Poezija senzibilnosti i sjete

 

 

Pravo objavljivanja u toj zajedničkoj ediciji bijaše stekla kao sudionica, u to vrijeme, raspisanoga natječaja za najuspješniju rukopisnu zbirka poezije, a koja je imala  značiti  „… poticanje  i   unapređivanje književnog stvaranja u redovima onih naših radnih ljudi koji se, pored svog svakodnevnog rada na svom radnom mjestu, u slobodno svoje vrijeme, usuđuju eto uzeti i pero u ruku da bi nam saopćili, tko s manje a tko s više uspjeha, i svoj san i svoju javu“, kako je bio zapisao u pribilješci „Umjesto pogovora“ na kraju te skupne zbirke autor ovih redaka.

Mirjana Herenda je, dakako, već tada (1980.), zrelošću i senzibilno-refleksivnom individualnošću tih ondašnjih poetskih uradaka, pored dvoje spomenutih – poetese Irine i poete Zlatka – bila na sebe i više nego svratila pozornost brojnog ocjenjivačkog tima (dr, Dinko Foretić, dr. Zlatan Jakšić. mr. Nikola Davidović, prof. Miljenko Mandžo i novinar Slavko Abdić), te joj je tom prigodom bilo objelodanjeno dvadesetak naslova! Pa odmah recimo da je prava šteta što je od toliko lijepih i uspješnih pjesama u ovu, ustvari, prvu svoju samostalnu zbirku poezije unijela samo tri tadašnje pjesme („Zalazi sunca u Zadru“, „Sputanost duše“ i „Majci“), dok je pjesmu naslova „Glumac“, posvećenu onda poznatom zadarskom redikulu, također izostavila zamijenivši je novom, a koja je od ondašnje joj prve, sugestivne i metaforikom obogaćene, uvelike lošija, pošto ju je u nešto „deblje“ retoričko ruho „presvukla“. 

No, ipak, nije sebi time učinila baš toliku medvjeđu uslugu da bi se, odmah iza ove nam primjedbe, uzmogao pojaviti tamo nekakvi zloćko, koji bi se, pljesnuvši dlanom o dlan, nasladio i prije negoli bi se dospjelo reći „cvrčak“! Dapače, Mirjana je taj „manjak“ nadopunila novim pjesmama koje i nisu nimalo lošije od onih iz netom spomenute zajedničke  joj zbirke, ali nisu, da se razumijemo, u globalu, ni pretjerano bolje, ni uspješnije. Riječ je, zapravo, ovdje o sasvim solidnim i vrijednim poetskim ostvarenjima, stoga nije ni izdaleka opravdan onako ironično intoniran zapis o ovoj joj knjizi u jednim našim mjesnim novinama!

Ovih svojih šezdesetak pjesama naša je  poetesa Mirjana Herenda podijelila u nejednakih šest ciklusa, rukovodeći se nekim svojim razlozima, pošto smo skloni i mišljenju da su joj se, pak, neke pjesme mogle slobodno naći i na nekim drugim, možda još prikladnijim mjestima. Ali, ako za bisere nije važno gdje su; nego je važno da su biseri, onda neka ih tamo gdje jesu! 

Kao što njena uvodna pjesma „Zrmanja moja teče“, onako isprepletena različitošću osjećanja i slika; u žarkost i toplinu ushita uronjena i nad hladnoću i stravičnost „nagnuta“, svjedoči samu pjesnikinju u prostoru joj mikrokozmosa sa svim njenim htijenjima i opredjeljenjima, tako pred nama, ovdje i sada, iskrsavaju pretpostavke da će nas Mirjana svojom ovakvom poezijom, duboko doživljenom i krajnjom iskrenošću protkanom, uvesti u svjetove i njene i naše mršave radosti, a pretiline nam žalosti. Sve je više-manje, unutar ove poezije, zapravo, onog otužnog raspoloženja i „prihvaćanja“ svijeta u nama i oko nas, a  što se dade naslutiti ukoliko se baci pogled na same naslove njezinih pjesama: „Sputanost duše“, „Crne ptice“, „Tovljeni vučjaci“ (no, koji naslov, rekli bismo usput, kao da ne korespondira bogzna kako s izvrsnim poetskim tkivom pjesme!); „Mogla bih umrijeti večeras“, „Nikada više“, „Dvorište tuge i moj Zadar“, „Beznađe bivstvovanja“, „Kada izgubim lice“, „Umro je prijatelj“, „Ambis“, „U sebi samoj“, inače antologijskoj pjesmi snažne unutarnje vibrantnosti, s raskošjem odabranih izričajnih sredstava, dostojnih najboljih pjesničkih postignuća u našoj suvremenoj poetici! Evo, sve to i tako kažemo o ovom čudu plemenitosti Mirjanine pjesničke duše, makar je

„… nebo osakaćeno oblacima

oglušeno na cvrkut

bježi galopirajući u pravcu

odakle ne dopiru ni vjetrovi

sazdani od mekih mirisa cvijeta“.

Kako  rekosmo,  sa  Zrmanjom, inače rijekom djetinjstva Mirjanina, počinju teći i ovi njeni uglavnom protočni i tečni stihovi, stihovi koje nije tek tako izmislila i na papir nehajno „bacila“, jer je tom rođenom rijekom „dojena (…) u svitanja / podno njenih klisura…“, e da bi ,najzad, obraćajući se sinu jedincu sugestivnošću zabrinute majke, prišla ovoj čudesnoj zelenoj ljepotici kao živom, dragom i nezaobilaznom biću, tepajući joj:

„Zrmanja moja teče

ljubavlju tvojih otaca

trave zelene upiru pogled

u plavetnilo našeg neba …“,

budući da „majka njiše tvoje proljeće / u nadolazeće vrijeme ljubavi“. Poradi toga je i u stanju sve za nju učiniti:

„pružam joj ruke za utočište

branim njene skute zelene

branim njene konje vrane –

ljubavlju svojom branim …“

Zrmanje je pun ovaj ciklus. Tu su još naslovi  „Čuvaj mi Zrmanju“ i „Utopli mi ruke (kao Zrmanja)“, ponešto rastrgana pjesma, kao i sâm život što je, ali u kojoj se može desiti i ovakav blagoslov nade:

 

isprepleti ih prstima

možda zajedno nađemo trag

vjetropirastom oblaku …“

No, da je Zrmanja prisutna i tamo gdje se ne najavljuje naslovom, kazuje nam već iduća pjesma „Ako me pitaju za tebe“, koja je poput kakve ljubavne kantilene kad kaže: „tvoje su oči ljubavi / zelene kao rijeka  / kao Zrmanja“. Prema tome, za mnoga Mirjanina ishodišta ključna je metafora ova joj magična rijeka pa čak i onda ako je ne imenuje, kao u pjesmi svoj sazdanoj od invokacija, od prizivanja Vesne Parun, s čijom bi se pjesmom, sasvim ljudski, htjela poistovjetiti, kada, prisjećajući se zaljubljenosti u mjesec, pjeva „… krotkost janjadi / krasila je livadu / kojom teče zelena rijeka“. Reminiscencije na mlade dane, na djetinjstvo, na odrastanje, na majku, u okruženju dvaju ubavih gradića, Obrovca, obgrljenog čudesnom rijekom Zrmanjom, i Biograda, s mudrošću modroga mora, koji su, uz grad Zadar s njegovim fascinantnim zalascima sunca, njezina svagdašnja pjesnička  preokupacija, našle su mjesta u ovim joj raspjevanim i sjetnim pjesmama!

Tako u pjesmi „Majci“, koja je, kako je ranije primijećeno, odavno napisana i objavljena u onoj zbirci troje zadarskih pjesnika   „Pjesme“,  i  danas zapažamo zadivljujuću, gotovo tadijanovićevsku svježinu izraza i ljepotu izričaja:

„Majko,

kako su duge i tople

bile zimske noći

kad si mijesila kruh bijeli!“

Ne, Mirjana Herenda ne preskače olako ograde tuđih vrtova i ne „čupa“ tuđe plodove, pa to nije učinila ni onda kada se direktno „naslonila“ na onaj jedan čuveni stih Dedićev „Tvoje nježne godine“; njoj se samo učinilo zgodnim da, ovom posudbom, pišući stih među navodnicima, iskaže svu svoju bezgraničnu privrženost i odanost velikom pjesniku i kantautoru, a ljubav materinu naspram voljenomu sinu kojega želi zaštititi sveobuhvatnošću nježnosti ovoga refrena jer mu „grmljavina topova donosi nelagodu“ i jer ovako, kaže mu, „skrivaš svoje djetinje oči u moju sjetu…“ Tuđim „iskustvom“ do vlastita djela, da, oduvijek se prakticiralo, a uspjehe su želi  samo i isključivo oni koji su to i takvo iskustvo uspijevali sretno i spretno prelamati kroz prizmu osobna, autohtona doživljaja određenog im trenutka u svomu svijetu ili životu.

U pjesmi „Ničija zemlja“ kaže:

„U pijanstvu,

večeras,

dajem oduška viziji

putujem putanjama

i uskačem u krug nošena

osebujnošću planeta“,

pošto je na sigurnu tragu „po licima oko sebe“ našla „pregršt sitnica zaboravljenih“ od kojih je, prelomivši ih u odrazu svojih bistrih brzica (voda), te ničije pretvorila u tako joj mitske riječi, spoznavši da je tu negdje, mada „i opet na ničijoj zemlji»“. Svjesnost o prisutnosti nas spašava i kada se pokušavamo udaljiti od sebe samih! Tä, zar i to nije stvaralački čin? Čin spoznaje koliko smo u domeni kreativnog! To su, istovremeno, i problemi koji odvajkada muče, rekli bismo, sve istinske stvaratelje na njihovu tegobnu i neizvjesnu putu u znaku one „per aspera ad astra“. Njima, dakako, ni naša Mirjana ne može odoljeti. Nadolaze, bubre i nasrću postavljajući joj zamke i loveći je u svoje mreže upitnosti; no, Mirjana ne posustaje i, začudo, ne posrće više pod teretom svih tih preteških pitanja i kojekakvih nedoumica, izgubljena, kako reče, „na ničijoj zemlji“. 

Jer, kako joj svjedoči početak pjesme „Netko drugi“: „Netko je ucrtao putanju / kojom bi želio produžiti / svoje propovijedi…“, ona zna kamo vodi onaj ostavljeni „putokaz u luci bez prozora“, pošto se u one druge, ranije prozore vrijeme uguralo, „i nije se čulo htijenje oblutaka / da otvori pretince…“ za nove pothvate, a oni su tu, pred njom,

„u krvotoku 

u rukama

daljine rastu

besprijekorno široko,

sunce se rastapa po oblinamazemlje

šireći miris bilja.“

(„Crne ptice“).

Ima među svim ovim pjesmotvorima Mirjaninim pravih malih dragulja koji nas ne ostavljaju ravnodušnima i koji nam učvršćuju uvjerenje da piše ozbiljnu, vrijednu poeziju koja udovoljava i najstrožim kriterijima u nas. To su, prije svega, pjesme s ovim naslovima: „San pravednoga“ u kojoj pjesnikinja biranim mekim, kao baršun podatljivim metaforama izražava vječne težnje u ostvarivanju dobra i plemenitosti ispod zvijezda, pitajući nas: „Ako ugasimo svijeću / gdje ćemo naći otisak cvijeta?“ Onda, tu je i ona već spomenuta joj pod naslovom „Tovljeni vučjaci“ u kojoj se, evo, sve više bližimo otkriću smisla konstatacijom „Prelazim granicu / da bih razbila sebe / na dvomeđi danas i sutra.“ Gradacija ide preko misli (s teretom raskrižja!) do tijela (s danom „u nečijim bijelim rukama … „) Ali, kad je taj i takav dan „bijelo sažvakan“, onda mu zacijelo namjere nisu onaj „… točno podijeljeni kruh svagdanji“ iz prethodne pjesme. Nego nešto sasvim drugo, opako — tovljena vučetina! Zato i kaže u jednoj, također sadržajnoj svojoj pjesmi: „Ostaviš li lice otvoreno / DAN NAM NEĆE POBJEĆI“.

Pjesme su joj ljubavne uvijek bile neka posebnost; raskošni blagdani tijela i duše; drhtaji zvijezda   u   zjenicama,   probuđena   plavet daljina … Sve se to dade iščitati iz mnoštva naslova, kao što su „Mogla bih umrijeti večeras“, „Sve moje ljubavi su ljubav“, „Ja sam ta koja te uzela“, „Kad   mi dodirneš lice“, „Oči“, pa „Nemoj me uzeti za ruku“ , pa „Nikada više“ i dr,

Svjesna sebe u fahu žene kojoj je ljubav movens praiskona u venama, na jednom mjestu pjeva: „… Večeras bih mogla umrijeti / zbog prstiju nečijih na mojim vjeđama, / više ih nema…“ A u nje je i ljubavi na pretek, one sveopće, ljudske, romantičarski zanesene, ljubavi koja je izvan domašaja retorike, kojom ohrabruje „…oči beskućnika, / umirućeg, / sirotinje umorne od dana …“

Također je i grad Zadar, a kojega već spomenusmo, čestim predmetom njene inspiracije, te bismo, bez oklijevanja mogli reći, da je Mirjana Herenda jedna od onih zadarskih pjesnikinja koja je ispisala popriličan broj nadahnutih i zanosnih stihova o gradu svojih ljubavi i svoje sjete, kako i sama ističe u najavi o njemu:

„Imam te cijeloga

u svakom kamenu na Donatu …,

imam te u Dolini ćupova

gdje ti je krvotijek najživlji

gdje se ulazi

u blagoslovljeni prostor i vrijeme …“

Iskrenošću odzvanjaju zvonki, ali i podosta elegijski akordi u kantileni „Krovovi Zadra“, no, posebno takvo osjećanje izbija iz pjesme joj „Dvorište tuge i moj Zadar“: „Mrtvo lišće svud oko mene“ – poradi asocijacije na otužne starce udomljene u Domu za starce i nemoćne. Raspoloženje je navlaš isto u pjesmi „Umjesto čestitke“, u kojoj „Bolesna tišina huli dvorištem …“

Tako je to oduvijek: tamo gdje je veliko srce čovjekovo, tamo je uvijek više tuge negoli radosti, jer mu se čini, kao i ovoj nam našoj senzibilnosti „… da me je puno / u ničijim teškim koracajima.“

Zadnji dio ove, kako ustvrdismo, vrlo solidne pjesničke zbirke ispunjen je pjesmama prepunim tema i dilema o vremenu, o svakidašnjici, o vlastitoj smrti („Duga bijela ulica“); o nedoumicama naspram  nekim vječnim tajnama  („Ego  u trajanju“); o izgubljenosti lica („Kada izgubim lice“); o raskrižjima davnašnjim i današnjim („Branili su mi“); o potrebi molitvi za nas koji tek naziremo „plavičasti trag naših sjenki“ („Noć“); o mrtvim dragim prijateljima koji su nestali kao da „i tisuću ptica poletje / daleko…“ („Umro je prijatelj“), te nam, na taj način, ostaju samo strpljenje i upornost „u ludilu svjetlosti“ da „i krajnjim naporom / hvatam život u ruku“, kako reče Mirjana u pjesmi „Pohvatati konce svijeta“. Što idemo više kraju, preplavljuju nas sve tugaljiviji tonovi jer je u nama ozbiljno zaprijetila „Smrt koju živimo / u svakom dodiru riječi…“ („Ostati sâm s vjetrom“).

Najzad, nakon svega što smo proživjeli i doživjeli, obično ostajemo sami, usamljeni, pa su nam razmišljanja u znaku, često, nešto iskrivljene slike svijeta, pa čak i destrukcije nekih životnih realiteta koji bi nam morali više pomoći no odmoći u prihvaćanju neumitnih činjenica. Otuda joj u pjesmi „U sebi samoj“ i onakav slučaj na kraju balade: „Bujica je odnijela naneseni pijesak! ostalo je samo kamenje“.

Završit ćemo ovo kazivanje  o poeziji vrle nam poetese Mirjane Herenda jednim citatom  iz osvrta na pjesničku joj zbirku („Oči Zrmanje“) o kojoj je ovdje riječ, objavljenog 10. lipnja 2004. u „Vijencu“:

„Njezine su pjesme u znaku naglašenih emocija, sjećanja i opjevavanja osobnih iskustava, pri čemu se autorica ne libi doslovna imenovanja lokaliteta, prepoznatljivih situacija i osoba, a pjesme se doimaju kao osobna životna kronika, kao lirski ispis njezine duše.“

* Prikaz je ovaj objavljen u tjedniku „Zadarski Regional“ 04. 08. 2004. i u knjizi „Epistole“ Roka Dobre u listopadu 2011. godine