Povećanje plaća menadžerima državnih poduzeća izazvalo je u masama efekt crvene krpe. O(d)govara se u stilu ulice i protestira paušalnim frazama – oni koji imaju dobivaju još više. Čudi da se toj kampanji na tako jednostavan način pridružuju i sindikati ne spominjući i druge (već viđene) mogućnosti
Prvo, već je viđeno da većina menadžera u državnim firmama po ponašanju imitira menadžere-vlasnike u privatnim tvrtkama, kao da je ono čime upravljaju i što je uglavnom narod stvarao, njihova privatna prćija.
Drugo takvo je ponašanje već viđeno kod dolaska pri(h)vatizatora u velike, vrijedne i mnogoljudne firme. Prvo je imenovan uski krug vodećih ljudi s povlaštenim plaćama i nepopularnim zadaćama – skresati troškove i broj zaposlenih. Ne krije li se tu možda onih Mršićevih 600 milijuna.
Takvo kresanje u privatiziranim firmama, sada je očito, izazvalo je propast i otkaze, jer su „izvršitelji“ pokorno provodili zadatke, čuvajući svoj povlašteni položaj i ne uvažavajući realno funkcioniranje poduzeća. Većina je tih menadžera nakon izvršenja misije časno ili nečasno nestala sa scene. Nema dakle štednje u crno-bijeloj tehnici.
U nijansama gledajući, puno je efikasnijih metoda za iskorjenjivanje oholog, posesivnog, lijenog i nacionalno neosviještenog činovničkog mentaliteta, što je u tom istom svijetu koji po malo dolazi k nama također već viđeno. Tamo se štedi dizanjem proizvodnje, a ne njezinim „umaranjem“, pa i činovničkim grijehom propusta.
