Poezija prožeta humanizmom i ljepotom

Branko Čakarun
 
Roko Dobra: epistola pjesniku Branku Čakarunu o zbirci mu pjesama „Iza brda Šalana“, a koju su mu, svojedobno, u svojoj biblioteci „Prosvjetni radnici pisci“, bile objavile „Školske novine“
Dragi Branko, iskrena dušo pjesnička!
Moram ti odmah na početku citirati velikog pjesnika Charlesa  Baudelairea: „Ima u životu trenutaka kada su i vrijeme i prostor dublji i kada je silno pojačan osjećaj postojanja“. A ja bih ovome pridodao da ti sudbinski trenuci, i ti sveti, da tako kažem, osjećaji znaju, ponekad, toliko zakasniti da, kada naiđu i kada se obistine, bivaju više kao žal, kao tlapnja za onim što je izgubljeno, a što nismo uzmogli prije shvatiti i prihvatiti. To, naravno, kad je riječ o literaturi i literatima. Ne, nismo uvijek iskreni; ponajmanje to nismo naspram sebi, a nekmoli i naspram onomu drugomu koji nas je mogao lišiti zakašnjela stida zbog pošteno ne obavljena posla.
Zapravo, preveć robujemo nametnutim nam dogmama. Ili nam se naprosto hoće onaj (je li baš uvijek nužan?) odmak, a koji još nazivamo i vremenskom distancom, e da bismo se iole pravednije i afirmativnije postavili naspram piscu i njegovu djelu? Posebno ako je taj i takav pisac nedefiniran u sredini koja ga, iz pomanjkanja vidika, gotovo i ne primjećuje…  Drugim riječima, vjerojatno smo tada izvan domašaja tih i takvih baudelaireovskih trenutaka, strasnih i dubokih, jer smo, kažem, uvelike zatečeni s tenzijama i referencama u ocjenama unutar statusa quo; jer se, ulovljeni u mreže vremenskih determinanti koje, s obzirom na provincijsku nemoguću skučenost, a zamagljenih obzorja, ne upuštamo u avanturu prosudbi i vrednovanja odgovarajuće književnosti.
Nego, da se puno ne gubimo, reći ću ti da mi je još tamo šezdesetih prošloga milenija pok. Tonči Petrasov Marović odbio u splitskim Mogućnostima objaviti sonetni vijenac „Nakon brodoloma“ samo zbog jednog jedinog razloga – da je odveć pisan eksplicite, a manje implicite! Inače se o njemu pozitivno bio izrazio. Smetala ga je, kažem, jasnoća! Međutim, jedan drugi moj sonetni vijenac, „Silazak u sebe“, u siječnju ove godine tiskan je u broju 10/12 2002. ovog istog časopisa, i jednako je bio eksplicite! Do tada je u hrvatskoj poeziji vladao još uvijek duh krugovaša i razlogovaca, pa i quorumaša koji su bili „osamdesetih godina pokrenuli kao svoj program“ – priču o pjesničkoj razjedinjenosti generacija …
Poznato nam je, naime, kako je, još ranije, čuveni Theodor Adorno, polemizirajući sa svojim  kolegom Walterom Benjaminom (koji je zagovarao „rastrganost“ umjetničkog djela i stvaranje receptivne publike spremne za konzumaciju takvog joj podastrtog menija), upozoravao na mogućnost novijih opredjeljenja i medija i umjetničkih formi u stvaranju masovne kulture, a što znači slobodnog stvaranja uopće.
Potom su nas zapljusnula mnoga pitanja unutar i izvan samoga pjesničkog čina, kao što su, između ostalih, i ova: ima li poezija, danas i ovdje, u ovako „oskudnom vremenu“ svoj opravdani raison d’ętre? U čemu je njezin značaj? I čemu uopće pjesnici? Vjerujem da se na Madagaskaru ovakvim pitanjima ne opterećuju ni u snu, premda se tamo, kažu, svaki drugi stanovnik bavi poezijom! No, nije ni nas baš tako mali broj u ovom našem zadarskom podneblju koji  s manje ili s više uspjeha pišemo pjesme.
Htjedoh ti reći da smo, evo, doživjeli i pojavnost tzv. „stvarnosne poezije potkraj devedesetih“, koja sada ozbiljno računa na golu zbilju, na doslovnu stvarnost, odbacujući svaku dvosmislenost, zamagljenost i suvislost, nastavljajući uobičajeni, prirodni hod kroz povijest i dokazujući „kako je povijest književnosti jednako složena kao i povijest ljubavi i ljudskih odnosa uopće – osuđena na spiralni tijek koji oscilira, zahvaćajući čas karnalne čas anorganske segmente“, kako je tu nedavno, osvrćući se na rukopisnu zbirku sabranih soneta ovoga autora „Zatočenik mora“, zabilježila u svojoj krajnje refleksivnoj i poetski-nadahnutoj studiji pod naslovom „Sonet kao molitva“ vrsna poetesa i književnica Helena Roguljić-Visković.
U ovo ozračje dolepršala je u obliku izrezana kvadratića fotokopija jedne lijepe i razigrane dječje pjesme s naslovom “Sunce u duši“ bez naznake njezina autora – preko moje unuke Lucije, inače prvašice u O.Š. „Smiljevac“, a nešto kasnije sličan papirić s istom pjesmom donijela je i  razredna joj prijateljica Kate. Pokušavale su saznati ime i prezime pjesnika koji ju je ispjevao.  Znale su da se zove Branko, dok mu prezime nisu zapamtile; samo dio prezimena  – Čakar. Potražile su me i zamolile da im pomognem u njihovoj namjeri da doznaju i pravo prezime autora. Odmah sam se sjetio tebe i tvojih dviju pjesničkih zbirki za djecu i mladež, koje si mi bio poklonio. („Iza brda Šalana“, u izdanju „Školskih novina“, Zagreb, 1986. i „Glava koja nije voljela kapu“, u vlastitoj nakladi, Zadar, 1990.)
Dok su se, tako, ove dvije djevojčice, potencijalne tvoje čitateljice, bavile tvojim ovim knjigama, nazvao sam te telefonom i stao ti čitati stihove iz jednog od spomenutih papirića. Prepoznao si ih, naravno, i rekao mi o čemu se, zapravo, tu radi – da je pjesma komponirana i da će biti izvedena na internoj školskoj priredbi koja će biti upriličena za dan škole. A ja bijah pomislio da je to nešto kao igra, nadasve zanimljiva i korisna, u pronalaženju – autora! Zazvučalo mi je kao animacija, kao poticaj u izoštravanju znatiželjnog i stvaralačkog duha kod onih koji započinju svoje prve takve koračaje prema otkriću Ljepote koju mogu, računao sam, eto, pronaći posebno u lijepim i zanimljivim knjigama! Kao što su i tvoje, uostalom!
Dakako, takve su i ove tvoje obje knjige. Napisao si ih, kažeš, za djecu i mladež.. Da, za djecu i mladež, ali ne samo za onu do sedam, odnosno do sedamnaest, nego i za onu djecu do sedamdeset i sedam godina! Posebno se to odnosi na velik broj pjesama objavljenih u zbirci «Iza brda Šalana» gdje je i takvih pjesama koje su ispjevane u maniri vrlo vješta i uspješna versifikatora. Obično su to dvanaesterci, rijetko jedanaesterci, no ima i onih pjesama u kojih je stih kraći ili duži, ali ritmički ujednačen, čist, žuboreći, s nenametljivim i skladnim rimama. Možda im nedostaje pokoja još upečatljiva i originalna metafora …
Također je u ovim tvojim pjesmama jedno izobilje istinskih i doživljenih slika, događaja, zbivanja, jednako pjesnički oblikovanih i ispričanih i prožetih toplinom i senzibilitetom i kad je riječ o tvome najranijem djetinjstvu i kad je riječ o tvojim mladićkim ljubavima i preokupacijama. Tvoje su pjesme stvarno ti sâm. Svaka je odraz svih tvojih čula, snatrenja, zaziranja, zanosa, bojazni … Krasi ih nadahnuta humanost i ljepota, i nikad prenaglašena i sumnjiva etičnost. Sadržajne su. Jednostavne. Pitke. Poanta im ne strši i ne bi se moglo reći da je nametljiva. Poanta je u ovim tvojim pjesmama toliko prisutna, koliko je u njima prisutan Branko Čakarun i kao čovjek i kao poet. Po mjeri Čovjeka i za – Čovjeka. Pa ako je on nametljiv – a nije, onda mu ni pouke i poruke u ovim pjesmama nisu – nametljive.
Na kraju bi ipak bio red da dokončam ovu svoju epistolu citiranjem već spomenute (na papiriću nešto modificirane  pjesme) «Sunce u duši»:
 
„Jedna krošnja,
jedna klupa,
jedne ptice let;
ispod ptice plavi Jadran
povezuje svijet.
Jedna krošnja,
jedna klupa,
jedne ptice let;
danas mogu bez problema
zagrliti svijet.“
 
Svako dobro, vrli mi kolega i čestiti direktore  iz davnih onih vremena u O.Š. „Bare Burčul“ u Zemuniku Donjem, kada sam, s pokojnim Miljenkom Mandžom, pored toliko mi poznatih i dragih ondašnjih učenika, učio hrvatskom jeziku i poezijom „trovao“ i našega uvaženog pjesnika, publicistu, slikara i urednika ovoga tjednika* Tomislava Marijana Bilosnića.
Uvijek ti odani tvoj Roko Dobra
*  Riječ je o tjedniku „Zadarski Regional“ (18. 6. 2003.)