Pjesništvo solidne kreativnosti

 

Pisati poeziju, ali onu pravu, sublimnu, nimalo lako nije! Mada je i sâm pisao u stilu lart pour larta, u težnji da dosegne poetsku čaroliju i ideal nedostižne ljepote, jedan od francuskih simbolista Stephane Mallarme, prema svjedočenju njemačkog književnog analitičara Huga Fridriha u „Strukturi moderne poezije“, jednom je negdje zapisao kako mu, ponekad, pada pisanje stihova kao da na pola umire! Međutim, Branko Miljković, koji je svoje posljednje dane života radije živio u Zagrebu negoli u Beogradu, nadovezujući se ili ne na prethodno Mallarmeovo razmišljanje, a zaokupljen fatumom smrti, napisao je i onaj svoj čuveni stih: „Isto je pevati i umirati“, dajući nam do znanja kako je pjevanje mukotrpni hod po trnju, e da bi se, u znaku one latinske „per aspera ad astra“, dosegao istinski i snažni stvaralački rezultat.

Koliko je pak od svega ovoga u ovom pjesničkom prvijencu poete Jose Štuline, valja nama, dizdarevski rečeno, krenuti po odgovor. Ponudio nam je, evo, osamdeset i šest pjesama različite veličine i značenja.

Uglavnom, nakon što smo uspjeli, s manje ili više ugode, iščitati sve ove mu pjesme, došli smo do spoznaje da nema one i onakve  teme, koja je ili plod mašte ili je konkretni pjesnikov doživljaj, a da je se naš zaneseni ili zabrinuti Joso Štulina nije barem dotakao! Kao da mu je ona davnašnja misao barda hrvatske poezije Luka Paljetka „kako se pjesma pravi od svega i vrlo često nastaje slučajno, kao i sâm život, što bi mu ona htjela biti sukus“, stalno treperila pred očima. Tako se ovaj naš Poljičanin, iz okružja ninsko-zadarskog, čas dotiče nekih prošlih, čas nekih sadašnjih zbivanja, u kojima je uvijek više tuge i zabrinutosti, a manje, puno manje ushita, opijenosti, zanosa.

Život je, izgleda, učinio svoje i u životu Jose Štuline …  

Pjesma mu „Poljica“ odiše nekom ljupkom intimnošću kojom je ispunjena njegova nutrina, te mu ne bismo, ovom prigodom, u veliki grijeh ubrojili i one neke stereotipe poput ovog: „Selo staro stalno je u srcu“. Sjećajući se majke, tog najdražeg mu bića pod suncem nebeskim, iako je „Dvorište široko i staro, seljačko“, iako „Mirišu ruže i zumbuli plavi …“, on, svejedno,  turobnim tonovima bòji svoju zabrinutost, jer je „Pogrbljena i sva u crnini“, jer su joj ruke umorne, slabe i jer su joj duga čekanja. Nostalgični su mu i čeznutljivi stihovi kojima opisuje nekadašnju kužinu:

 

 „Ovdje je vrijeme davno stalo,

Svjedoče o tome komoštre crne,

I gomila pepela u kutu,

kojega više nitko ne grne“.

 

Dok, nešto dalje, u pjesmi „Nostalgija“ za isto to zaustavljeno vrijeme kaže: „Priroda je ovdje zavezano stala“. Joso Štulina, senzibilan i pun privrženosti naspram roditeljima, ne zaboravlja ni svoga oca, o kojemu u istoimenoj pjesmi pjeva:

 

„Odaje stasom gorštaka grubog,

jer sunce i bura lice mu miju,

uspravno hoda i daljinu gleda,

a grašci znoja iz ruku liju.“

Ne zaboravlja, također, opjevavati uzance i običaje svoga užeg zavičaja, ne sabirući, istina, već zbrajajući, pridodavajući i opisujući više viđeno negoli doživljeno, te nam je tim i takvim postupkom ponudio malo veselo društvo kad „Valja se, mjeri i tuče“  i kad, na završetku,  „Lošem vade mast“, jer „Bućanje je strast“! Isto tako je i s događanjima u prirodi, koja pjesnika okružuju, kao što je zloglasna velebitska bura koja u ovim geografskim prostorima ima poseban status, koja ovdje i vedri i oblači! Stoga bi, bez sumnje, začuđujuće bilo, da nam ju nije, i sâm šiban ljutim joj šibama, opjevao navevši što je sve kadra činiti:

 

„Puše, stenje, huči, gura 

Valja, zavija, nosi, tetura;

Lomi, baca, ruši, 

Čisti, hladi, suši.“.  

 

Plastičan je i nadasve upečatljiv ovaj mu opis bure, i to bez obzira što nas neki prezenti podsjećaju na Šenoin i Nazorov manir u postizanju onomatopeje njezina urnebesna pohoda. Međutim, ne može se reći da se pjesnik Joso Štulina nije trsio i u pjesmi „Put k trajektu“ opisati buru impresivno i zanimljivo. Dapače! To također čini i kad, izrijekom spominjući otok Pag, poseže za ovim snažnim stihovima:

 

„Otok se gordi umiva u pjeni,

Hridi su njegove nabrekle od boli“,

 

efektno se posluživši personifikacijom pravoga majstora stiha, mada se nerijetko služi i retoričkim stihovanjem. Tako mu u pjesmi „Morski žal“ „Žalo je morsko pokrila plima“, a „Pučina se gura u uvale grube“, „Barka se mala vrti u krugu“, „Valovi nježno miluju madire“, „Divna je nad kornatima večer“ … U pjesmi „Uvala“ „Vjetrić tiho i lijeno svira“; noć mu je divna, , život teče poput vala“, te se pita: „Zašto da ne budem val noćas, / A ti moja uvala.“ 

Zatim, kraj svih mu htijenja i raspoloženja, našlo se mjesta i za čežnje i čeznuća svega onoga što je usko vezano za njegovo djetinjstvo i njegova Poljica, čije mu livade razgaljuju dušu, i izvan čijeg je „Škrtog kamenjara i bleketa jagnjadi“ njegov duh prazan, / „Bolestan i čežnjiv. Tako nam i u pjesmi „Orači“, poput kakva vješta slikara, prikladnim riječima crta težak život tih ljudi na oranicama:

 

„Umorna brišu čela,

Jer brazde su teške i duge,

Marva je sitna i nejaka,

Lica su znojna i puna tuge“.

I tako redom niže i bilježi svu tu vezanost za svetost mu djedovine i rodnoga praga, jer nailazi razdoblje neumitnog i uvijek bolnog odlaska, a zašto je razloga uvijek napretek, i tako će, već u svojoj pjesmi „Odlazak“, s toliko gorčine u srcu, vrisnuti: „Sve dalje sam od djedova svojih…“! Muče ga strahovi otuđenja u tuđini, gdje „Sve dalje sam samom sebi“, ali ga, u isto vrijeme, ispunjaju i ohrabrujuće slutnje: „Iako znam da je blizu / Dan ponovne radosti“! A koliko i kako  je, pak, vezan za svoje korijene, reći će nam u svojoj ispovjednoj pjesmi „Oprosti“:

 

„Oprosti što sam otišao,

Jer i moje je srce plakalo

Dok sam odlazio …“

 

Ovako se je, zapravo, počeo ispovijedati svojoj nesuđenoj ljubavi, koju uvjeriti nastoji kako sve ovo nije želio, već da je samo želio njezinu blizinu „Više nego ikad prije“. Ovim mu stihom, najavit nam je, evo, čitave rukoveti pjesama ljuvenih u kojima će ovaj naš poet, Joso Štulina, pun očaja i otužnih spoznaja, uskliknuvši „Ja sam pastorče svijeta …“, opjevati svoju draganu kao toliki pjesnici što su diljem kugle zemaljske, neodoljivim im čarima poneseni ili, pak, čudima im himbenim razočarani, pjevali svojim Cintijama, Laurama iliti Julijama … , budući da mu je daleka izabranica njegova srca i san i java, i spiritus movens svega što započinje i što dovršava, te mu nitko kao ona, s očima boje proljeća, pomoći ne može, nađe li se sâm u nepoznatom kraju, u kojemu „Tvoj udisaj krepki moju nadu budi“. No, kako ga od nje prostranstva dijele, a opijen opojnim joj mirisom grudi, on, i zamišljajući je, crpi snagu tepajući joj:

 

„Umorne i snene sklopila si oči,

Spavaš, mirna, u divoti svojoj,

Ni ne slutiš koliko mi znači

Drhtaj tijela tvojeg u samoći mojoj“.

Puna su je usta i slika mu njezina neprekidno treperi pred očima; pa dok leptire gleda, „mislim na tebe“, kaže pjesnik, nastavljajući nizati gdje ju je sve tražio u pjesmi „Tražio sam te“: „ … u sjaju zore“, „u nebesima“, „u izvoru potoka“, „na mjesečini“, „na cvjetnim livadama“ i gdje sve ne, jer je voli kao što se voli proljeće i „Kao što leptir voli cvijet“. Ona mu je utjeha, vjera koja mu vraća ljepotu; suza mu je na dlanu i život njegov, zbog čega joj u pjesmi „Zajedno“ i poručuje: „Očarala si me ljepotom i jasnoćom cilja, / usidrila si se duboko u mojem srcu“. Glorificira je i uzdiže do samih zvijezda. Tako u pjesmi „Rastanak“, mada direktno ne spominje ove treperave nebeske ljepotice, on zacijelo pomišlja i na zvijezde ispisujući stihove:

„Ovdje sam, eto, jedini,

jedini koji uporno gleda u nebo

Tražeći tvoj osmijeh na njemu,

iako sam siguran da te nema.“

 

Pri kraju bismo, možda, trebali spomenuti i one neke „plivajuće“ pjesme koje je njihov autor unio u ovu svoju prvu pjesničku zbirku, inače solidne kreativnosti i zanatske poetske vještine, kao što su mu – prigodnice „Susjeda“, „Pažanin“, „Izbori“, „Lov u Velebitu“ i dr., s natruhama faktografije i zbrajanja izvanjskih datosti, koje izmiču unutarnjemu doživljaju u onoj i onolikoj mjeri da bi se mogle ravnopravno nositi s većim brojem vrijednih mu pjesničkih ostvarenja.

Recimo, najzad, još o poeziji Jose Štuline, pjesnika jadransko-mediteranske orijentacije, i to da ga je njegov pjesnički napor, uza sve propuste, svejedno vinuo do vidne poetske razine, zahvaljujući ponajviše sprezi istinske mu imaginacije i iskrene mu zaljubljenosti u sva ta draga lica i svetinje zavičajne.

(Žirje, 14. svibnja 2007.) 

(* – Osvrt je ovaj prenesen iz časopisa „Dubrovnik“ 2/2008.)