Tomislav Marijan Bilosnić: Pollockova svjetlost

 
U petak, 29. lipnja 2012. godine na blagdan sv. Petra i Pavla u Galeriji sv. Katarina Aleksandrijska u Zemuniku, otvorena je stalna izložba Tomislava Marijana Bilosnića «Pollockova svjetlost»
 
Riječ je o poznatoj izložbi ovog autora koja je već bila postavljena u galerijama u Zadru, Šibeniku, Kninu, Zagrebu, Rijeci, Celju i Zelengradu.  Bilosnićevu izložbu prati i istoimena monografija u kojoj pišu Vinko Srhoj, Iva Körbler, Ervin Dubrović, Sanja Knežević, Miljenko Mandžo, Pave Roca, Ksenija Orelj, Nevenka Nekić, Fabijan Lovrić, i drugi
Pogledajte galeriju fotografija!

Bilosnićev likovni ciklus ‘Pollockova svjetlost’ svojevrsni je hommage velikom američkom modernom slikaru Jacksonu Pollocku. Izložba je prvi put uprizorena u Gradskoj loži u Zadru u ožujku 2003.godine. Po svom slikarskom ciklusu «Pollockova svjetlost», za kojega kritika kaže da je «traganje za čistom idejom svjetlosti», Bilosnić je postao poznat u širim likovnim krugovima, a neke njegove slike iz ovoga ciklusa krase i urede sveučilišta u Europi.

Izložbu koja će biti postavljena u Zemuniku do blagdana Kraljice mira, Dana općine Zemunik, otvorio je gosp. Ivan Babić, poznati društveni djelatnik iz Rame (Prozora), u Bosni i Hercegovini, kamo izložba seli na jesen. Krajem godine «Pollockova svjetlost» bit će postavljena i na danim EU kulture u Mariboru.


Tomislav Marijan Bilosnić i Ivan Babić na izložbi Pollockova svjetlost

Izvodi iz tekstova o Bilosnićevoj «Pollockovoj svjetlosti»

 
Iva Korbler
BILOSNIĆ JE IZ «ZARONJENOSTI» U SAMU BIT POLLOCKOVA KONCEPTA, ISPLIVAO OBOGAĆEN NOVOM STVARALAČKOM ENERGIJOM
(sažetak)
Ciklus «Pollockova svjetlost» (2003.) Tomislava Marijana Bilosnića nastao je kao hommage velikom slikaru u povodu devedesete obljetnice njegova rođenja. Ali, Bilosnić se odlučio za identičnu slikarsku metodu «drippinga» i akcijskog slikarstva, odnosno, prskanja boje po površini koja je postala Pollockovim zaštitnim znakom. Ritmovi, sazviježđa i uzorci (paterni) boja i linija različiti su za izvježbano oko, ali na prvi pogled, to je parafraziranje Pollocka! I sada se nameće pitanje: je li Bilosnić tim postupkom uzvisio ili malo prizemljio Pollocka, pokazavši da se lakoćom može slikati poput Pollocka? Vidim u tome stanovit ironičan i duhovit odmak blizak postmodernom mišljenu. No, nije u tome glavna poanta. Radi se o problemu s kojim se teoretičari i povjesničari suvremene umjetnosti sve više susreću, a to je pojava gotovo identičnih opusa ili ciklusa koji se temelje na konceptualno – motivskom preslikavanju poznatih umjetnika, osobito onda kada se pojedini umjetnici smatraju instituacijama, a njihove prepoznatljive slikarske poetike postaju ravnopravnim žanrom poput portreta, mrtve prirode ili akta.
Umjetnici sa svoje strane pokušavaju afirmirati tezu kako je logično da povremeno dijele  senzibilitet i slikarski svjetonazor s nekim ranijim stilovima ili umjetnicima prošlosti, i da to ne znači pomanjkanje stvarne inspiracije i – svojevrsni bezobrazluk. Ima u tome mnogo istine. Stoga je iznimno važno da svakom pojedinom slučaju pristupimo podjednako pažljivo i temeljito – gotovo detektivski intuitivno  – da otkrijemo gdje je blef i parazitiranje, a gdje istinska duhovno – emotivna veza između dva umjetnika. Tomislav Marijan Bilosnić postupio je legitimno kada je svoj «pollockovski» ciklus posvetio samomu slikaru, naglasivši time do koje je mjere velikog slikara osjetio i cijenio. Ta je trenutačna inspiracija bila toliko jaka da je Bilosnić morao metijerski «zaroniti»  u samu bit Pollockova koncepta, i isplivati na površinu obogaćen novom stvaralačkom energijom.

 

Vinko Srhoj
RACIONALNO SA SLUČAJEM
(sažetak)
Kada je Tomislav Marijan Bilosnić svoje hommage– slike imenovao Pollockovom svjetlošću vjerojatno je mislio kako je primjer američkog umjetnika Jacksnona Pollocka (1912. – 1956.) od one vrste koja prosvjetljava, odnodno donosi jednu vrstu metaforičnog svjetla poslije kojeg slijedi trajno razdanjivanje. Naime, Pollockov primjer u slikarstvu otvorio je mogućnost novog pristupa slici, nov način njezina koncipiranja pa i smisla stvaranja kroz plodnu međuzavisnost namjere i slučaja. Ovo slikarstvo stoga nema discipline, nema ni početka ni kraja, nema ni forma osim tragova fizičke aktivnosti slikara.
Krećući se Pollockovim smjerom Bilosnića je ponajprije zaokupila metoda rada, postignuće slobode zamaha, svojvrsna neuroza pollockovske površine. On se, naime, priklonio metodi, a ne poetici action-paintinga, jer ga je bez ostatka zaokupilo oblikotvorno načelo drippinga, način rada koji je postao sadržajem slike. Kao kakav Pollockov idolopoklonik, na tipično postmodernistički način, stao je Bilosnić donostiti Pollocka u izvodima i citatima.
Bilosnić ne uvodi u svoju sliku fragmente majstorovih djela jer i nije od onih slikara koji bi se prepuštali otvorenim citiranjima. On, naime, slika pollockovski, umjesto da Pollockovu sliku koristi kao arhiv citatnih ulomaka. Iako će neka njegova djela umnogome podsjetiti na velikog američkog slikara ona su ipak bilosnićevska s dominacijom estetičnosti koja vas zaokuplja gustućom prvog plana, vibracijama zasićene površine koja plijeni na prvi pogled. I dok Pollock ne mari za punu kontrolu svog rasprskavajućeg načina nego se često prepušta  hirovima sretnog slučaja, Bilosnić čvršće drži uzde u rukama i više pazi da sve bude propisno ispunjeno bojom i linearnim ritmovima koji poput akcionog tepiha prekrivaju svaki pedalj slike.  On bira srednji put između racionalnog i slučajnog, ipak, s nešto više upliva racionalnog, i zato njegova slika doduše podsjeća na Pollocka, ali se za strategiju srednjega puta izmešu pollockovskih  krajnosti, i razlikuje od nje.
Bilosnićevi slikarski hommagei rijedak su primjer podsjećanja na velikog umjetnika činom obnove jednog slikarskog rukopisa, jedne metode i jednog koncepta slikanja koje je obilježilo jednu od najspontanijih dionica modernog slikarstva.

 

Sanja Knežević
KORJENITO NOVO OSJEĆANJE SLOBODE
(sažetak)
Dok Pollock slavi apsolutnu slobudu Bilosnić je i u svojoj slobodi odmjeren, mogli bismo čak kazati uredan. Za razliku od Pollocka  on svoje «divljanje» bojom postavlja u određene granice te na taj način iza svakog novog djela ostavlja put novom izazovu. Otuda tako prštavi kolorizam, otuda toliko neiscrpan izvor razlijevanja linija i boja te njihovo znalačko miješanje. Na tim je slikama zamjetan i vrlo debeo nanos boje, koji nije samo u službi reljefnosti već je nastao djelovanjem novog kontakta, «uništavanjem» ili prekrivanjem prvotne ideje.
«Pollockovoj svjetlosti» mogli bismo još nadjenuti i ime Bilosnićeve crvene faze, jer gotovo da nema slike u kojoj se bar u najmanjem detalju, ako ta boja nije već dominantna, ne nazire crvenilo. Tu bi fazu još mogli podijeliti u dvije skupine. Na slike koje su više kontrolirane i na one koje su to u manjoj mjeri. U prvoj skupini veće kontrole prepoznatljivo je stvaranje lika, naslućuju se obrisi žene dok bismo za drugu skupinu mogli kazati  da je potpuno oslobađanje duha. Te su slike u potpunosti dotjerane do krajnje granice svijesti, u njima je dostignut sam vrhunac naravi.
U ovom ciklusu Bilosnić je sjedinio Eros i Thanathos, i to na način da je preuzeo Pollockovu tehniku i Picassov kolorit. Izvorne Pollockove slike čisti su odraz njegovoga mraka i življenja smrti, dok je Picassov opus prepun boja ljubavi i strasti, a takvi su bili i njihovi životni putevi. Dakle, preuzimajući polokovsku tehniku Tomislav Marijan Bilosnić u svojim slikama odražava svoj pikasovski, žestoki temperament Mediterana.

 

Ervin Dubrović
BILOSNIĆ ZA ILI PROTIV POLLOCKA?
(sažetak)
Samo bi precizna analiza i pomna usporedba slika Jacksona Pollocka i Tomislava Marijana Bilosnića pokazale koliko su doista slike potonjega nalik slikama onoga prvoga. Kad bismo jedne postavili kraj drugih možda bi se pokazala čak iznenađujuća «tehnička» razlika, naime ona najmanje umjetnički bitna ali zamjetna, ona koja se odnosi na formate i tehnologiju (drugačije platno, vjerojatno i drugačije boje!). Nasuprot svježini najnovijih one starije izgledale bi već i pomalo ugašene nataloženom patinom i nagrižene zubom vremena.
Sudbina divljega i neobuzdana umjetnika koje je svoja platna polegao na pod i oko njih gazio i slikao, polijevao i špricao, ne objašnjava ništa od onoga što je učinio Bilosnić.
Bilosnić je naime, učen i izučen, radin i radostan, a ne mučen i izmučen, grčevit i dramatičan kako je to bio Pollock.
Pollock Bilosniću nije sudbinom određen, on mu je samo povod i okosnica za usporedbu, kojoj se ni u čemu bitnom nema što dodati ni što oduzeti, niti se, po njemu, to slikarstvo može i treba nadalje razvijati.
Bilosnićev je koncept radoznalo istraživanje i igra. Nitko se, dakako, više neće skandalizirati takvim slikama, iako ih je i dalje, dakako, moguće ne voljeti i ne razumjeti.
Jednostavno moram reći da Bilosnićeve slike toliko sliče Pollockovima, a da im zapravo – ne nalikuju ni u čemu bitnom! 

Akademija-Art