Roko Dobra: Osvrt na drugu dijalektalnu zbirku pjesama „BLAŽENA RIČ“ Igora Šipića
Gradska Sigurnost „Šimac i sin“, Split, 2004.
Nakon mu, izričajnošću i refleksivnošću bogate, «Dote», evo još jedne čakavske zbirke pjesama pjesnika Igora Šipića zanimljiva i simbolična naziva «BLAŽENA RIČ», a koju je zbirku autor posvetio svome preminulome ocu navevši, kao motto, stih intoniran gotovo cesarićevskom snagom poruke: «Teče rijeka, i ja s njom.»
Odmah recimo: kako u Igoru Šipiću, u isto vrijeme, čuči i poet i znanstvenik (dr. sc. humanoga usmjerenja), otuda u njega ovakav nadasve discipliniran red i rad, zapravo sav ovaj osmišljeni i pomno isplanirani sistem funkcioniranja u vremenu i prostoru. Otuda, usudili bismo se reći, podjednaki uspjesi na obadva plana, na znanstvenom i pjesničkom, jer mu ne manjka i poetske imaginacije, i znanstvene senzibilnosti. Stoga je izvan svake stihijnosti i brzopletosti; sve što piše i sve što pjeva – nije ad hoc nikakvo sakupljanje krhotina, no najmanje – rezultat eventualne slučajnosti ili improvizacije.
Sve ima svoju svrhovitost i svoju puninu. U njemu je do maksimuma istančan osjećaj za tu i takvu analitičnost, osmišljenost i ujednačenost, makar to bilo i sve unaprijed isplanirano, zacrtano, a takve su mu i ove dvije zbirke pjesama – zaokružene stvaralačke cjeline i u stilskom, i u sadržajnom pogledu. Gotovo je, u ovom slučaju, usudili bismo se reći, riječ o simbiozi recentnog nam jednoga Mije Mirkovića, odnosno Mate Balote, s tom razlikom što su mnogi naši pjesnici, poklonici čakavskog narječja, uporno i drsko, oponašali velikana Balotu u slovo, dok ga Šipić – uvelike produbljuje roneći u bit, u suštinu, kako nam sâm posvjedoči, besmrtnosti naših malešnih škojo, «pošto je nastojao (…) govoriti, a što više i misliti život i prošlost u njemu». Jer (opet ga citiramo): «Ponekad treba poslušati sebe iznutra, presabrati misli i napisati školski leksikon mudrih izreka kako ja napravih to s mojom knjigom pametnica». To jest, upravo mu knjige – «BLAŽENA RIČ»!
Pa se tako, ovdje i sada, nameće ono neminovno pitanje: može li se uopće poezija planirati, čak i programirati a da joj to ne oduzme ili umanji onaj nužan kvantum neposrednosti i spontanosti? Ili se, pak, prilikom svakog umjetničkog stvaralačkog procesa, trebaju, prije i iznad svega, «čekati» oni rijetki, oni spasonosni trenuci inspiracije, o koje se, već odavno, «očešao» i sam veliki Charles Baudelaire, rekavši «da u čovjekovu životu ima trenutaka kada su i vrijeme i prostor dublji i kada je silno pojačan osjećaj postojanja»? Dakle, vrijeme razmišljanja. Dakle, vrijeme Descartesove (dualističke) jesnosti! (Cogito, ergo sum!)
Ali, da se razumijemo, ne moraju (ni danas, kao što nisu ni prije) ti «sudbinski» trenuci biti, isključivo i uvijek, «rezervirani» za stvaralački, odnosno, za tvornosni čin pjesme! U to su nas uvjeravali i debelo uvjerili toliki poklonici pjesničkih muza; i ne samo «par njih s Parnasa» – da se poezija itekako može planirati. Ali, dakako, i ne mora (kao u dadaizmu, nadrealizmu …)! Ta, tu je nedavno (u tjedniku «Zadarskom Regionalu» od 26. studenog 2003.) Mladen Machiedo, nagrađivani pjesnik (uglavnom u Italiji) i književni analitičar, izjavio: «Pjesma mora biti malo čudo, pa čak ako čitatelj to i ne razumije».
Pjesnik i znanstvenik Igor Šipić eklatantni je primjer za takvo čudesno očitovanje pjesme, kako u ranijoj mu «DOTI», nastaloj zahvaljujući izložbama umjetničkih fotograflja Stjepka Rošina, tako i u ovoj mu najnovijoj zbirci «BLAŽENA RIČ», zahvaljujući «strogo» odabranim tematskim i ambijentalnim pretpostavkama. I ne samo s obzirom na kratkoću i lapidarnost samih pjesama koje su baš to «malo čudo», u čijim se simbolično-metaforičkim dubinama lako izgubiti možeš ukoliko nisi dostatno oboružan vještinom ronjenja, nego i glede njihova rasporeda, odnosno podjele na dva osnovna ciklusa, i to: ŠOLTANSKI BREVIJAR N i ŠOLTANSKI BREVIJAR S. Naravno, u znaku imaginarnog i zbiljskog, tame i svjetla, i, konačno, s obzirom na odabir i broj pjesama kojih je točno sto i jedna! Uostalom, ako mogu sonetisti planirati, razrađujući strategiju «zidanja» soneta-zdanja (versifikaciju, prozodiju etc!), navlastito kad je u pitanju pisanje sonetnoga vijenca, nesumnjivo jedne od najstrožih i najzahtjevnijih pjesničkih formi, pa i još ako je taj sonetni vijenac u akrostihu, onda to isto mogu, jasno, i pjesnici-stvaratelji ostalih pjesmotvornih vrsta i oblika, bez obzira pišu li u vezanom ili u slobodnom stihu.
Tako je, kažimo, i s razmišljajućim našim pjesnikom Igorom Šipićem koji nam, galantnom manirom profinjena poetskog ljepoduha, kako bi znao zanosno reći Saša Vereš, marno i filigranski precizno gradi i pred nas podastire „najmanje velike“ izbrušene dragulje svojih poetskih viđenja ovog našeg jedinoga i jedinstvenoga mediteranskog «podneblja kojeg sunce odabra za podanika, a more za srodnika», kako sâm pjesnik slikovito reče u kraćem proslovu ove svoje jedinstvene zbirke stihova
Gore spomenuta dva ciklusa (ŠOLTANSKI BREVIJAR N, ŠOLTANSKI BREVIJAR S) koji su samo jednaki po broju pjesama, razlikuju se plastičnošću naslova, originalnošću sentencija, pitoresknošću sadržaja i poruka. Također je ovo ovdje nazivlje, ovako poredano – sublimna simbolika: brevijar (lat. breviarum) – kratak pregled različita štiva, pa i samih pjesama, ali u značenju: dubok, lucidan, cerebralan; N (north – sjever); S (south – jug) odrednica su autorove opsjednutosti moreplovstvom, dok bi završna pjesma „ČA“ označavala riječ kao svetost, kao uzvišenost narječja dotična miliea, podneblja.
U proustovskoj potrazi za vremenom («… koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas»; koje nas, kao «neukrotiva sila, (…) podvrgava svome tijeku» i koje nas, «kao opsesija i bol zbog prolaznosti»,nostalgično vraća u mir didovine.), pjesnik nas Šipić, već na samom početku prvog ciklusa (ŠOLTANSKOG BREVIJARA N), u pjesmi „Crno bilo“, uvodi u osobnu „prisegu prošlosti“: „Ča. / I to je vrime.“ da bi nas, oboružan svjetlošću duše, pozvao da ga slijedimo na „suznom putu drače i čovika“, makar
Vremešna morša
Ocidila jezik,
Prigibla tilo.
i makar „se oputinama“ (stranputicama) pentrali per aspera ad astra, sumnjajući da ćemo, post festum gorkoga iskustva odavno već iscurena pijeska u „vremešnoj“ uri, doseći žuđeni cilj, jer je „Štrukana, sâma, / Lunapa daleka“, poput vapaja Garcie Lorce u poznatome mu stihu «Córdoba. / Lejana y sola», a što samo u nama, u našoj uobrazilji potvrđuje pjesnika Šipića kao izuzetno značajna, ali i autohtona liričara, budući da smo, naravno, skloni povjerovati u koincidentnu sličnost u odabiru objekata koji su sami i daleki: Lorca – rođenu Cordobu, Šipić – Lunapu (Mjesec) koja, osim što je sama i daleka, biva i – „štrukana“, nalik iscijeđenu limunu! Bože, slikovite li i snažne metafore! … A tako je i s imenicom „puntari“ u istoimenoj Šipićevoj pjesmi, što također ne znači da je preuzeta iz Tinova soneta „Oproštaj“, posvećenog Marku Maruliću («… gremo mi puntari») Puntari su ovdje sinonim za hrvatske narodnjake, koji su, usprkos proticanju i zraka i vremena, ostavili svoje nasljedstvo — puntarsko breme:
Jono ča dadne,
Reka bi čovik
Avišta je vrime –
Puntarī brime.
Jest, protječe vrijeme, i vrime u vrimenu (u pjesmi „Rešpir“), Vrime zažge u svići („Po’ rivon“; „Kako vrni’ vrime“? („Fundač“), „Neće ni vrime / Štiva’ kosti. („Barba“) Ka da su grede / Rastegle vrime („Kaverne“), Da ni’ mora večeras,/ Kamen bi odnilo vrime. („Vile“); Dišpet zavlada / Lovorikan vrimena („Dišpet“), Misu je platilo vrime („Limun“), Šticano vrime / Konistri konobe („Šticaduri“), Litrat vrimena („Feratjer“), Grebedu po vrimenu („Crnica“), Vrime_ inzbaždane vale („Inbažd“), Blisčiš o’ brimena / Teška vrimena („Put luštrafina“).
Ovoliko je prisustvo vremena samo u prvom ciklusu, dok ga je u drugome znatno manje (budući da se ovdje pjesnik uglavnom bavi temama vezanih za sadašnjost koju živi i proživljava), jedino u pjesmama: „Put luštrafina“ (Put je ča i brime / Pasike i vrime); „Kalada“ (Samo brod plovi / Kroza vrime); „Briškula“ (Punti vrimena), „Škuže“ (Ča tišn’e stiže mriža / ol’ vrime); „Mirine“ (Vrime ča lizje / Mirin’ fumare); „Modiuni“„Prilipak“ (Prilipak vrimena) i u pjesmi „Ča“ (Vrime ča gre daje).
Već je i time podosta rečeno o vremenu, zato bi nam trebalo i duhom i uhom osluhnuti neke Šipićeve pjesme koje su ne samo potresna svjedočanstva protjecanja otužna vremena, nego su to i impresivna i osebujna pjesnička ostvarenja a koja idu uz bok samih vrhova u našoj čakavskoj poeziji uopće (Ivanišević, Ljubić, Nazor, Balota, Štambuk, Jakšić …).
Kako već rekosmo, zrele su to jezgre pjesničkih plodova; sami vrh lapidarna izričaja; briljanti metaforičnosti, pa su im sadržaji i duboki i prostrani, ali i u naslućivanju. Vjerojatno ih, stoga, neće uzmoći «isprve» prihvatiti veći broj čitateljske populacije, naviknut na jedan sasvim drukčiji, tradicijski način (i začin!) čakavskog pjevanja, pjevanja s pričom, s dosjetkom, koja je, kadšto, i na razini svakidašnjega vica, a što je, vrlo često, samo sebi svrhom i što je, reklo bi se, puko podilaženje neizbirljivu ukusu.
Trebali bismo, zbog svega toga, posegnuti za pjesmama kakve su „Čuvita“, „Suza“, „Lemozina“, „Crnica“, „Žega“, „Mača“, „Pancir“, „U rogaču“ …, e da bismo se uvjerili u ispravnost i vjerodostojnost ovih naših razmišljanja i stavova. Opsjednuti, kadšto, mislima na umiranje, na nestajanje – bilo čega i bilo koga, iskrsavaju pitanja što to umire i tko to, zapravo, umire?! Umire li baš sve i svatko? Tako se isto pita i Igor Šipić, mada ne direktno, u svojoj mudroj pjesmi „Čuvita“ (Sova).
Batidu ure.
Mudra, mudra’š umrit.
Dočin luna razuviri bore,
A stinje skonča
O’ pusta čekanja.
To se autor pita: Može li čuvita mudra ikada umrijeti? Može li se i pretpostaviti da bi luna mogla razuvjeriti borove da ne rastu uspravno? A može li stijenje skončati od pusta čekanja? Ne, pjesnik u to ne vjeruje! Jer mudrost je, kao i Feniks, besmrtna; jer borovi rastu uspravno kao i sam čovjek; jer trpljenju stijenja nema kraja! Jer je baš ta besmrtnost, kaže ovaj naš, ljepotom misli nadahnut pjesnik, vječita mitološka tema pjesnikovanja. „Suza“ je, međutim, Šipićeva pjesma koja nas ne može ostaviti ravnodušnima, kao što nas, svojevremeno, nije ni mogla – „Sušna zikva na školju“ maloiškoga čakavskog poete Slavka Govorčina. Porukama su vrlo blizu; u jednoj i u drugoj isti lament; pustoš na škoju, odnosno, ni plača, ni suze (!), te valja (nama) kroz trnje do zvijezda, a put se ne nazire tamo gdje nema „drače i čovika“, pa
Suza ne gre drugin puten.
Di nima drače
Nima ni puta;
Ni čovika
Da pušti suzu.
Zato (priziva pjesnik u pjesmi „Praj“):
Dojdi svojemen škoju.
Moja t’ e nevoja blizu;
Daleko o’ praja zvizd’.
A silno je dalek i mukotrpan put do zvjezdane prašine, do – dosegnute radosti, zbog čega nam preostaju muke, uzaludne, sizifovske. U tom batrganju i hvatanju za slamčicu, umjesto plodova sočnih, život nam nudi kojekakve nevolje, bilo u ovom ili onom obliku i kvantumu. Kao što je „Šilofera“ (Žiloždera) kad samo
Tufine ostaru,
Umidece uvenu
Prin ven kosti
Pronajdu svoj put.
O’ Merike jut.
Onda opet, po tko zna koji put, nove nelagode, nove otužne spoznaje: voda i vino – bevanda od življenja života, fundač bevande, a što je, pak, metafora za sreću i nesreću, mržnju i ljubav, život i smrt …
Slijedimo li, nadalje, autora, konkretno u pjesmi mu „Žega“, učinit će nam se da bi nam tu, zapravo, ponajviše dobro došla ona spasonosna „kapja“ kiše, koju nestrpljivo svi čekaju i koja je Bodulima presudna, već spomenuta, slamčica spasa, zadnji dodir nade. No, koja je kaplja najpresudnija? Je li možda
Kapja na grani,
Kapja na stini,
ili
Kapja na jusnan
Kapja u moru ( …?).
Stoga se svaka ova kaplja doživljava poput „usamljenog galeba“, „poput mače uja na staren škartucu“ („Mača“); pa se potraži mir (Išćemo svoj mir u pjesmi „Pancir“), pa ga se „kantuniman surga“ … Ali, ako više nismo „… tri moja brata i Ja“, kako bi to nebeskom metaforom rekao pokojni Josip Pupačić, nego nas je sve manje i manje, na koji se, u tom slučaju, način oduprijeti čudovištu odumiranja i kako se, ovako usidren u pronađenom miru, nesmetano i bez straha, osmjeliti u pohode blagoslovu zanosnih večernjih purpurnih zalazaka i božanskoj blagodati jutarnjih buđenja – kad svega nedostaje, kad svega toga manjka, i kad, eno, još uvijek
U tisnoj vali
Svi ka ništo prosidu,
Aneli, kolone, konopi …
(„U Rogaču“);
ili kad ni za likariju:
Nima dice –
Lemozine škoja. (…),
već se samo
Broidu mrtve duše
(„Lemozina“)
Sve je ovdje, u ovim zgusnutim, sublimnim stihovima, uistinu riječima tijesno, a mislima prostrano (kako je razmišljao i Maksim Gorki); sve je preplavljeno puninom doživljaja i refleksivnošću, makar je riječ o pjesmama kratkoga daha, ali se svejedno dade iščitati cijela jedna tragika naših napuštanih i umirućih otoka, zapuštene nam baštine. A kakvim je tek jezikom ovo iskazano,oživotvoreno! Ma, svaki je skoro stih, rekli bismo s ushitom, prebogata, suhim zlatom optočena, metafora! Tako u ovim sentencama, aforizmima od pjesama: Drimadu šekade, Zvono (je) rasukalo mir, More se ženi, Cvrčak piše balade, Ti si (morina) mrtvo more, Kuća do kuće trpi, Surga se mir, grede su rastegle vrime, Krovi mučidu; igra lozina lišća je morbin vinovine, Prisegla (je) drača … Bože, valjda ne bogohulim ako ustvrdim da je i rječnik nepoznatih ili manje poznatih riječi, objavljen na kraju ove sjajne Šipićeve čakavske zbirke pjesama, sâm po sebi također – pjesma! Zar nam to ne dokazuje pjesnik i inventivnim primjerom svoje pjesme „Žnjuti“ (Gnjati), u kojoj su mu stihovi – dvije riječi bez kopule, povezane isključivo crticom (osim u zadnjem stihu), a koje, vidi čuda, tvore vrlo efektnu poetsku zaokruženu, kreativnu cjelinu?!
Tešta – tešta,
Madiri – pajoli,
Sići – bujoli.
Bunje – bušaci,
Paši – težaci.
Žnjuti sinova.
Bez svake sumnje, Igor Šipić je već danas i značajno i afirmirano pjesničko ime, ime koje nas svakom svojom sugestivnom pjesmom, uvijek i iznova, iznenađuje, ugodno do zanosa, u prvom redu zbog načina na koji nam to bogatstvo svojih doživljaja i spoznaja uspijeva saopćiti, i to bez obzira što mu se našlo pod lupom njegova krajnje senzibilna i duboko pronicljiva pjesničkoga duha, raskriljenog u mikrokozmosu ili sjevernih ili južnih šoltanskih prostora, i to bez obzira na odabir mu „zatečenih“ stvari, pojava i bića, koji ga stubokom zaokupljaju tko zna otkada kad ih je kadar, evo, ovako majstorski i ovako virtuozno, „posložiti“ u ove svoje briljante od stihova, a za koje će u pjesmi „Crnica“ i sâm reći kako
Grebedu po vrimenu,
Restu podan nokta,
Goli i bosi
Moji verši.
No poslije svega rečenog, valjalo bi još na kraju dodati da je ovaj njegov, Šipićev, sentencijski kanconijer prožet upečatljivim i snažnim poetskim izrazom, izrazom koji i preko sublimnih stihova autorove pjesme „Žirajski pleter“
I Bog saplete stinu
Da je niko ne otkova.
Ne pokosi žalu sudbinu …,
svjedoči o snažnoj i nepokolebljivoj vjeri, usprkos svih mogućih i nemogućih nevera i fortunala, u opstojnost naših škoja i škojaraca, i o prisustvu kamena stamena, obgrljenog svetošću i svjetlošću stoljetnog pletera, koji, opet, simbolizira svekoliku povijest hrvatsku, njenu nazočnost i njenu vječnost podno modrih zvijezda ovog nam božanstvena djelića mediteransko-jadranskoga neba.
