Foto: Filip Brala /Pixell/
Na razini Europe bili smo pred potpunim iskorjenjivanjem ospica, no drastičan pad procijepljenosti u zemljama u kojima su lobiji protiv cijepljenja bili iznimno jaki doveli su do smanjivanja broja cijepljene djece, što je pak dovelo do vraćanja epidemije ospica
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da je lani u Europi prijavljeno 26.074 slučajeva morbila, iako je plan bio u potpunosti iskorijeniti ovu bolest do 2010. u cijeloj Europi.
»U Francuskoj, u kojoj je zabilježen najveći pad procijepljenosti, ujedno je zabilježena i najveća epidemija morbila, pa je tako lani bilo 14.025 oboljelih od ospica, a šestero mladih ljudi je i umrlo. U Španjolskoj je bilo 2745 slučajeva, u Rumunjskoj 2156«, kaže dr. Vladimira Lesnikar, voditeljica Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar«. S njom se slaže i doc. dr. sc. Goran Tešović, predstojnik Zavoda za infektivne bolesti djece Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«. Kaže da zemlje, poput Francuske i Velike Britanije, iako se u potonjoj sada stanje ipak popravilo, često ne doživljavaju morbile ozbiljnom bolešću, pa se tako recimo kod njih puno veća pozornost pridaje hripavcu. I u Austriji, u kojoj cijepljenje nije obvezno nego se preporučuje, 2000. je godine među mladim odraslim osobama, većinom Romima, ali i ostalim stanovništvom u dobi između 30 i 40 godina starosti došlo do epidemije ospica jer je procijepljenost među djecom pala. Zarazili su se oni koji su u djetinjstvu cijepljeni samo jednom dozom cjepiva protiv morbila nakon kojeg su razvili slabu ili nikakvu imunost. Takvi su ljudi ujedno u najvećoj opasnosti i zbog današnjih globalnih kretanja, jer se u zemljama poput Kine i Indije u kojima su ospice itekako prisutne lako mogu zaraziti. I u Hrvatskoj je prije tridesetak godina prevladavalo mišljenje da je potrebna tek jedna doza cjepiva protiv morbila, za razliku od današnje dvije doze – s godinu dana i prije prvog razreda – ali u zemljama s visokim cijepnim obuhvatom za te osobe je realna opasnost od zaraze mala.
Dr. Tešović napominje da je posljednja situacija importiranih morbila u Hrvatskoj bila 2004. upravo iz Francuske, a zarazio se tridesetogodišnjak koji je ospice donio u Hrvatsku. Zahvaljujući dobroj procijepljenosti, samo se desetak osoba razboljelo. Inače, na godišnjoj razini gotovo uopće nemamo oboljelih.
»Situacija koja je eskalirala u Francuskoj pokazuje posljedice pogrešne interpretacije važnosti cijepljenja koje mogu biti pogubne«, kaže dr. Lesnikar.
U Liječničkim novinama trenutačno se vodi žestoka rasprava o rizicima i prednostima cijepljenja. Kao liječnica koja smatra da sustav vakcinacije treba preispitati, dr. Lidija Gajski, specijalistica interne medicine, tako navodi da je uloga vakcine u sprječavanju zaraznih bolesti minimalna, iako prosječna osoba misli da je cijepljenje jedan od najvažnijih medicinskih postupaka koji spašava milijune života. Kaže da protivnici cijepljenja nisu tek dezinformirani pojedinci i paranoični roditelji nego i sve veći broj stručnjaka. Posebno smo u novije vrijeme svjedoci širenja negativnog stava prema cijepljenju, što zbog porasta broja vakcina, što zbog pada povjerenja u medicinsku struku, čemu su pridonijele afere poput one s pandemijskom gripom. Argumenti protivnika cijepljenja obično se odnose na toksičnost cjepiva, njegovu neučinkovitost, a kao primjer se navodi da je 2010. godine 111 djece oboljelo od zaušnjaka nakon cijepljenja MoPaRu vakcinom. Spominje se i veza cjepiva s pojavom nekih autoimunih bolesti, poput Chronove bolesti, multiple skleroze, autizma, ali i hiperaktivnosti, alergija, encefalitisa. Dr. Tešović, međutim, smatra da određene skupine koriste kolektivno neznanje o cjepivu kako bi pogrešno interpretirali škodljivost cjepiva, uvijek se referirajući u svojim argumentima na pojedinačne slučajeve ili neodređenu vremensku povezanost cjepiva s pojavom određenih bolesti.
S obzirom na to da su danas zarazne bolesti u razvijenim zemljama svedene na minimum, velikih epidemija a kamoli pandemija nema, većina ih više ne doživljava kao prijetnju, pa se mnogo više govori o nuspojavama cijepljenja no o bolestima protiv kojih se cijepimo.
Prije desetak godina objavljen je znanstveni rad Andrewa Wakefielda koji je navodno pokazao da cjepivo protiv ospica, rubeole i zaušnjaka izaziva autizam, no kasnija istraga utvrdila je da je bio u sukobu interesa te da je manipulirao podacima.
U proteklih pola stoljeća u Hrvatskoj su cijepljenjem iskorijenjene velike boginje i dječja paraliza, eliminirana je difterija, neonatalni tetanus, diseminirani oblici tuberkuloze u djece, ospice i rubeola.
Dr. Tešović napominje da je cilj cijepljenja poticanje čovjeka da sam stvori specifičnu obranu protiv mikroorganizama kako bi došlo do smanjivanja ukupnog pobola od neke bolesti u populaciji. No, jednako tako valja iskreno priznati da idealnog cjepiva nema – onog koji bi bio i bez nuspojava, jeftin, sto posto učinkovit za sve dobne skupine, pružao trajnu zaštitu… Svakom cjepivu nedostaje jedna od tih karakteristika.
U Hrvatskoj je cijepljenje centralizirano, postoji kalendar obaveznog cijepljenja kojem je cilj promicati aktivnu imunizaciju kod djece.
»Zadnjih godina javlja se mnoštvo pojedinaca i udruga koji se protive sustavu provedbe aktivne imunizacije, no mislim da se ne bismo trebali iscrpljivati pokušavajući te skupine uvjeriti u učinkovitost cijepljenja, nego pozitivno naklonjenoj većini dokazati da je cijepljenje učinkovito i neškodljivo. Pretjerano isticanje učinkovitosti cijepljenja i njegove apsolutne neškodljivosti, međutim, nije dobro, jer ljudi razviju nerealna očekivanja, ali i počnu sumnjati u učinkovitost cijepljenja«, kaže dr. Tešović. Dodaje kako treba jasno reći da je cjepivo učinkovito 85 posto, 62 posto… ili da izaziva određene nuspojave, a ne skrivati te podatke, jer se tako stvara negativna slika o cjepivima. Treba jasno reći da neka cjepiva izazivaju određene nuspojave, recimo kao što je naše cjepivo protiv mumpsa moglo izazvati aseptični meningitis koji nije bezazlen, ali ne ostavlja trajne neurološke posljedice. U Hrvatskoj su unatrag nekoliko godina izvedene određene promjene u kalendaru cijepljenja u smislu uvođenja suvremenog kombiniranog cjepiva i dr. Tešović to smatra vrlo dobrim. Ističe da se neprihvaćanjem neugodnih činjenica o cjepivu samo može izazvati nepovjerenje građana.
Dr. Lesnikar napominje da suprotno općem mišljenju, potreba za cijepljenjem ne prestaje s navršenih 18 godina. Rutinska cijepljenja odraslih na tetanus trebala bi se provoditi svakih 10 godina, no to malo tko radi, iako je često smrtonosan za stare ljude. Navodi podatak da 50.000 odraslih Amerikanaca svake godine umire od bolesti koje je moguće prevenirati cijepljenjem.
»Treba li cijepljenje biti propisano zdravstvenom regulativom ili zdravstvenim odgojem posve je nebitno, cilj je da što veći broj djece bude cijepljen kako bi oni koji se cijepe mogli zaštititi i one koji iz nekog razloga nisu cijepljeni. Kada je procijepljenost 95 posto, tada nema problema, no ako broj neprocijepljenih pređe 10 ili 15 posto, neke se bolesti mogu vratiti. Neke se neće vratiti tako lako, no neke poput ospica realna su opasnost. A ako odrasla osoba dobije ospice, može umrijeti jer ne postoji lijek za smanjivanje nepovoljnih komplikacija ospica«, objašnjava dr. Tešović.
Iako postoji mogućnost prijavljivanja roditelja za necijepljenje djece, to se rijetko čini. Roditelji se najčešće bune jer ne vide razlog cijepljenju protiv dječje paralize, na primjer, jer te bolesti nije bilo godinama. Dr. Tešović, međutim, napominje da je ta bolest nestala samo zbog cijepljenja.
Izvor: Nataša Gajski Kovačić /Vjesnik.hr/
Akademija-Art.hr
