Piše prof. Goran Jurišić/Tinolovka-news
Da u Hrvatskoj njezini vladajući političari trguju s ljudskim pravima, tako i s pravima manjina, jasno je kao dan, a „trgovci” su u nas bivši komunisti koji su do ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji držali kao do lanjskog snijega
Danas su, naravno, glasni branitelji bilo kojih prava bilo koga, samo ne prava Hrvata. Čak izmišljaju manjine kojih nigdje na svijetu nema, samo da atomiziraju hrvatsko društvo. Tako je Vesna Pusić izjavila, da su nakon referenduma o braku, koji navodno diskriminira homoseksualnu manjinu, što nije točno, na redu Srbi, što opet nije točno, a zatim navodno svatko od nas može doći na red da bude diskriminiran, jer navodno je svatko od nas manjina. Većine nema, kao da je u njihovim glavama isparila, što znači da protivnici referenduma ne drže do demokracije, jer nema načela demokracije bez većine i manjine. Zanimljivo, ujedno i nevjerojatno koliko neki dužnosnici imaju malo povjerenja u zdravu pamet Hrvata, zapravo to je skroz uvredljivo prema Hrvatima tako govoriti, kao da su Hrvati tlačili Srbe, a ne obratno, u velikosrpskoj agresiji, i bivšoj Jugoslaviji.
Bit je demokracije da odlučuje većina (unutar istog političkog korpusa jedne nacije). Shvatljivo je da to bivši komunisti i titoisti ne shvaćaju, jer oni su kao manjina u bivšoj Jugoslaviji tlačili većinu, i naučeni takvom mentalitetu ponašanja žele i nadalje tlačiti većinu, i to pod svaku cijenu, ne birajući sredstva da dođu do cilja.
Tako je relativna većina u odnosu na manjinu Hrvata odlučila na referendumu iz 2012. godine da se RH priključi Europskoj uniji, dok je stvarna većina Hrvata na dan referenduma bojkotirala isti, pa je ispalo da je manjina odlučila o većini, jer se referendumu odazvalo ispod 50 posto biračkog tijela. Manjina je de facto diskriminirala većinu na referendumu oko pristupanja Uniji, ali demokratska volja većine birača koja se odazvala referendumu to je omogućila, i to je legitimno iako nije pravedno. Sada isto demokratsko pravilo za koje su glasovali današnji protivnici referenduma o braku više ne bi trebalo vrijediti, što znači da su u pitanju dvostruka mjerila. Licemjerje je zavladalo, i postalo „brand” vladajuće politike.
Vesna Pusić na planu unutarnje politike podupire prava manjina, a na planu vanjske politike one koji krše manjinska prava
Vesna Pusić na položaju ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske tumači Hrvatima manjinska prava, vjerojatno kao što je u bivšoj Jugoslaviji vodila bitku i borbu za zaštitu ljudskih prava.
Otvoreno se, međutim, postavlja pitanje njezine vjerodostojnosti, jer ako se zalažeš za ljudska prava tek od trenutka kada padne jugoslavenska i komunistička vlast, i etablira se hrvatska vlast, makar samo nominalna, onda je to jako sumnjivo. Je li netko ikada čuo da se Vesna Pusić zalagala za ljudska prava prije 1990. godine? Npr., za ljudska prava Dobroslava Parage dok je bio u logoru na Golom otoku?
Za prava manjina u Siriji, kao npr. kršćanske manjine općenito na Bliskom istoku, Vesnu Pusić nije briga, iako je vanjsko-poslovna ministrica. Naprotiv, na svom položaju podupire islamske fundamentalističke pobunjenike u Siriji koji uništavaju kršćansku manjinu u toj bliskoistočnoj zemlji, jer pobunjenici „predstavljaju sirijski narod”. Naravno, dvije od tri pobunjeničke savezničke frakcije predstavljaju deklarirane ogranke terorističke organizacije Al-Kaide u Siriji, i oni kolju manjine, i gađaju sirijske civile s kemijskim oružjem. Gdje je onda vjerodostojnost Vesne Pusić u cijeloj priči?
Zamislimo si samo što bi islamisti u sve tri pobunjeničke i terorističke frakcije u Siriji učinili LGBT-zajednici. Ne možemo si to niti zamisliti kada ovim bliskoistočnim „partizanima i četnicima” nisu svete ni džamije ni crkve, a kamoli ljudski životi civila i zarobljenika, i manjina poput kršćana i muslimanskih šijita.
Trend na liberalnom Zapadu jest, da manjina tlači većinu, posebno kad su u pitanju prava homoseksualne manjine, koja zastupa manji dio heteroseksualne većine koja pak, s kršćanskog stajališta, ima problem s moralom, i razlikovanjem dobra od zla.
Vesna Pusić je poznata u Hrvatskoj po „fanatičnom” zastupanju različitih manjina, poglavito LGBT zajednice i srpske manjine. Ona je protiv referenduma, i protiv braka.
Stvara se putem režimskih medija dojam kao da su Hrvati monstrumi koji samo što nisu proždrli sve manjine oko sebe. U isto vrijeme se i dan danas otkapaju masovne grobnice s hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije, i čitamo o ratnim zločinima pobunjenih Srba i njihove zločinačke JNA. Silovane hrvatske žene i ratni zločin s tim u vezi Vesnu Pusić ne zanima, nije ju se dojmilo svjedočenje žrtava silovanja, ni pomoć koju su od Države tražile, već je silovane pozvala da podrže LGBT-zajednicu (prije ispunjenja tog uvjeta očito nema razgovora sa žrtvama ratnog zločina, niti pomoći istima). Silovane žene imaju peh što ne pripadaju LGBT zajednici, inače bi vjerojatno imale bolji tretman, pa i u režimskim medijima. To je doduše diskriminacija, ali nema veze, u pitanju su ionako Hrvatice, a one su po velikosrpskoj četničkoj propagandi „ustaške kurve”. Vesnu Pusić isto tako nisu dojmile udovice poginulih hrvatskih branitelja; valjda su same krive što su se bile udale za „ustaše”. U biti, sve što u Hrvatskoj ne spada pod manjine i titoiste su „ustaše”. Tako barem ispada u percepciji javnosti, koju na umjetan način stvaraju režimski mediji. Ne osuđuje se one koji hvale zločinca Tita, i izriču komunistička gesla tipa „Smrt fašizmu – sloboda narodu” , ali se osuđuje one koji izriču geslo „Za dom spremni”, iako je komunističko geslo ekvivalent nacističkom geslu „Sieg Heil”. To se zove diskriminacija u pravom smislu te riječi.
Što je brak, što je obitelj?
Brak, definiran kao životna zajednica između žene i muškarca, ne diskriminira nikoga, tako ni homoseksualce, jer životna zajednica između dva muškarca nije brak niti obitelj nego nešto drugo, što nema veze s kršćanstvom i općenito povijesnom tradicijom čovječanstva bez obzira na religiju i vjeroispovijed, dapače, brak kao zajednica muškarca i žene u kojoj se rađa potomstvo čovječanstva, i koji kao takav čini obitelj, spada u red, ne samo povijesne tradicije, nego i civilnog, građanskog zakonika, utemeljen Francuskom revolucijom u kojoj je Crkva odvojena od Države, dakle, civilni brak između žene i muškarca spada u red revolucionarnog narodnog prava na kojemu se temelji i moderna demokracija, ustanovljena revolucijom u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama koncem 18. stoljeća.
Legalizacijom homoseksualnih „brakova” dolazi do krađe identiteta većine stanovništva na kugli Zemaljskoj, jer pojam braka više ne odgovara istini nego iluziji.
Zamislimo si da titoisti ukradu pojam Božića, i kao Dan Božića odrede lažni rođendan svog vođe maršala Tita, od 25. svibnja, dan kada je šef jugoslavenskih komunista i partizana preživio njemački zračni desant na Drvar, 1944. godine. Koji bi smisao bio Božića da ga titoisti počnu svojatati za sebe? Da se ne radi o besmislenoj komparaciji valja se podsjetiti kako je Hitler potkopao Božić s nacional-socijalističkom ideologijom, što je za posljedicu imalo da su Nijemci na božićna drvca počeli, u pravilu, umjesto betlehemske zvijezde repatice, stavljati kukasti križ.
Isto tako je s heteroseksualnim osobama, dakle, s apsolutnom većinom svakog društva na Zemlji, kojima je brak i obitelj s tim povezana način življenja i prakticiranja ljubavi, prijateljstva, solidarnosti, savezništva, sigurnosti, i odgoja djece. Otimati pojam braka i dati ga u ruke skupini koja je drukčija, što ne znači da je manje vrijedna, ali jest drukčija, znači ukrasti identitet većini ljudi na Zemlji, izrugivati se zdravoj pameti, i poniziti ljudski rod i slobodnog čovjeka.
Nakon što se heteroseksualnim osobama oduzme bračni identitet, oduzima im se i spolni identitet, kao što je već pokazala praksa uvođenja trećeg roda u zemljama liberalnog Zapada, pored muškog i ženskog roda.
Kada se heteroseksualnim osoba još oduzme pravo na odgoj i obrazovanje svoje biološki rođene i posvojene djece uvođenjem rodne ideologije u školsko-obrazovni sustav (kod nas u vidu novog Zdravstvenog odgoja, i Četvrtog modula istoga), i kad im se i fizički oduzmu djeca, očito od strane „homoseksualnih” sudova, i daju na posvajanje isto-spolnim zajednicama, onda je krađa perfektna, a obitelj kao bračna i izvanbračna zajednica heteroseksualnih osoba potkopana; raspada se osnovna ćelija društva – obitelj; raspada se narod, i ljudi postaju lak plijen za grabežljivce u svijetu kapitalizma, i robovska radna snaga, jer ne smiju se više ni braniti pošto je uveden verbalni delikt zvan „homofobija”, odnosno obrana vlastitih prava heteroseksualnih osoba proglašava se napadom na homoseksualne osobe odnosno isto-spolne zajednice.
Primjer takve diskriminacije, kako heteroseksualnih osoba, tako i vjernika, je Kanada u kojoj je njen vrhovni sud presudio 2013. godine da su određeni citati iz Biblije „homofobni”, kao, npr., kada se spominje „Sodoma i Gomora i bludni grijeh”, tako da je pod prijetnjom kazne zabranjeno njihovo javno širenje. Takvu diskriminaciju vjernici nisu doživjeli ni za vrijeme totalitarnog komunizma i fašizma. U liberalnoj demokraciji međutim, koja se i te kako razlikuje od klasične demokracije, praktički se spaljuje Biblija, i proganja vjernike, a papa Franjo je rekao, da je progon kršćana danas žešći nego u doba Rimskog Carstva (prije nego je ono postalo kršćansko).
Stoga je referendum o braku u Hrvatskoj došao pet minuta do 12. Podržalo ga je 80 europskih i izvaneuropskih udruga za zaštitu ljudskih prava u svijetu, i mnoštvo građanskih udruga i organizacija civilnog društva u Hrvatskoj, samo što to režimski masovni mediji ne objavljuju, tako da se stječe dojam kao da je većina udruga civilnog društva protiv „diskriminacije”, kako glasi agitacijska propaganda, a sve što je vezano za hrvatstvo, katoličanstvo, islam, pravoslavlje i židovstvo je navodno za diskriminaciju. Medijski i politički se sotonizira pobornike braka i protivnike homoseksualnog „braka”, o čemu je posvjedočio i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO).
Ideologija homoseksualizma nije domaća, kao ni fašizam i komunizam, nego je u Hrvatsku uvezena s liberalnog Zapada, i to iz svijeta međunarodnog bankarstva s Wall Streeta i iz Londona. Njen je cilj uništiti kršćanstvo, i posebno Katoličku Crkvu koja žestoko osuđuje lihvarsku kamatu i kapitaliste, kao što se kao anti-kapitalist pokazao papa Franjo, a i njegovi prethodnici papa Benedikt XV. i Ivan Pavao II osuđivali su lihvu.
Cilj takve ideologije jest potkopati građansko društvo i uništiti, ne samo obitelj kao osnovnu ćeliju društva, nego i narod i pojam nacionalne države i državu kao takvu umjesto koje nastupa „Unija” kao instrument „Svjetske vlade” u sjeni koja sve više izlazi iz svoje sjene na svjetlo dana, kao što se vidjelo na primjeru Sirije i rata protiv nje koju je pokušala izazvati, što bi se pretvorilo u Treći svjetski rat, a svaki rat, pogotovo svjetski, puni džepove ratnih profitera od kojih su najveći vlasnici najsnažnijih zapadnih banaka.
Nisu međunarodni bankari svojedobno slučajno izabrali homoseksualne osobe kao ciljnu skupinu za manipulaciju protiv heteroseksualne većine koju se dijeli na dva dijela, na ZA i PROTIV prava isto-spolnih zajednica, jer homoseksualnih osoba ima u svakoj zemlji na svijetu, kao nekoć radnika i seljaka, i nakon radničke klase su isto-spolne zajednice najpogodnije da ih se koristi kao instrument za prevrat u nekom društvu pošto je radnička klasa nestala nakon pada Berlinskog zida, ali ne samo zbog sloma komunizma u Europi nego i zbog Svjetske financijsko-gospodarske krize iz 2007./2008. godine. Svojedobno su tako radnici i seljaci iskorišteni za izvođenje Oktobarske revolucije koju su sponzorirali krugovi međunarodnog bankarstva, a nakon pobjede su boljševici oteli vlast radnicima i seljacima nad kojima je izvršen genocid, i s Lenjinovim režimom nakon toga su zapadni bankari sklopili lukrativne ugovore za crpljenje nafte i drugo, a istovremeno je Rusija, kao velika i moćna zemlja, ujedno i industrijski i svaki drugi konkurent liberalnog Zapada, uništena u revoluciji. (Paralelno s tim je u svjetskim ratovima uništen cvijet kršćanskih naroda, i kršćanski Zapad koji je postao liberalni Zapad.) Na kraju se „diktatura proletarijata” pretvorila u diktaturu nad proletarijatom, i radništvo i seljaštvo je uništeno. Isto tako će na kraju biti uništene isto-spolne zajednice na isti način kao i heteroseksualne osobe kada im se oduzme spolni identitet, i uvede još i zabrana začeća i prirodnog rađanja uvođenjem inkubatora za rađanje djece.
Borac za ljudska prava i antifašist i demokrat JFK nije podržavao homoseksualne brakove niti posvajanje djece od strane takvih zajednica
Ovo nisu nikakve futurističke projekcije niti teorije zavjere nego je to zavjera koja se odvija pred našim očima kao što je i predsjednik Kennedy u zavjeri ubijen pred očima cijelog svijeta, i 50 godina nakon tog kapitalnog zločina režimski mediji uvjeravaju narode svijeta da je na predsjednika Kennedya pucao samo jedan jedini strijelac, i to Lee Harvey Oswald koji, usput rečeno, nije ni bio atentator na 35. američkog predsjednika, nego podmetnuti žrtveni jarac, ubrzo nakon atentata likvidiran, kao što je likvidiran i njegov ubojica Jack Ruby, i ušutkani svi svjedoci atentata na predsjednika Kennedya. Zapruderov film dokazuje da je JFK ušao u unakrsnu vatru trojice strijelaca, plaćenih ubojica koji su i sami nedugo nakon atentata likvidirani, a inače zavrbovani u mafijaškom milijeu Marseillea.
Predsjednik Kennedy bio je veliki i snažan borac za ljudska prava, poput prava afro-američke zajednice, prava žena, djece, i socijalno siromašnih građana, pobornik radničkih prava, i slobode javne riječi, demokracije, i slobode i nezavisnosti, i da je vjerovao u prava isto-spolne zajednice zalagao bi se i za LGBT-zajednicu, ali nije držao da su njezina ljudska prava ugrožena. Ne govorimo o srednjem vijeku nego o dva desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata, i 50 godina nakon John F. Kennedya nakon čijeg je ubojstva počela tzv. seksualna revolucija na valu rodne ideologije Alfreda Kinseya, sponzorirana od bankara, i homoseksualna propaganda koja je oprečna međunarodnom pravu.
Foto: Boris Kovačev/CROPIX
