvarene rezultate interdisciplinarnim i multidisciplinarnim pristupom metodološki razviti u model izvedbe.

Imali smo jezik, ali nismo pismo, imali smo geografsku spoznaju, ne i zemljopisnu kartu. U oba slučaja, u obje kontroverze, svijet je jednako funkcionirao. Jesmo li blizu i znanstveno potvrđenoj hipotezi Geralda Crabtreeja o „sve glupljim ljudima“ – „vrsta je bila na svom vrhuncu prije čak 2000 do 6000 godina.“