Palača Luxembourg: Cézanne i Pariz

Zanimljivo je kako se i danas Paul Cézanne (1839-1906), asocira sa pokrajinom Provence iako je cijelo umjetnikovo slikarstvo povezano sa Parizom i njegovom oblasti. Slikar je često putovao na relaciji Aix-Pariz iako su razlozi dolaska u Grad svjetlosti, u dvadesetoj i šezdesetoj godini bili sasvim različiti. I u poznijem dobu, uvijek nesiguran u vlastite sposobnosti, Cézanne je često isticao: "Polako napredujem" i odlazio na obale Marne ili u okolicu Fontainebleaua ako nije portretirao kakvog prodavca povrća, svoju suprugu ili umjetničkog kritičara. Kada je prestao biti mladić koji nastoji "osvojiti Pariz", studirati na poznatoj Akademiji lijepih umjetnosti, nadaleko čuvenoj ENSBA ili pokazati svoje slike na pariškom Salonu, Cézanne se uspješno suprostavio tradiciji, ali i modernizmu. Pronašao je značajne "formule", koje je kasnije upotrebljavao i u provinciji. Njegova putovanja na jug i vraćanja na Otok Francuske, koji označava Pariz i njegovu oblast, vremenom su postali stalni ali je njihov ritam evoluirao.

Uglavnom nakon 1890. godine, kritičari, mecene, trgovci umjetninama ili kolekcioneri su se počeli zanimati, za umjetnikove djelatnosti. Cézanne je pažljivo i diskretno slijedio priznanja, najprije stigla iz prijestolnice. Tako je i ostvario vlastiti pečat u modernoj umjetnosti: od postimpresionista do Kadinskog, iako ga je avangarda smatrala predhodnikom, "ocem sviju nas", kako je njegovo djelo objasnio i razumio Picasso.

Osamdeset djela na jednom mjestu

Postavka u Palači Luxembourg, gdje se nalazi i Senat, predstavlja 80 umjetnikovih djela, u različitim poglavljima. Najprije se odaje počast Emilu Zoli, kojega je susreo u koledžu Bourbon u Aix-en-Provence, ranije nastanjenog u Parizu u koji Cézanne dolazi 1861. godine, protiv očeve volje. Poput mnoštva maldih ljudi došlih iz svih krajeva svijeta, namjeravao je postati "umjetnik"! Posjećuje Švicarsku akademiju gdje je susreo Pissaroa i Guillaumina, postavši njihov nerazdvojni prijatelj. Pariz je u to doba nametnuo akademizam zahvaljujući čuvenom Salonu, ali je bio i mjesto posebnog revolta umjenticke avant-garde. Studirajući Cézanne je usvojio stare ali i nove tradicije: njegovi crtezi, izlozeni aktualno u Parizu pokazuju kako je sa velikom paznjom usvajao kakrakteristike velikih slikara, posebno Rembrandta, Poussina ili Delacroixa. Zamjetljivo je proučavanje antičkih skulptura ali i klasičnih pa baroknih, sa kopijama Michelangela ili Pugeta. Istovremeno, slikar učestvuje u impresionističkom pokretu, kojemu se ne priključuje. Iako se slikarski razvio i ostvario u Parizu, gdje je stalno dolazio do 1905. godine, Cézanne je malo slikao prijestolnicu. Nikada ne slika poznata mjesta, nego ono što vidi s valstitog prozora ili terase koju je napravio na krovu. Postoji jedna iznimka, platno nazvano Ulica des Saules. Cézanne je slikao ulicu smještenu u blizini Montmatrea, koju je ovjekovječio pustu!

Scenografi izložbe umješno su istakli umjetnikovu naklonost predgrađima. Cézanne slika motive, pejzaže, proučava Pissarova ili Guillauminova djela, vjerojatno jer aktivnije sudjeluje u impresionističkom pokretu. Obojica nastoje ponovo nametnuti i produžiti tradiciju pejzaža, nakon Courbeta, Corota te poznatih slikara iz Barbizona što su preko pariških predgrađa, nastojali uspostaviti francuski identitet i prepoznatljivost. Međutim, Cézanne je brzo postao istinski učitelj što je od impresionizma napravio solidan pokret, trajan poput muzejske umjetnosti. Najbolji primjer napretka je platno nazvano "Most Maincy", urađeno u periodu slikarevog uspona, odnosno 1880. godina.

Privlačnost Pariza zove se razdoblje u kojemu je umjetnik bio preokupiran aktovima, slijedeći Courbeta ili Renoira. Cézanne slika poznato platno "Težnje Svetog Antoinea" između 1870. i 1877. godine, nakon što je otkrio književnost Gustavea Flauberta. U istom periodu gomila platna erotskih sadrzaja: "Olympia", "Orgije", "Ljubavna borba". Kasnije, sudeći po sjećanjima trgovca umjetnina Vollarda, Cézanne je radio veliko platno "Kupačica", jednovremeno slikajući autoportret, 1899. godine. Više nije tražio erotsku dimenziju tijela, nego nove izraze aktova, pronašavši osobni, slikarski jezik.

Mrtve prirode i portreti

Paul Cézanne je mrtve prirode smatrao motivima! Upoređivao ih je sa ljudskim tijelom ili planinom, razrdragano tražeci u prostoru geometriju njihovih volumena, odnos boje i oblika: "Kako je boja bogastvo, oblik je njezina ispunjenost" – govorio bi. Od 1000 slikarevih platna, na 200 njih predstavljene su mrtve prirode. Ponekad udružene s erotizmom ili portretima, pričale su o Parizu na način pejzaža. Među portretima čiju podlogu, često, predstavljaju cvijetne tapete ili obojeni papir, pokazani su značajni prijatelji pariških dana i noći: Victor Choquet, umjetnikov prvi kolekcioner ili Ambroise Vollard, trgovac umjetninama, najprije organizator, slikarevih izložbi.

Nakon 1880. godine, Cézanne je dugovremeno boravio u pariškoj okolici, nakon što je živio u Provence od 1882. do 1888. Ljeti je slikao u Auversu, Montgeroultu pa posjetio i Moneta u Givernyju, 1894. godine. Boravi na obalama Marne, u Maisons-Alfort ili Créteilu pa u Marlotte, te Fontainebleauu. Obožava rijeke, uz koje pronalazi mir, i nadu u sutrašnjicu. Umjetnikova platna ispoljavaju "tišinu" prirode. U samom gradu njegovi tonovi postaju jači, posebno plavi ili zeleni tonovi dok u Provence, Cézanne napokon ostvaruje "simfoniju" Svete Viktorie.

Pošto je našao vlastito mjesto u Gradu svjetlosti, gdje je osobni umjetnički izraz doveo do savršenosti i ovladao svim tehnikama, slikar se sasvim povlači na jug, za koji je stalno bio vezan.

Akademija-Art.hr
01.11.2011.