Mate Mišo Kovač
Ured Porina, Institut hrvatske glazbe
Porin za životno djelo i Mati Miši Kovaču, Stjepanu Mihaljincu i originalnoj grupi Time!
Uzbudljivi tjedan vijesti o Porinu – objava nagrade za životno djelo našem hornistu svjetske slave Radovanu Vlatkoviću, jučerašnje nominacije u sve 52 kategorije za 19. Porin – upravo postaje još uzbudljiviji
Diskografsku nagradu Porin za životno djelo dobit će tri velika imena hrvatske glazbe:
legendarni izvođač zabavne glazbe Mate Mišo Kovač,
vrhunski skladatelj, dirigent, aranžer i pijanist Stjepan Mihaljinec – koji je napisao i neke od najvećih Mišinih hitova –
te originalna postava „supergrupe“ Time!
Mate Mišo Kovač nezaobilazno je ime naše zabavne glazbe. Karizma koju je zadržao i gradio kroz sve ove godine na ovaj se način konačno i službeno potvrđuje.
Stjepan Mihaljinec je iskonski umjetnik svog posla koji je svojim radom od sredine 50-ih kreirao i zadužio hrvatsku estradu.
„Supergrupu“ Time osnovali su 1971. Dado Topić i menadžer Vladimir Mihaljek Miha. Uz fenomenalnog rock frontmana Topića, članovi slavne grupe bili su klavijaturist Tihomir Pop Asanović, gitarist Vedran Božić, basist Mario Mavrin, bubnjar Ratko Divjak, i za klavirom i na flauti Brane Lambert Živković.
Zaslužni su za neprolazne rock hitove „Za koji život treba da se rodim, Istina mašina, Makedonija, Da li znaš da te volim“ .
Više o ovim dobitnicima Porina za životno djelo doznajte u tekstovima Siniše Škarice u daljnjem tekstu.
Nagrade će im biti uručene na središnjoj dodjeli Porina kojoj su domaćini gradovi Opatiija i Rijeka 05. svibnja.
Nagrada za životno djelu hornistu Radovanu Vlatkoviću bit će uručena na priredbi Porin Classic, 14. svibnja u zagrebačkoj KD Vatroslava Lisinskog.
MIŠO KOVAČ ili čovjek koji živi svoju legendu
Treći čovjek iz Šibenika (nakon Vice Vukova i Arsena Dedića), samouvjeren i glasan stekao imidž estradnog Mohameda Alija, šarmirao je sve, od šibenskih "električarskih" začinjavaca Magneta (koji su isključili jednog od dvojice svojih pjevača kako bi oslobodili mjesto za još uvijek lokalnog "urlatora") do Pere Gotovca, ključnog čovjeka u tadašnjoj vodećoj diskografskoj kući Jugotonu (danas Croatia Recordsu) i skladateljskog trija s kojim je naviše surađivao: Đorđa Novkovića, Dušana Šarca i Stjepana Mihaljinca. Naravno, i milijunsku publiku, kojoj kao da je u svakom trenutku poručivao: ja sam samo jedan od vas!
Rođen 17. srpnja 1941. u gradu podno Šubićevca, kao drugo dijete Jakova i Zrnke Kovač, Mate, od milja Mišo, umjesto ljubavi prema pjevanju ili nekom instrumentu, što se u muzikalnom Šibeniku činilo uobičajenim, vrijeme je tratio tjerajući krpenjaču i sanjajući o tomu kako će jednom postati slavan poput velikoga Vladimira Beare. Možda bi mu se snovi i ostvarili (počeo je braniti za juniorsku momčad NK Šibenika) da se nije pojavio lokalni trubadur Ljubo Lučev čije je serenade šesnaestogodišnji Mišo zadivljeno pratio otvorenih usta i ušiju! Lučev će završiti kao cijenjeni pjevač u Zagrebu, a Mišu će sve više zanimati podoknice i djevojke, polako ali sigurno istiskujući nogomet. Godine 1961. na natjecanju za Prvi glas Šibenika podijelit će naslov najboljeg s Mirkom Vukšićem, budućim gitaristom grupe Mi, i, priča kaže, umjesto puta u Zagreb kao nagradu odabrat će singlicu Elvisa Presleya (ili Raya Charlesa, kako bilježe neki rani intervjuui)). Bila je to druga prijelomnica na njegovu putu za hrvatski pop panteon. Mišo, kome se baš i nije učilo (završio je srednju industrijsku s perspektivom lošeg tapetara!) iskoristio je vojni rok da usavrši svoje glasovne potencijale (znate ono: tko zna svirati neki instrument ili pjevati, neka istupi!), a po povratku, nakon kratke ljetnje epizode s Magnetima, pravo u Jugoton. Treći ključni trenutak, susret s Gotovcem i ansamblom Alfonsa Vučera u improviziranom nastupu u zagrebačkoj Gradskoj kavani u jesen 1964., urodio je ugovorom za prvu ploču! Mišo je, po tadašnjoj praksi, s imperativom covera neke svjetske uspješnice, odabrao "I Can’t Stop Loving You", jednog od onih koje je idealizirao, Raya Charlesa – prvi i jedini put u vlastitu prepjevu! – kao "Ne mogu prestati da te volim". Na drugoj strani singla bila je "Tu che sei di primavera" (po Ivici Krajaču, "Ti si bila dio svijeta") talijanskog urlatora Tonyja Dallare, čiji se "napadački" utjecaj naročito čuo kod mladog Kovača. Dobro primljena, ploča je ambicioznom pjevaču širom otvorila vrata estradnog svijeta.
U ljeto 1965. pojavit će se na renomiranim splitskim Melodijama Jadrana čak u tri izvedbe i unatoč razočaravajućem nastupu nastavit će snimati ploče urednim vremenskim slijedom s brojkama koje su se kretale oko srebrnih naklada od pedesetak tisuća primjeraka ("Ja odlazim", ""Vrijeme plakanja", "San Francisco", "Da je duži moj dan", sve redom coveri!). I onda "Vaš šlager sezone", Đorđe Novković i "Više se nećeš vratiti": prva nagrada publike i singl koji je to ljeto 1969. nadmoćno vladao eterom i namnoženim prodavaonicama ploča. U kratkom roku, naklada od preko 200 000 primjeraka govorila je da su Slavko Perović i Ivica Šerfezi – dotadašnji rekorderi po prodaji vinilnih proizvoda u zabavnoj glazbi – dobili više nego dostojnog suparnika. Zapravo je roker-odmetnik Novković, zarana umoran od guste progresije akorda i nota, u potrazi za publikom, miksajući Perovićeve i Šerfezijeve modele, otkrio glamura gladan prigradski svijet, selo na putu do grada, neograničeni teritorij za sjetvu i žetvu zlatnih ploča. U traganju za istim diskografskim gralom Novković i Kovač prepoznali su se kao idealni partneri. Mišo je bio bogomdan: crnomanjast, zgodan i mačo, što spremno, nedotjerano i vikački, napada visoke note. (Za narode među kojima se velika većina još do jučer dovikivala s brega na breg, s brda na brdo, s jedne obale na drugu ili s oranice na oranicu, valjda se to činilo važnom sastavnicom zvuka kojeg su htjeli slušati!). U tržišnoj utakmici s takvim Kovačem, Šerfezijev meki i uglađeni bariton nije imao nikakva izgleda, kao što ga svojedobno u konačnici ni crooner Pat Boone nije imao pored vulkanskog Elvisa. Osim toga, događalo se to u trenutku pojave nabildanih i naglašeno emotivnih glasova, ere koju je započeo "velški tigar", Tom Jones, a čiju je iznimno sugestivnu inačicu kod nas predstavljao i temperamentni Šibenčanin.
Kada je 1971. Kovač prihvatio pjevati na Splitu Mihaljinčevu i Britvićevu obradu splitskog pučkog motiva "Proplakat će me zora" (kao "Proplakat će zora"), skladbu što će je odbiti neka još uvijek zvučn(ij)a imena i, osim nove festivalske pobjede, napravio daljnji pomak prema 300 000 primjeraka, talijanska diskografska deviza "vendo o ne vendo" ("prodajem ili ne prodajem") pretvorila se u Mišinu izvedenicu one Descartesove: "prodajem, dakle postojim!". Premda će nekoliko puta osvajati prva mjesta, za razliku od Vukova, Tereze ili drugih festivalskih laureata; različito od pjevača s kojima ćete prije svega rado provesti koncertnu večer, njegov sudbinski medij bio je i ostao nosač zvuka, a to mu je donijelo priznanje neupitnog, nekrunjenog vladara hrvatske i jugoslavenske diskografije. Osim toga, s "Proplakat će zora", Mišo će nedvojbeno (p)ostati Dalmatinac s lančićem oko vrata, ikona koju će jednako štovati ljubitelji meksičkih i grčkih surogata kao i fanatici klapskog suzvuka. U njegovom umjetničkom životopisu smjenjivat će se "Dalmacija u mom oku" i "Jedan dan života", "Noćas ćemo zemlji ko materi reći" i "Ako me ostaviš", "Dobra ti večer mati moja" i "Ostala si uvijek ista", "Pozdravi mi ženu plave kose" i "Ja nemam više razloga da živim"…U jednom trenutku početkom devedesetih činilo se i to, tragedija je zakucala na njegova vrata: smrt sina jedinca Edija i razvod s Anitom, mitskom ženom plave kose. Ipak, mladić koji se prvi put javlja u ambijentu zasjenjenom Robićevim vrhunaravnim belkantom, s izvedbom u dobroj mjeri baštinjenom od novih generacija pop-prevratnika (od Johnnyja Raya i Elvisa do Paula Anke i Dallare), u kojoj je otpočetka svaki njegov samoglasnik zvučao kao borba za goli život, nije mogao izgubiti razlog za nastavak takve borbe. Publika je to odavna prepoznala, pa se bez ustručavanja može reći da Mišo Kovač, zapravo, već desetljećima dugo, živi svoju legendu.
P. S.
Mišo je dobitnik nebrojenih diskografskih priznanja: srebrnih, zlatnih, platinastih, dijamantnih ploča. Godine 2005. Institut hrvatske glazbe uručio mu je posebno priznanje za najtiražnijeg umjetnika-solista u povijesti hrvatske diskografije.
Vlasnik je, naravno, i Zlatne ptice koju su Jugoton/ Croatia Records dijelili izvođačima za milijun prodanih primjeraka. Mjereno tim kriterijem, a služeći se Kovačevom osebujnom terminologijom, on bi trebao biti vlasnikom čitavog jata zlatnih ptica! Porin dolazi bez sumnje u prave ruke, a kao i svaki laureat, Mišo ima pravo reći: konačno!
Siniša Škarica
TIME ili kako se rađao jedan od antologijskih albuma hrvatskog rocka
Rečeno je, grupa Time jedan je od ovogodišnjih dobitnika Porina za životno djelo.
No, tko je zapravo Time, to davno ime što odzvanja plesnim i koncertnim dvoranama naše rock povijesti? Odgovor bi mogao biti: jedno od 60 lica Adolfa Dade Topića, aludirajući na – netko je pedantno pobrojio – 60 postava grupe u kojoj je jedina konstanta bio jedan od dvoje roditelja, njen otac, taj karizmatični, hiroviti, moćni pjevač. Odgovor bi se mogao odnositi i na onoga drugog, koji je očigledno bio majkom grupe, Vladimira Mihaljeka Mihu, rodonačelnika rokerske menadžerske branše. Za nekoga Time će biti "Makedonija", a za drugog "Da li znaš da te volim". Na koncu, Time je ipak i nedvojbeno, prvi eponimni album grupe, objavljen točno prije 40 godina, koji postaje i sinonimom njihova uspjeha.
Evo, zašto.
Mladi 24-godišnji estradni entrepreneur Vladimir Mihaljek Miha i bogomdani glas rocka, tada 22-godišnji Adolf Dado Topić ustvrdit će krajem 1971. "vrijeme je za Time". Bila je to skoro savršena igra riječi koja je trebala najaviti konačno perfektan bend yu-rocka, novu, pravu "super grupu". Prvi takav pokušaj na ovim prostorima, započet tri godine ranije s Korni grupom, sastavom već glasovitog Kornelija Kovača, iz koje je Topić upravo izišao, stigao je u slijepu ulicu sjedeći na dvije stolice: onoj udobnoj, smještenoj u prostorima familjarnog i popističnog i drugoj suspektnoj, što se ljuljala na rubu nepoznatog, rizičnog, rokerskog. Ako su se usporedbe o sviračkoj upućenosti jednog i drugog tima glazbenika i mogle povlačiti, tvrdoglava vjera mladoga pjevača i neprijepornog lidera nove družine, koji je zbog odanosti progresivi i istupio iz redova pragmatične Korni grupe, bila je izvan svake diskusije. Vrijeme je za Time po ideji Mihaljeka, koji je istodobno kretao putem jugoslavenskog Billa Grahama (glasovitog američkog rock impresarija i koncertnog promotora), zabrujala je u domaćim glazbeničkim krugovima gotovo jednako kako je tri godine kasnije u američkom medijskom prostoru odjeknula famozna rečenica Rolling Stoneova rock kritičara Jona Landaua "vidio sam budućnost rock ‘n’ rolla, a ime joj je Bruce Springsteen".
Mihaljek, dobro upoznat (ne)raspoloženjem nekolicine vrhunskih glazbenika s bendovima u kojima su trenutno svirali, složio je postavu koja je morala imponirati svakome od njih, a pritisnut Topićevom nestrpljivošću i repertoarom koje se kuhao u njegovoj glavi još dok je bio samo pjevačem u Kovačevoj selekciji, uspio je uvjeriti Jugoton u potrebu jačanja kataloga rock albuma. (Dva jedina do tada, ako se isključi LP duhovnog rocka kaptolskih sjemeništaraca VIS-a Žeteoci, bila su, dakako, "Naši dani" Mlinarčeve Grupe 220 iz već davne 1968. i također Mlinarčev, prvi solistički, "A ti se ne daj", svježe objavljen u prosincu 1971.) Tako je Time ušao u studio, u Jadran filmu, bez uobičajenog testa sa singlom koji je tada na početku svačijeg diskografskog života bio conditio sine qua non. Sve je tako brzo obavljeno da je Jugoton zatečen snimljenim prepustio Topiću da omot napravi prema svojoj ideji po kojoj je na čistoj naslovnoj strani stajalo jedino ime grupe, a na poleđini kolaž crno-bijelih fotografija članova i popratni tekst urednika Pere Gotovca.
"To je grupa mladih ljudi koji izvode svoju glazbu muzikalno, temperamentno i disciplirano, s mnogo stvaralačke strasti i ljubavi; grupa sastavljena po vlastitom htijenju i sklonostima; grupa pojedinaca različitih ćudi, no u zajedničkom radu cjelovita, a u glazbenom jeziku i izrazu točno određena i izrečena.", napisat će Gotovac o Jugotonovoj iznenadnoj rokerskoj akviziciji: Adolfu Dadi Topiću, pjevaču i lideru koji je stajao na pola puta od Paula Rogersa do Wilsona Picketta, kao što je – pokazat će se i drugi najpostojaniji član grupe – gitarist Vedran Božić bio razapet između Hendrixa i Claptona. Tihomir Pop Asanović sa svojim Hammondom slovio je za makedonskog Jimmyja Smitha, a Brane Lambert Živković kao Herbbie Mann i mladi George Martin u istoj osobi. Ratko Divjak i Mario Mavrin valjda su u očima rock branše već izgledali poput Maxa Roacha i Charlieja Mingusa. Gotovčevo viđenje bilo je precizna ocjena glazbenika koji su nosili desetogodišnje rokersko iskustvo; onih malobrojnijih iz prvog "električarskog pogona" što su se odlučili posvetiti glazbi.
Topić (1949) je preko osječkih Đavoljih eliksira, Lavina, Dinamita i konačno Korni grupe stekao status nenadmašnog "pjevača duše"; Vedran Božić (1947) Zadranin, student matematike, prošao je još veći broj grupa: od lokalnih Kondora, preko Grešnika, Robota, Wheels of Fire, Natilusa, B.P. Conventiona i Miovaca do Mihaljekova idealnog gitarista za idealnu super grupu rocka; Tihomir Pop Asanović (1948), poput wunderkinda sa šesnaest i srednjom muzičkom svirao je klavir u velikom Plesnom orkestru Radio Skoplja pa s pratećim sastavom Tome Zdravkovića, potom se zarana, krajem šezdesetih, zaputio u bijeli svijet iz kojeg se vratio 1971. sa slovenskim gastarbajterima Generalsima, kada ga je i zapazio mladi menadžer u potrazi za kompetetnim orguljašem. Klavijaturist i flautist, Jutarnjih zvijezda, Mladih (tehničara) i Grupe 220 Brane Lambert Živković (1945) s iskustvom aranžera u snimanju spomenutog kamena temeljca yu-rocka LP-a "Naši dani", bio je logičnim izborom u ambicioznoj projekciji nastupnog albuma nove grupe. U takvu sliku se uklapala i ritam sekcija Topićevih kamarada iz "osječkih genijalaca" Dinamita, bubnjar Ratko Divjak (1947) i basist Alberto Krasnić(i)(1947). Berto će međutim odustati u posljednjem trenutku, a na mjesto nesuđenog člana-utemeljitelja podsjećat će nas njegove skladbe s prva dva albuma Timeovaca ("Kralj alkohol" i "Balada 2000"). Basist će postati Mario Mavrin (1949), školovani glazbenik, jedini koji nije pripadao "električarskoj iskustvenoj školi" i u Time je uskočio kao Divjakov partner iz B. P. Conventiona. Zapravo kompletna prva postava te Petrovićeve fuzijske jazz-rock grupe iz 1970. (Božić, Živković, Divjak i Mavrin) presvukla se krajem 1971. u Time.
Ovako posložen sastav u proljeće 1972. snima dakle svoj prvi album jednostavno nazvan "Time" (kum imena bio je bubnjar Ratko Divjak), "na kojemu je instrumentalističkom uvjerljivošću uspio stvoriti protutežu Topićevoj kompozitorskoj i vokalnoj supremaciji", napisat će Dražen Vrdoljak desetak godina kasnije, nakon što mu je uskraćena mogućnost da po Mihaljekovoj zamisli tada, kao prvorođeni domaći rock kritičar, napiše svoju premijernu popratnu bilješku. Imalo je to veze i s Jugotonovim oprezom kojim je bila obavijena čitava "operacija Time" pa će i sam Dražen zaključiti da im se njegov potpis "pod insiderski formuliranu argumentaciju učinio nedovoljno autoritativnim". O tomu rječito govori i prva naklada albuma s tek pet, ali podužih tema (redom: "Istina mašina", "Pjesma No. 3" , "Hegedupaupa", "Kralj alkohol" i "Za koji život treba da se rodim"), koja je iznosila svega 500 primjeraka!
No fama je rasla. Nakon prvog pojavljivanje Timeovaca, poslije svega nekoliko pokusa, u popularnoj kontakt emisiji Televizije Zagreb "Film, teatar i…", u studenom 1971., koju je vodio još popularniji Saša Zalepugin, čekao se prvi dan proljeća, 21. ožujka 1972. za debi pred publikom u zagrebačkom Studentskom centru. Uvježbani, usred snimanja svog prvijenca, oduševili su dupkom punu dvoranu. Topić je najavio svoju misiju "glasa savjesti jugoslavenskog rocka", kako je to napisao u jednom svom osvrtu Vrdoljak.
"Iako se često smatralo da je Time tek usputna stanica za mnoštvo muzičara koji su joj u pojedinim trenucima pripadali, smatram da je svatko od njih dao svoj doprinos i podijelio sličnu sudbinu o čemu pjesme – nadam se – dovoljno govore". Ove Topićeve retke čitamo na unutarnjem omotu albuma "Život u čizmama s visokom petom", bogato opremljena koji i s dizajnom traženog Dragana S. Stefanovića simbolizira patničku sudbinu rock zvijezde.
Snimit će ga 1976. godine Dado Topić, Vedran Božić, Ratko Divjak, Ivan Piko Stančić, Karel Čarli Novak, Chris Nichols i Zdenka Kovačiček. Na žalost "emocionalno prenapregnut" (D. Vrdoljak), album je loše prošao kod kritike, a "impulsi uspjeha" održavaju Time na sceni do ulaska u 1978.
Topić će dalje sam.
Kraj se nazirao gotovo na početku, jer već 1973. startna postava se osipa: prvi odlaze Pop Asanović i Mario Mavrin, pa Brane Živković. Božić će u vojsku, koja čeka i Topića. Priča kaže da su tijekom šest punih godina promijenilo 60 različitih kombinacija! Recimo, jedna od njih snimila je u 1975. u Ljubljani "Time II" (producent: Drago Diklić (!), izdavači Alta i PGP RTB): Topić (svira i bas gitaru), Divjak, Asanović i Dragi Jelić (gitarist Yu-grupe, u glavnom je gradu Slovenije služio vojni rok), koji će ostati zapamćen po autobiografskoj "Živjeti slobodno" i maloj himni ljubavi "Da li znaš da te volim". (Jedna druga, koja je zamalo postala himnom jedne zemlje, "Makedonijo", objavljena je kao singl ploča 1973.)
Nama je međutim, važna ona prva. Slaveći njihov antologijski prvijenac (i desetljećima po izlasku nalazi se u najužem krugu najcjenjenijih među kulturnim connoisseurima s područja bivše države), slavimo i prvu ekipu glazbenika koja je pokazala da je domaći rock ‘n’ roll spreman snimati i izvoditi glazbu u svakom pogledu ravna svemu što se čuje na Zapadnoj strani. "Time" je stostruko nadmašio Jugotonov oprezni početak od 500 kopija, a njegovo dopunjeno CD izdanje i danas je listi koja se redovito obnavlja.
U jednom trenutku dugom godinu dana oni su bili naših šest, ne – sedam veličanstvenih: Adolf Dado Topić, Vedran Petar Božić, Ratko Divjak Rale, Tihomir Pop Asanović, Brane Lambert Živković, Mario Mavrin i Vladimir Mihaljek Miha ostvarili su hrabru, punokrvnu rock ploču, ploču svog vremena koju slušamo i danas i zato je ovo priznanje nedjeljivo. To je jedan od onih rijetkih, dragocjenih trenutaka kada u zapisanom zvuku ne čujemo samo imena glazbenika već i njihove duše.
Siniša Škarica
STJEPAN MIHALJINEC
Mihaljinec, Stjepan, kompozitor, aranžer i dirigent zabavne muzike (Zagreb, 1. prosinca 1935). Diplomirao je 1964. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1957. urednik je u Programu i Muzičkoj proizvodnji na Radio Zagrebu; od 1981. do 1990. glavni je urednik Muzičkog programa. Od 1958. vodi vlastiti instrumentalni ansambl s kojim nastupa u zemlji i inozemstvu; posebno se isticao kao klavirski pratilac vokalnih solista i dirigent na njihovim koncertima (Ivo Robić, Arsen Dedić, Krunoslav Cigoj, Domenico Modugno, Josephina Baker, Johnny Logan). Jedan je od utemeljitelja festivalu Kajkavske popevke u Krapini (1966), čiji je bio umjetnički voditelj, a od 1971. do 2005. i umjetnički direktor; Bio je direktor zabavnog festivala Opatija (1980), a obavljao je i različite funkcije na festivalima Zagreb, Slavonija i Split. Od 1971. do 1979. bio je predsjednik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske, a od 1983. do 1984. predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Gostovao je u nizu europskih zemalja te u SAD-u, Kanadi i Australiji. Dirigirao je na nebrojenim snimkama za radio, televiziju i produkcije gramofonskih ploča te na svim festivalima zabavne glazbe u Hrvatskoj.
DJELA
ORKESTRALNA: Fantazije za klavir i orkestar (1977)
SCENSKA: Ja i moje drugo ja, musical (1964), Ljubovnici, glazbena komedija(1981)
Instrumentirao je i dirigirao glazbenu komediju Tata, udajem se za Crnca Ljube Kuntarića u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija.
PJESME ZA DJECU: Osmijeh moje majke, Jedan običan žir, To je naš maj i dr.
GLAVNE ZABAVNE MELODIJE: Dvije drage riječi, Svitanje, Ako sada odeš, Proplakat će zora, Noćas ćemo zemlji ko materi reći, U kamenu pjesma piše, Zadnji fijaker.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu.
(Dopunjeno Leksikonu jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže objavljenog 1984. godine)
Ako zaključnu skladbu iz navedene enciklopedijske jedinice (Zadnji fijaker) obogatimo atribucijom "pjesme stoljeća", zasluženoj prema izboru slušatelja hrvatskih radijskih postaja na jednom od recentnijih izbora o "naj" pjesmama, a onda se vratimo početku i otkrijemo da je skladateljev diplomski rad obranjen na temu "O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike", prilično ćemo točno omeđiti Mihaljinčeve darove prirode i njegov modus operandi.
Od prvih tinejdžerskih koraka, razapet između potpunog predavanja glazbi (bio je lider srednjoškolskog benda u kome je pjevao Ivica Šerfezi) i redovna školovanja koje je značilo životnu sigurnost, marljivi, disciplinirani i ambiciozni Mihaljinec pokazivao je smisao za organizaciju i vrijeme istodobno s gimnazijom učeći i glasovir u srednjoj muzičkoj. U 50-ima, prije Elvisa i Jamesa Deana, kada su roditelji i djeca praktički dijelili muzičke i filmske idole i Miha je sa svojima dijelio divljenje prema kod nas jedinom i jedinstvenom Ivi Robiću! Za Robićevih slavnih opatijskih dana u Kvarneru mladi Mihaljinec i društvo znali su gotovo svake subote vlakom u 14,50 put Rijeke, prvim autobusom za Opatiju, taman da stignu na Robićev show, prosjedili bi ga na ogradi terase (za ulaz nisu imali dovoljno novca!), a onda noćnim vlakom u 1,20 nazad u Zagreb. Bila je to pasija pravog fana čija će posvećenost za koju godinu biti nagrađena, jer će Ivo Robić postati premijerna pjevačka zvijezda koja će obilježiti karijeru brojnih velikih suradnji budućeg zabavnoglazbenog mogula. Naime, Mihaljinec je u 60-ima postao Robićev stalni pratilac i u zemlji i u inozemstvu te aranžer i dirigent brojnih skladbi snimljenih za radio i diskografiju. Ta je suradnja trajala punih 40 godina.
Nastavak školovanja na Akademiji, usporedo s liderstvom u već ozbiljnom plesnom orkestru (gdje je iskazivao i talent odličnog pijanista) i ubrzo urednikovanje na Radio Zagrebu (od 1957. u ulozi vanjskog suradnika) vodili su nedvojbeno potpunom predavanju glazbi. Još od gimnazijskih dana skladanje je postalo izazovom. Prvi uspjesi došli su s prvim festivalima Zagrebom i Opatijom iste 1959: Dvije drage riječi (s Božidarom Stančićem, traženim pjesnikom, prevoditeljem, piscem, muzičkim pedagogom) i Tako… dok odlaziš, prvom suradnjom s Dragom Britvićem, pjesnikom estrade, jednom od najuspješnijih i najpostojanijih u hrvatskoj zabavnoj glazbi. (Prerasti će to u nerazdvojno druženje tek prekinuto danom kada je umro pjesnik, u prosincu 2005.)
Bili su to počeci velikog muzičkog putovanja i prvih estradnih prijateljstava: s Arsenom Dedićem (još iz doba kvarteta Melos), Gabi Novak (kad joj je pisao prepjev za jedan inozemni hit!), s Vicom Vukovom (u audiciji Radio Zagreba koja je Vicu odvela na sudbonosnu Opatiju i dala mu "Mirno teku rijeke"), s Lolom Novaković (od pobjedničkih Svitanja sa Zagreba 61) ), s Terezom Kesovijom (od Prvog pljeska u Varieteu), s Mišom Kovačem (bio mu je producentom i aranžerom na većini prvih ploča, dakle prije famozne Proplakat će zora), sa zadarskim dvojcem Đanijem Maršanom i Duškom Lokinom (koje je diskografski otkrio iste 1969.), s Mikijem Jevremovićem (s kojim je imao dugu i vrlo uspješnu suradnju)…sve do one sretne sinergije s Josipom Klimom: Miha za crno-bijelim tipkama, a Pepi sa zlatnim strunama na zimzelenim temama sakupljenim u Ne zaboravi me i Ko lijepi san!
Tamo na početku, na jednom muzičkom natjecanju Večernjeg lista, sreo je plavokosu Elviru Voću, još tinejdžerku. Bio je to fatalan susret kojem duguje nadahnuće za puno pjesama i jednu Ivanu, i obiteljski mir tako potreban u estradnom nemiru. Jer, usporedo izabravši i težak put muzičkog aktivista – što je vidljivo iz rukovodećih dužnosti pobrojenih u uvodnom životopisu – trpjet će poglavito njegova ljubav prema komponiranju. Iako će, osim 300-injak skladbi zabavne glazbe (mnogim pobjednicama na domaćem, ali i inozemnom tlu, primjerice: Ako sada odeš, nakon trećeg mjesta na Zagrebu 67, osvojila je i prestižni Srebrni notni ključ Intervizije u Karlovym Varyma, sljedeće 1968., te Proplakat će zora koja je, nije na odmet naglasiti, osvojila prvu nagradu i u domaćem i u inozemnom dijelu natjecanja), napisati i koncertantnu Fantaziju za klavir i orkestar (uspjelo nadahnutu Addinsellovim Varšavskim koncertom), scenska djela: musical Ja i moje drugo ja i muzičku komediju Ljubovnici (1981) te niz televizijskih tema, dječjih naslova i onih duhovne glazbe, kao i "nebrojene obrade i aranžmane za različite sastave i orkestre" – kako stoji u svim biografijama ovog iznimnog glazbenog znalca i radnika – ostaje dojam da nam je kao skladatelj ostao dužan; gotovo jednako kao i kolega mu Pero Gotovac, Jugotonov urednik, s kojim je dijelio delikatnu rolu "dirigenta" domaćom zabavnom glazbom. Treći u vladajućem triju Nikica Kalogjera, skladatelj, diskografski i radio-televizijski producent, reći će da je domaća zabavna glazba rođena na radiju, a odrasla na festivalima. Šezdesetih, punoljetnost je ostvarila u diskografiji. Bilo je to vrijeme kada su se standardi muzičkog šoubiznisa za bivšu državu de facto krojili u Zagrebu. Čini mi se važnim spomenuti da je Mihaljinec, različito od većine svojih kolega, pokazivao smisao i razumijevanje za novo i mlade (i u tom kontekstu za pojavu rocka na ovim prostorima), dajući priliku mnogim "električarima" da se okušaju i naprave prve korake u studijima i programima Radio Zagreba, poput Crvenih koralja, Sjena i Atoma, stvarnih prvoboraca rocka.
Unatoč imidžu "čovjeka iz sjene" i "nezamjenjivoj sivoj eminenciji" (o čemu pored spomenutih festivalskih nagrada na neki način govore i brojna državna i republička priznanja od Vjesnikove nagrade za glazbu Josip Štolcer Slavenski iz 1982. preko Odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1995. do Nagrade grada Zagreba 2005. i Nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Korbler 2006. godine), Stjepan Mihaljinec je poglavito umjetnik svog posla, ili kako na početku njegova curriculum vitea, gdjegod ga čitali, stoji: skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist zabavne glazbe. Treba dodati: par exellence!
I suvišno kako i Porin dolazi u prave ruke.
Siniša Škarica, u Zagrebu, listopada 2011.godine
