U Umjetničkoj galeriji Hrvatskog kulturnog središta Založbe kralja Tomislava u Čapljini, 08. lipnja otvorena izložba akademskog slikara Ivana Marekovića, doajena hrvatske likovne umjetnosti
Izložba pod nazivom “Izgled i slutnja krajolika” može se pogledati do 06. srpnja 2013.
radovi
otvorenje
Na otvaranju: Stanko Špoljarić, Ivan Mareković, Mara Bošković
Od slutnje do izgleda
Slikati krajolik izgleda da je najlakši i najteži slikarski zadatak. Čini se kako je potrebno samo ponuđenu raskoš prirode smjestiti u koordinate slike i atraktivno djelo je pred nama. Na prvi pogled je tako, ali ljepota krajolika traži dostojnu interpretaciju, dijalog umjetnika s motivom u kojem se u ostvarenoj slici ne će izgubiti smisao i sukus ljepote predloška. Natjecati se slikom s ljepotom krajolika bez unijetoga istinskog kreativnog naboja unaprijed je izgubljena bitka. Slikati ljepotu je povlastica, ali i pogibao. Ono izvanjsko, pitoreskno, silno je privlačno ali, ako nema poetike građene na daru i zanosu, lako slikara odvede do površnosti. Tako ono prividno jednostavno postaje itekako složeno. Činjenica je kako mnogi slikaju krajolik, pa znatan broj njih i korektno, ali objektivno manji je broj doživljaj pretočio u uvjerljivost djela, u vlastitost stilistike u kojoj će se osjetiti posebnost ljepote nekog kutka prirode. Pritom i nije važan ni stupanj opisnosti, marnost izvedbe, impresionistički treptaj ili ekspresionistička pokrenutost, nego dosegnuta izvornost izraza s uprisutnjenim silnicama ljepote krajolika.
Ivan Mareković ide u usku skupinu umjetnika što su u svojoj predanosti krajoliku dosegnuli i zadržali visoku razinu stvaralačke preobrazbe, s osloncem na pejsažno pulsiranje, na energiju ljepote. Marekovićev zemljopisni motivski isječak relativno je uzak. Rijeka Kupa, obale s raslinjem, njegova Sela kod Siska, s dominantom barokne župne crkve sv. Marije Magdalene. Dakako postoje izleti u druge ambijente, ali interes za spomenuto prevladava u Marekovićevom opusu. Koncentriran na tematski posvojeno Mareković se tijekom godina kretao od naglašenijeg poštivanja izgleda motiva do njegove slutnje, ali je povremeno i mijenjao smjer, te je od naznake predmetnog dolazio do veće opisnosti.
Postoje dionice stvaralačkog luka, čitke kao pojedine faze, ali nu ipak ne isključuju nadahnuće trenutka, mijene potaknute karakterom prizora, kolorističkim bljeskom i raspoloženjem. Kako se radi o zavičajnom krajoliku nota emotivnog potpuno je razumljiva. I utkana je u tkivo slikarskih tvorbi, gradiranih u blagom rasprostiranju padina uz rijeku, karakterističnu vegetaciju kraja… (Stanko Špoljarić, iz kataloga izložbe)
Iz životopisa
Rođen sam 11. studenog 1954. u Selima, na dan sv. Martina. Sudbina je htjela da moj «dolazak »slave svi pijanci. Osnovnu školu završio sam također u Selima. Djetinjstvo i mladost provedeni na selu odredili su me zarana kao pejsažista. Kroz čitav život prate me slike i mirisi iz djetinjstva ostali u podsvjesti kao najsnažniji poticaji stvaralačkih, estetskih i ljubavnih uzbuđenja. U sedmom razredu osnovne škole počeo sam slikati uljenim bojama. Kao nadareni učenik poslan sam na testiranje u Službu za profesionalnu orjentaciju u Sisku. Tu sam osigurao učenički kredit ako upišem Školu primjenjenih umjetnosti u Zagrebu. Time sam prisilio oca da mi dopusti školovanje u umjetničkom zanimanju. On je naime htio da budem mesar ili trgovac. Škola primjejene umjetnosti u Zagrebu 1969.-1974. ostala mi je zauvijek kao uzor dobrog pedagoškog pristupa u nastavi. Profesori u struci Josip Biffel i Nikola Maraković ostajali bi raditi s nama i poslije radnog vremena. U to vrijeme ušao sam u jednu sanjarsku, nadrealističku fazu, čime sam se pokušao izdignuti iznad plošno-dekorativnog stila koji smo učili u školi. 1974. godine umire mi otac pa sam prisiljen svirati bubnjeve po plesnjacima kako bih se dalje mogao školovati. Glazbom sam se tada inficirao za cijeli život i bavio sam se njome kasnije uglavnom iz ljubavi. Posljednjih nekoliko godina pjevao sam starogradske pjesme i romanse u tamburaškom ansamblu «Staro vino». Nakon ŠPU studirao sam godinu dana na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Profesori su mi bili Mladen Veža, Vilko Gliha Selan i Josip Poljan. U tom razdoblju slikao sam uspješno mrtve prirode te portrete i aktove pripremajući se za akademiju. 1975. godine upisujem se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na slikarski odjel. Prve godine predavao mi je prof. Ljubo Ivančić, druge prof. Ferdinand Kulmer, a od treće sam u klasi prof. Vasilija Jordana. Već tijekom studija pokušao sam pronaći «svoj izraz» vraćajući se svojim prvim inspiracijama – ruralnom krajoliku. 1979. godine na četvrtoj godini studija oženio sam se. Sin Tomislav rodio se 1979. a kćerka Kristina 1981. godine. Diplomirao sam 1980. godine. 1981. godine odlazim u JNA, u Bijeljinu. To je najgore razdoblje mog života. Nekoliko mjeseci provedenih u psihičkom i političkom maltretiranju od vojnih dogmatičara, koji su puškom branili samoupravni socijalizam i Jugoslaviju iako ni sami nisu više u to vjerovali. Drugi dio vojnog roka služio sam u Osijeku družeći se s osiječkim umjetnicima često boraveći u njihovim atelierima u Tvrđi. U listopadu 1982. godine u osiječkom domu JNA imao sam prvu samostalnu izložbu nakon završene akademije. Nakon vojske dolazi velika stvaralačka kriza. Da bih prehranio obitelj radim na Obrtničkoj školi u Sisku kao nastavnik likovne kulture, te na Osnovnoj školi u Lekeniku, zatim godinu dana u sisačkoj gimnaziji. Prvu ozbiljniju izložbu u tom teškom razdoblju kad sam morao raditi sve i svašta da bih preživio, imao sam 1985. godine u sisačkoj knjižnici. Tu sam se već formirao kao slikar ruralnog pokupsko-posavskog krajolika. Tada počinje i moja borba na kulturološkom planu, za očuvanje kulturne baštine, drvene posavske arhitekture. 1987. godine u suradnji sa Želimirom Janešom, Brankom Čačićem, Davorom Salopekom, Mirkom Ivanušićem i još nekim sisačkim umjetnicima i intelektualcima, a pod pokroviteljstvom Antuna Gradišara izdao sam knjigu «Oči nasljeđa». Malu monografi ju pokupsko-posavskog krajolika, viđenog očima umjetnika. To je knjiga, slikovnica, sa nekoliko tekstova i poetskih radova o krajoliku koji se mjenja pred našim očima i nepovratno nestaje. 1990. godine uključujem se u politiku. Uvjeren da ću bitno pomoći na kulturnom planu i podizanju političke kulture u Hrvatskoj. S vremenom ću shvatiti da politika i umjetnost ne mogu zajedno jer se politika ne zasniva na iskrenosti a umjetnost bi trebala biti put ka istini, iskreni odnos umjetnika prema životu. Politikom sam se prestao baviti 1999. godine kad sam teško obolio. Dokaz da u svakom zlu ima i nešto dobro. 1991. godine počinje rat. S prijateljem kiparom Marijanom Glavnikom i još nekolicinom likovnih umjetnika i glazbenika uključio sam se u sisački odred umjetničke satnije. Pokušavali smo, u najtežim uvjetima, za vrijeme bombardiranja grada organizirati izložbe i kulturne predstave po skloništima. Uskoro smo počeli s organizacijom izložbi u inozemstvu čiji je prihod išao u humanitarne svrhe ili za obranu. Prva takva izložba «Glavnik-Mareković» održana je u Stuttgartu u studenom 1991. 12. studenog 1991. sa dva projektila VBR-a pogođeni su mi atelier i kuća. Bez obzira na veliko razaranje i štetu tada me to gotovo ispunilo ponosom da sam i ja prinjeo žrtvu na žrtveniku Domovine. Rat sam uskoro prepustio ratnicima a ja sam se okrenuo slikarstvu. Slijedi bogato stvaralačko razdoblje 1993-1999. sa oko tridesetak samostalnih i isto toliko skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. 1999. godine obolio sam od teške bolesti koja me prikovala uz invalidska kolica. Takvi teški trenuci osvijeste čovjeka. Odredi se novi odnos prema životu i smrti, materijalnom i duhovnom. Tek tada sam shvatio koliko je stvaralaštvo bitno za život, za smisao života. Počeo sam ponovo slikati u bolnici u Varaždinskim toplicama kao oblik radne terapije.Izbacili smo van jedan krevet iz sobe i u uglu napravili mali atelier. I život je počeo… ponovo… (I. Mareković, prosinac 2003., iz životopisa)
Fotografije:
Boris Krstinić
Ivan Mareković
Ivica Matić
