Roko Dobra: Prikaz zbirke pjesama „KAD SVI ODU“ pjesnika zadarskog kruga Fahrudina Nikšića
NACIONALNA ZAJEDNICA BOŠNJAKA ZADARSKE ŽUPANIJE, Zadar, 2009.
Oduvijek je to tako bilo; i jeste, i bit će – da je gubitak voljene osobe u dnu ljudskog bića izazivao tugu, bol i osjećaj užasa osamljenosti, posebno u onih koji su sebe i svoju izabranicu doživljavali jedinstvom i duha i kruha dobrote im i razumijevanja.
U takvom raspoloženju i osjećanju, i naš je pjesnik Fahrudin Nikšić napisao ovu najnoviju, trideset i prvu po redu, pjesničku zbirku pod naslovom „Kad svi odu“, posvetivši je „supruzi Miri na spomen“. Jer, „kad svi odu“, ostaje praznina, patnja, crna noć samoće i očaja; ostaje neumitno pitanje:
ogoljelu granju
što se na počinak zimski
sprema
da nas više nema?“
Zapravo, ovdje je riječ o stotinjak kraćih pjesama, odnosno lirskih zapisa bez naslova, podijeljenih u dva oveća ciklusa „Rastanak“ i „Razgovor sa sjenama“, koji (zapisi), u konačnici, tvore jednu homogenu, zaokruženu cjelinu, cjelinu u kojoj pjesnik, opsjednut smrću svoje voljene, bilježi vlastita turobna i tjeskobna raspoloženja pri susretu sa svime što ga podsjeća na nju, na ljubav svog života; na dane što su prošli „još iz vremena / kad jorgovan bijeli / pjesmom joj darivah“, i na toliko toga što ga čeka u preostalom samovanju „Ma gdje bio …“.
Nagovješćuje tako ovaj, neizmjernom tjeskobom obuzeti, hercegovačko-zadarsko-molatski pjesnik ovu svoju kroniku doživljenog i proživljenog uz ònu koje više nema, ali joj glas još čuje – postupkom sabiranja, neposredno i sugestivno, ispisujući stihove u kojima opisuje vrijeme joj bolesti i strepnje, vrijeme smrti i vrijeme u kojem „Hod mi protječe / u tišini pitanja / iz naše intime“ – sve do pomisli i na vlastitu mu smrt:
gledam ga
i lagano dodirujem dlanom
da me čuješ
dok ti zborim kako živim …“
Teškim mislima pritisnut, mrtvoj se ljubavi, tom svom velikom bolu, ispovijeda da su mu, otkako je otišla, dani strâni, da je radost nestala, da „Tišina sobe / bol čini još većom“; „da i ptice / više na naš prozor / ne slijeću“ i da „vode teku usporeno“, mada „Proljeće se bliži“, te da mu sve to još teže pada za noćnih prisjećanja kad ih je „igra sa sjenama“ zvala „pjesmi u pohode“ …
Pa, pošto je čovjekov život tek prelet od zipke do groba – toliko kratak da je svaki čovjek ispod neba tek „ … proboden zrakom sunca, a večer je već tu“, kako ono reče, sublimno i slikovito, veliki poet Salvatore Quasimodo, svi smo mi taj život, ma kakav da je, žudjeli i žudimo do zadnje mu večeri, kao što ga je žudio i Fahrudin Nikšić dok su on i ona, grleći se srcima ushita, bili daleko od pomisli da im neće biti suđeno zajedno ostarjeti, Tijekom svih tih godina sretnog im zajedništva, tko je još mogao računati na spoznaju da će se baš sada, u svojoj starosnoj dobi, morati zapitati: „ … je li i ònā gdje smo / u slici bez okvira / na hrid izvješenoj / izloženoj vremenu / bez duše …“; i da će, spoznavši okrutnost crne zbilje, biti primoran priznati: „Prepuštam se mislima / i nutarnjim borbama / s obiljem kolebanja / što i gdje …“
Ne preostaje mu, dakle, ništa drugo nego se prepustiti goloj istini, a koja je – sudbina razapetog čovjeka na križ samoće i patnje. Stoga je čas zaokupljen reminiscencijama na život im onaj mladenački, ispunjen zanosima i ljuvenim ekstazama – kad je, uza „sve što je naše bilo / što nas je vodilo / vremenu u plavom“, „najljepše bilo / stariti uz tebe“; čas je usredotočen na promjene unutar njihova doma – kad „u našoj kući / ni plavo ni bijelo / kao da ne postoji“, a čas su mu pak misli okrenute budućnosti koja mu, bez sumnje, najteže pada. Jer:
između četiri zida
skoro da nema
ni svjetlosti ni vida.“
Ali, ipak, još u ovom zapisu, bolje, opisu trenutka koji slijedi, naslutit je da prisutnost racionalnog može i najcrnja predviđanja, kadšto, obojiti ponešto vedrijim bojama:
promijeniti lice
valjda će i ptice
javiti se nekad.“
Fahrudin Nikšić da nije pjesnik i da mu nisu pjesme i svjetlo i tama njegova trajanja, kako bi rekao Goran, bio bi samo patnik, da se, bar plošno, „taknemo“ i Tina Ujevića, te bi, zatvoren u tamnici vlastitog tijela, isključivo čamio zdvajajući o nemogućnosti mu bilo kakvog izlaza u svijet iole osmišljenije i prihvatljivije realnosti … No, i ove su mu pjesme sjetom i nostalgijom prožete, ali je u njima osjetiti i mogućnost pticā, i njihova cvrkuta:
darivati joj pjesme
Istina
u hodu sasvim tihom
ali tu su
toplije i bliže
s njima se stiže
u sva stanja nekad naša
od dodirā
do nemirā
praćenih ljepotom.“
Mnogi su pjesnici, i naši i svjetski, zatečeni sudbinom poput ovog našeg pjesnika, pjevali o svojim mrtvim ljubavima, o svojim voljenim družicama, s kojima su, beskrajnom im odanošću i predanošću, dijelili sve što su imali – svoju neizmjernu ljubav, prije i iznad svega, a onda i blagoslov onih divnih tzv. malih stvari iz njihove svakodnevice …
Dok je, pridodajmo, Antun Branko Šimić u svojoj izvrsnoj pjesmi „Mrtva ljubav“, nagovješćujući noć, ispisao ove stihove: „Kad ljubav u duši mrtvo zvoni / Veče silazi s neba plavo / Spuštam tihe crne zastore“, dotle će o preminuloj svojoj ljubavi Nikšić zapisati: „Prozori otvoreni / u neprozir pretvoreni / kao da su / oblacima kišnim tkani“. Pa, dok još jedan veliki Antun, dakle, Antun Gustav Matoš, u svom slavnom sonetu „Utjeha kose“, promatrajući na odru svoju mrtvu ljubav, svjedoči: „Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu ./ U dvorani kobnoj, u idili cvijeća …“, dotle će nam pjesnik Nikšić sugerirati kako: „Kraj uzglavlja njenog / plamičak svijeće / lagano se njiše / osjećaj piše / nerečeno među nama.“
Podijelivši ovaj svoj solilokvij, kako smo već na početku rekli, u dva oveća ciklusa, „Rastanak“ i „Razgovor sa sjenama“, Fahrudin je Nikšić našao za shodno da nam, kao u kakvom romanu, retrospektivno, ispriča ovu potresnu priču o svojoj voljenoj Miri, započinjući s razdobljem kad mu je voljena, pod teretom uznapredovale bolesti, prešla u stanje agonije i smrti, da bi se u drugom dijelu ovih mu lirsko-otužnih razgovora „preselio“ iza spuštenih crnih zastora u svijet sjenā i tlapnji …
Jer, „Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke …“ – zapisano je u prvom tercetu u gore citiranom Matoševu sonetu, a što i pjesnik Fahrudin Nikšić u sebi itekako snažno osjeća nakon smrti neprežaljene mu ljubavi, te, prisjećajući se svih svojih strepnji, slutnji i strahova s bezbrojnim pitanjima („tek što sam otvorio oči“) kako, zašto, dokle …, bilježi svaki znakovitiji detalj ili trenutak: „Bolest se vratila / Zlokobna tišina / pritišče naše misli“; „Raspetom / između nevjerice / i šutnje / nude mi se slutnje“; „Bolno vidim sve se briše / Žalim što ne mogu / bar nečim to da spriječim“; „Rukom pokazuje / da je bolest i u prsima steže“; „Prolaze dani / sve jasnije se vidi kraj“; da bi, zatim, bolno konstatirao: „Nije lako / Sasvim do mene / živjela je bolest / koja će je ubiti“…
Poručuje joj, također, kako će mu biti teško pronaći sebe nakon što ju je okrutna smrt otrgla iz njegova zagrljaja. Stoga ga još jačim intenzitetom obuzimaju preteške misli, kako one što već haraju i razaraju u njegovoj nutrini, tako i one izvanjske, zbiljske što život čine životom, a koji mu, nažalost, izmiče, kao što to, primjerice, čini i samo sunce:
a znam da je negdje tu
Otkad naš hod postoji
s njim smo bili svoji
Svjedokom je naših sanja
i pitanja
zašto ljeto nije vječno …?“
Ili pak kiša koja ga podsjeća na onaj
„Kišobran jedan, a nas dvoje
Ukrašene uličnim svjetiljkama
predvečernje boje
ušle u njene oči, u ruke, kosu …“
Inače, ova najnovija pjesnička zbirka Fahrudina Nikšića, „Kad svi odu“, temeljena na njegovim doživljajima, prouzročenim smrću mu drage žene, napisana je, kako smo već ranije spomenuli, u vidu solilokvija, odnosno monologa u kojemu se povjerava bjelini papira, ponovno proživljavajući događaje i zbivanja u tijeku bolesti, liječenja i same smrti voljene osobe, čineći to na način pjesnika-kroničara, s puno topline, neposrednosti i lirizma.
A da je uistinu sve tako, neka nam posvjedoči i ova njegova tužna vizija s prizvukom fatuma iz čuvene poeme „Gavran“ Edgara Allana Poea:
kad uistinu shvatim
što znači NIKAD VIŠE
svitanje i kiše
bit će
daleko od naših.“
Pjesme su mu kratke, ali sadržajima bogate, s nenametljivim i spontanim rimama, tako da im je ritam protočan i skladan. Recimo i to da je među ovim pjesama i znatan broj onih koje su, nesumnjivo, pravi mali brušeni dragulji, a čega je razlogom dugogodišnje pjesnikovo iskustvo i stečeno umijeće u gradnji stihova. Vokabular mu je, s natruhama tradicionalnog, nadasve poetičan i osebujan. No, posebno je u ovim stihovima uočljiv naglasak na jasan, eksplicite, odnosno nedvosmislen iskaz kojim postiže izuzetno čvrstu spregu između sebe i čitatelja.
Prema tome, preostaje nam još zaključiti da je pjesnik Fahrudin Nikšić ostvario emotivno i potresno djelo, vrijedno svake pažnje i pohvale.
