Nepoznati autor
Izložba posjetiteljima otkriva skriveni dekor i trezore institucije stare 300 godina, dugo u tajnosti ureda i fojaea slavnog teatra
"Francuska komedija" /La Comédie française/ posjeduje najpoznatiju scenu na svijetu i repertoar koji predstavlja stare tekstove ali i književnu avangardu. Međutim, nikome nije pozanto da Molièreov portret koji je naslikao Nicolas Mignard ili platno koje predstavlja galske i talijanske "Zabavljače", ilustriraju školske knjige, pa su takodjer u umjetničkoj kolekciji ove posebne institucije.
Posjetitelj upoznaje povijest teatra zahvaljujući 200 eksponata: slika, skulptura, arhivskih dokumenata, osobnih objekata, pomagala i maketa, što olakšavaju razumijevanje i ponovno prisjećanje slavnog doba "Francuske komedije". Ne treba zaboraviti da se radi o muzeju u teatru i otkrivanju nesvakidašnjeg odnosa scenskih umjetnika, sa slikarima ili kiparima čuvenih imena; Mignard, Coypel, Houdon, Delacrix, Ingres, Renoir, Rodin, Cocteau.
Nicolas Mignard (1606-1668), Molière
Postavka sa savrsenstvom, nanovo otkriva rad i postojanje poznatih i proslavljenih glumaca, dramskih umjetnika i članove nadaleko poznatog Komiteta čitatelja, rijetke predmete poput fotelje, u kojoj je Molière odigrao zadnju ulogu. Izložba okuplja i bogato umjetničko naslijeđe, uglavnom, nepoznato što svjedoči o historiji velike obitelji Molièrove trupe, od 17. stoljeća do danas.
Najprije su pokazane kolekcije što postoje od osnutka "Francuske komedije", 1680. godine posjedujući kako dokumentarnu tako i vremensku vrijednost. Oni su i neprocjenjiva, izravna svjedočenja o postojanju trupe. Sačuvani su portreti autora i interpreta, ulja što otkrivaju prizore svakodnevnog djelovanja teatra, unikati različitih dekora, stari nekoliko stoljeća pa podaruju estetski i umjetnički ton instituciji, od 300 godina djelovanja. Razumljivo u centru je Molière, vodič i učitelj što i aktualno daje ritam posebnom teatru, čije je djelovanje neponovljivo i ne može se nigdje drugdje primijeniti.
Charles-Antoine Coypel (1694-1752), Molière
Za trajanja davne epohe, talijanske, francuske i španjolske umjetničke družine, putovale su po cijeloj Francuskoj. Mnoštvo se specijaliziralo pa su u 17. stoljeću tragedije izvođene u Bourgognskom hotelu u Parizu, dok je Hotel Marais imao repertoar, posvećen strojevima. Ali 1858. godine, Molière i njegovi glumci zauzimaju centralno mjesto pariške teatarske scene. Kralj ih štiti i dodjeljuje privlačnu dvoranu nazvanu "Petit Bourbon" u kojoj najprije predstavljaju komedije zajedno s talijanskim kolegama. Četiri trupe se natječu za naklonost publike što podstiče književno stvaralaštvo, kreativnost postajući istinska revija nadarenosti. Dvoranu i danas krase portreti glumaca poput Floridona, nekada jako privrženog Corneilleu, zatim Montfeuryja i Champmesléa, najuspješnijih tumača tragedija Racinovog djela. Zanimljiv je i čuveni Baron, Molièreov učenik. Nakon učiteljevog isčeznuća 1673. godine, vladar naređuje spajanje njegove trupe sa glumcima iz Hotela Marais. Zajedno se preseljavaju u Hotel Guénégaud. Godine 1680., nova tek oformljena družina pridružuje se glumcima iz Hotela Bourgogne. Svi su pod upravom Kralja Sunca /Louis XIV/ pa se i nazivaju Kraljevski izvođači, sa dozvolom izvedbi osobnog repertoara u Parizu ali i predgrađu, što je posebna novost i počast.
Édouard Joseph Dantan (1848-1897)
"Francuska komedija", po uzoru na talijansku, oformljena je dva puta! Najprije 21. listopada 1680. godine, kada je kralj naredio osnivanje vlastitim pečatom, nastojeći poboljšanje izvedbi. Zatim 5. sječnja 1681., kada su glumci potpisali osnivački akt, zbog "mira i jednistva među umjetnicima".
La Grange, Molièreov čovjek od povjerenja i značajan interpret njegovih djela, predvodio je trupu iz 1680. godine, osiguravši opstanak i napredak, nakon učiteljeve smrti. I danas "Francuska komedija" priznaje i naziv "Molièreova kuća", u čast svog duhovnog utemeljivača, isčezlog 7 godina prije osnutka teatra. La Grange je bio i nadaren autor, vođa, organizator, redatelj. Poput ostalih smatrao je Molièrea savršenim kazališnim čovjekom u pravom značenju riječi, tako da ga i aktualni glumci nazivaju najvažnijim mentorom.
Rođen 1622. godine u staroj Lutèce /izvorni naziv Pariza/, Jean-Baptiste Pouguelin budući Molière, odrastao je u tapetarskoj obitelji i bez bilo kakvih, umjetničkih, predispozicija. Već 1643. godine Molière posjeduje teatarsku družinu nazvanu "L’Illustre Théâtre", s poznatom zvijezdom Madeleine Béjart. Zbog velike konkurencije teatar se gasi. Molière odlazi na turneju po cijelom Hexagoneu, dugu 13 godina. Po povratku u prijestolnicu, 1658. godine, u zaštitu ih uzima Monsieur, što znači kraljev brat. Uspješno glume Corneilleovog "Nikomeda", uz pratnju komedije "Zaljubljeni doktor" pa oduševljavaju zaštitnika i protektora, koji im podaruje osobnu naklonost. Molièreovo postojanje je označeno književnim i dramaturškim bitkama, postanku još uvijek izvođenih djela: "Škola žena"/1662/, "Tvrdica"/1664/, "Dom Juan" /1665/. Izmoren i neotporan, ugasio se 17. veljače 1673. godine, nakon četvrte predstave "Umišljenog bolesnika".
Pierre Jean David d’Angers (1788-1856), Talma méditant Jean Antoine Houdon (1741-1828),
Izmjena epohe
Zbog u svijetu čuvene Revolucije, dio trupe se odvaja 1791. godine i preseljava u ulicu Richelieu, u novi tetar koji je izgradio Victor Louis. Glumce predvodi obožavani Talma. On nanovo uspijeva ujediniti mnoštvo probranih interpreta što od 1799. godine ne napuštaju poznatu ulicu, nazvanu po još slavnijem kardinalu. Aktualno obnavljana, "Francuska komedija" je zatvorila dvoranu Richelieu sagrađenu na talijanski način, koja dopušta interperetaciju u alternativnom ritmu. Klasične estetičnosti, slavni strop Alberta Besnarda je u harmoniji sa zastorom Oliviera Debréa. U "Francuskoj komediji" se odigralo 2700 postavki, djela, oko 100 autora.
Édouard Dubufe (1820-1883), Rachel Pierre Auguste Renoir (1841-1919), Jeanne Samary
Aktualno kao i ranije, Komitet čitatelja odabire glumce te vanjske suradnike i usuglašava budući repertoar, po prijedlogu glavnog administratora. Svake godine mnoštvo drama kao i komedija obogaćuju repertoar teatra čija je najvažnija namjena održanje književnog naslijeđa. Voltaire, najznačajniji dramski autor 18. stoljeća ostavio je mjesto Marivauxu, smatranom najnesretnijem stvarateljem između slavnih imena, djelatnika "Francuske komedije".
Louis Béroud (1852-1930), Les Sociétaires
U 18. stoljeću, izvođači su nastojali dekorirati teatar najskupocijenijim umjetnićkim djelima pa ga ukrasili i osobnim, književnim naslijeđem i repertoarom koji su ilustrirali kolekcijama najpoznatijih autora 17. i 18. stoljeća. Zamisao se ostvarila tek 1775. godine, zahvaljujući Caffieriju koji je poklonio Pironovu bistu i zauzvrat dobio besplatan, doživotni ulazak u teatar. Slično su uradili i najcjenjeniji skulptori Huez, Foucou, Boizot, Payou, Berruer, Houdon čiji je kip što pokazuje Voltairea, nećaka velikog stvaratelja poklonila teatru 1780. godine. Za razliku od drugih kazališnih kuća, "Francuska komedija" posjeduje jedinstveno djelovanje trupe. Glumci interpretiraju isti tip uloga za trajanja cjelokupne karijere, neovisno od godina! U tragediji je to uloga kralja, povjerenika, kraljice, princeze, mlade vladarice, dok u komediji dominiraju uloge glupača, ljubavnica, koketa, zavodnika, markiza ili malih upravitelja.
Georges Clairin (1843-1919), Sarah Bernhardt Jean Georges Vibert (1840-1902), Coquelin
Uloge se naslijeđuju, a glumci što nisu u prvom planu su, sasvim, u sjeni glavnih od kojih uče zanimanje i zamjenjuju ih, u rijetkim prilikama! Romantične uloge junakinja su pomogle izranjanju novog tipa glumica, jako lijepih i nadarenih. Naslikali su ih Henry Scheffer, Eugène Deverile i Thomas Couture.
Kostimi
Već mitskog interpreta Talmu slikali su Lagrenée i nakon smrti Delacroix. David d’Angers je iskipario njegovu statuu u mramoru. Slavnu Rachel, kao muzyu Tragedije naslikao je Jean-Léon Gérôme, što je ostvario predivnu alegoriju. Jean-Baptiste Lemoyne je ostvario statue gospođice Cairon u liku Melpomène, muze Tragedije i gospođice Dangeville kao simbol Thalie, muze Komedije. Raskošni nakit Rachel i Sarah Bernhardt je pojačao snagu i značaj njihovih umjetničkih poruka.
U proslom stoljeću glumce je popularizirala fotografija. Posebno poznati portreti studia "Harcourt". Andres Lerrano je dugo fotografirao aktualnu trupu. Glumci poziraju u kostimima koje su sami odabrali, a snimljeni su u trenucima kada ne kontroliraju osobni "image". Od prošle godine Francuska komedija ima novog fotografa, Christophea Raynauda de Lage. Ostvario je fotografije umjetnika sa predmetom koji su osobno odabrali, upotrebljenom u predstavama iz prošlasti ali i sadašnjosti. Način predstavljanja također odgovara muzeju teatra, teatriziranog vlastitim kolekcijama umjetnina, što svjedoče o njegovoj jedistvenoj prošlosti i povijesti.
Postavka traje do 15. sječnja.
