Alma Orlić
Mala dvorana Galerije Prica, Trg Matice hrvatske 6, Samobor
Otvorenje izložbe 10. rujna 2013., u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do 26. rujna 2013.
Na otvorenju će govoriti autorica predgovora kataloga povjesničarka umjetnosti Irena Kraševac.
Pejzažno slikarstvo Alme Orlić
Trajna preokupacija i izvor slikarskog nadahuća Alme Orlić je priroda, krajolik u kojem je prisutno neko sjetno, romantično, zagonetno ozračje. Pomno zapažanje bogatstva prirode i promjena koje se u njoj događaju prenosi na slikarsko platno suptilnim tonskim skalama dinamiziranim koloristički naglašenijim detaljima.
Nostalgično, lirično, sjetno raspoloženje kojima zrače njezini krajolici u kojima se osjeća se naboj intimističke atmosfere kojom slikarica prenosi svoj doživljaj odabranog motiva, svojevrstan su bijeg od modernoga svijeta i pomodnih trendova u likovnim umjetnostima kroz povlačenje u intimu provjerenih vrijednosti. Pejzaž kao primarnu realnost kojom smo okruženi slikarica osjeća i upija svim svojim bićem. Neposredno opažanje i prisno suživljavanje s prirodom prenosi nam na svojim brojnim platnima s motivima koji su joj osobno prirasli srcu, a to su ponajprije bujnost Hrvatskog zagorja i golet kornatskoga otočja.
Zagorski bregi, njive u ružičastom sutonu ili pod snježnobijelim pokrovom i osušena jesenja strništa čest su motiv Alminih slika. Genius loci prepoznat u krivudavom puteljku s krajputašem, drvenim nakrivljenim Raspelom, oprizoruje pejzaž Hrvatskog zagorja kojim podjednako odiše njegovo etnografsko, ruralno bogatstvo i kultura baroka. O tome svjedoče brojna ulja na platnu, kao Raspelo (1972.), Vrbe (1972.), Zeleni laz (1987.), Kleti (1990.), Pozlaćena jesen (1990.), Brežuljak (1990.), Smirenje (1990.), U Klanjcu (1990.), Zagorski krajolik (1996.), Na raskršću (2003.) i brojne druge slike. „Njenu pažnju zaokuplja krajolik, u površinama lokalne boje na epidermi zagorskih bregova, u njenom prelijevanju pod mijenama osvjetljenja, u oscilacijama vlastitog raspoloženja, spontanim pikturalnim odzivom prenosi Alma Orlić svoju senzaciju na platno s upravo akvarelnom svježinom. Kroz kromatiku, sjaj i lazuru, kroz fakturu i elan njenog slikarskog mirisa ćute se mirisi i lahor. Zagorje Alme Orlić nije drama Krležinih balada nego muzika Galovićeve lirike, poticaj za matoševski ugođeno preludiranje.”, zabilježio je Zdenko Tonković u prigodi izložbe ciklusa Zagorje, 1987. godine.
Fasciniranost Dalmacijom, posebice kornatskim arhipelagom, Telašćicom i dugootočkim uvalama, morem u gradacijama od tamnomodre do prozirno tirkizne te sivilom kamena i krošanja maslina, tamnozelenim pinijama i čempresima, koje je zabilježila u brojim akvarelnim krokijima i uljima na platnu nastalim tijekom obiteljskih boravaka u zavičaju supruga, akademskog kipara Ante Orlića, npr. U Kornatu (1966.), Otoci (1983.), Sali – porat (1988.), Maslinik, Stare masline, Masline i oblaci, Masline i čempresi (sve iz 1988.), Uvala u Kornatu, Prema Kornatu, Tišina (sve iz 1989.), Uvala (1994.), Zvijezda mora (1996.), Nostalgija (2002.). Njeni kornatski škojići zrače metafizičkim mirom i na njima ´vidimo´ posvemašnju tišinu. Ali boravak na moru i uz more prostor je i ´sretnog prebivanja´ punog vedrine i pod sunčevim svjetlom izraženijih boja, kao Jedrilice u Telaščici (1997.), Lete oblaci (1998.) i Pristanište na Murteru (2008.).
Slikom Romantični Maksimir 1981. godine započinje ciklus posvećen tom najvećem zagrebačkom romantičnom perivoju koji slika kroz četiri godišnja doba, Maksimir I – XVIII (1983./1984.), i njime skreće pozornost na vrijednost tada prilično zapuštene i zanemarene zelenu oazu grada.
Svoju neposrednu okolicu, pitomi šestinski krajolik, naslikala je u svim mijenama pomno prateći odumiranje i obnavljanje prirode kroz cikluse godišnjih doba od raskošnih kovitlaca rascvjetalih krošanja na podsljemenskim brežuljcima do njihovih sumornih jesenjih strništa. Ciklus 12 mjeseci (1980.) serija je slika u kojoj isti kadar promatra i slika od siječnja do prosinca pomno bilježeći transformacije koje se događaju na malom ´kvadratu´ zemljine površine u njezinom bliskom okruženju. Raskoši osunčanih jutra i mistična predvečerja Alma slika u harmoničnim gradacijama boje kojima prenosi svoju iskrenu saživljenost i zadivljenost mijenama u prirodi.
„Za razliku od crteža u materijalnom smislu boje sukladno svojim beskonačnim mogućnostima zahtijevaju od oka i ruke beskrajno više. Traži se mnogo znanja i njegove primjene u rukovanju. Boje su živa materija, podjednako poslušna, prgava i svojeglava, iznenađujuće oduševljavajuća i izdajnička. Moju sliku stvara doživljaj, neposredan ili asocijativan koji zablista u ideju. Stvaranje je borba s materijom. Njen odabir i podređivanje željenom ostvarenju. Zamisao nikad nije nepromjenjivo fiksna, ona je upravo suprotna tome i vibrira u odnosu latentnog crteža i mogućnosti vrijednosti obojenih ploha. Odabrana tema pomaže komunikaciji i uvijek služi ideji. One se ne moraju vidljivo poklapati, ali likovni govor boja, odabir palete poduprt latentnim crtežem i kompozicijom, emitirat će asocijaciju ideje pokretačice.”, zapisala je Alma Orlić.
Snažnije oslobađanje boje koje je rezultiralo majstorskom virtuoznošću i slikarskom senzualnošću događa se na platnima koje prikazuju bukoličke scene i maštovite krajolike. Zagonentost i tajanstvenost pejzaža gotovo nameće mitološke asocijacije i metaforičke transpozicije. Prepuštena mitskim vizijama i izmišljenim figurama naslikala je Faunovo popodne (1987.), Proljeće u raju (1987.), Ladanje (1992.), Plaža nimfi (2002.), Noć (2002.) (minijatura na bjelokosti), Alegorija (2003.) i Proljeće u Šestinama I i II (2011.).
Na slikarskom putu dugom pola stoljeća, umjetnica nije gubila snagu i intenzitet slikarskoga nadahnuća premda je posvećno radila kao restaturatorica umjetnina, zanimanju kojem je podredila svoju primarnu profesiju akademske slikarice. Tim više ili uprkos tome, njezino je slikarstvo nastajalo u iskrenom stvaralačkom zanosu kao odraz nepatovorene i iskonske umjetničke vokacije.
Irena Kraševac
Alma Orlićrođena 1937. u Zagrebu. Diplomirala je na ALU Zagreb u klasi M. Tartaglie, 1961. godine. Iste godine postaje članicom ULUH-a. Usporedno sa slikarstvom posvetila se restauratorsko – konzervatorskom radu i postala jedna od naših najvrsnijih restauratorica.
Izlagala je na 59 samostalnih i 290 skupnih izložaba, te sudjelovala na 20- ak likovnih kolonija.
Nagrade i priznanja:
1969. Srebrna plaketa grada Pariza
1970. Nagrada Lotršćak, Zagreb
1986. Otkupna nagrada likovne kolonije Krynice, Poljska
1991. Plaketa kolonije Primošten
Niz diploma i otkupa
2010. Nagrada zaživotno djelo Pavao Ritter VitezovićHrvatskog muzejskog društva
