Osvrt na knjigu pjesama OGLEDALO Tomislava Marijana Bilosnića u izdanju 3000 godina Za dar, Zadar, 2012.

ZADIVLJUJUĆA FLUOROSCENTNOST BILOSNIĆEVIH MRAKOVA
ili
Smiješi li se to iz Bilosnića lice Arhimeda?
Piše Dr.sc. Igor Šipić
I prije nego pristupimo čitanju najnovijeg ciklusa pjesama T. M. Bilosnića, objavljenog pod naslovom Ogledalo, valja nam rasčistiti s pojmom ogledala: je li to ono bajkovito ogledalce – varalica, s kojom autor, smješkajući se, započinje svoj hod kroz mistiku odraza („Na svijetu najljepši tko je“), ili je to ono strašno Arhimedovo oružje kojim Grci zapališe rimske brodove u opsadi Siracuse? U oba slučaja, ako bismo dilemu postavili matematički, na putu do rješenja razlomka stajalo bi pitanje: što je ogledalo bez svjetlosti, može li odraz bez sunca? Upravo taj sukus nas uvodi u čitanje i dovodi do kraja, ne bismo smjeli reći bilosnićevski novih, već posve sinkroničkih poetskih recentnih iskustava. Odgovorit će nam zašto se u narodnom vjerovanju razbijeno ogledalo uvriježilo kao predrasuda zlosretne kobi.
Pisati o ogledalu, uzeti ga za književnu temu, znači atribuirati ga nekim iz palete simboličkog znakovlja, u kojeg ubrajamo razboritost, golu istinu, porok oholosti, taštinu, bludnost, s druge strane, i zrcalnu čistoću(speculum sine maculum) koja pripada Djevici Mariji. Time smo navijestili i same putove do izvora mudrosti. Mudrac koji u odrazu vidi dijete jest Sokrat, a Ogledalo upravo i počinje hipostazom uvodnog poglavlja „Na prozoru mog ogledala“: „U zrcalu Zemunika vidim dijete / janje kako brsti cvjetni vjenčić“. To nas već na samom početku navodi na pomisao da bi moglo biti riječi o strategiji preslagivanja atoma, tj. razvoja ničesa u teoriju svega, što sva djelovanja ubrzava u svim mogućim situacijama i smjerovima. S „tigrom“ u otponcu, međutim, u drugom i trećem poglavlju („U zrcalu vidim tigra“, „Dva lica u jednom ogledalu“), proces će dospjeti u fazu proturječja. Postupak kastriranja humanizma, s glavom u ogledalu, doživjet će svoj vrhunac u pjesmi „Sve što je stvoreno u ogledalu je“:
SVE ŠTO JE STVORENO U OGLEDALU JE
Sve što je stvoreno u ogledalu je
sve što se stvara
na sliku je ogledala
Koliko li se praznina
u dubini ogleda
Kako onda Sokratu, pa i samom ogledalu hrvatstva – mladoj državotvornoj naciji, objasniti i opravdati sve snažniji izostanak filozofije pisane riječi, a da se ne ublaži sukob postmoderne generacije i kotla društvenog napretka? Do Bilosnića to se čini patvorenim, nakon njega „Ogledalo je kreacija / ogledalo je povijest / ogledalo je vlast nad svijetom“. Istodobno je to izricanje i divinacije i žaljenja – zrcalo je sudbina svijeta, a Ogledalo („od čijega ćemo izgleda / krojiti sudbinu“) fatalistički pogled na samog sebe.
U tom kovitlanju ide još i dublje, sve do same reinkarnacije („Bože, zar je život potreban / samo zbog ogledala / u kojemu vidim / da sam i prije rođenja / živio“). Do apokaliptičnosti pak – „zadnjega zrna svjetla“ – ostaje tek manje od minute, što autor prevodi u „samo uspomenu na prah“. Ogledalo je, naime, i početak i „sadrasta plijesan puta“, pa se samo transcedentnošću zbilje može do stvarnog polazišta („Nejasno je da li je ogledalo donio vjetar“). Odnos inverzne slike svijeta („Ogledalo si / ni lomno / ni ravno / duboko i tajno / kao život materije“) i degradiranoga kompromisa iz kojeg smo došli („Ogledalo umotano u metal / oklopljeno ogledalo / rupa je / vremena / zatvorena maternica / koja nestaje / u vlastitoj prirodi“) kod ovog pjesnika stoji kao konstanta trajnog promišljanja boga i čovjeka.
No tu baš nešto zadivljuje: gotovo svaki stih je metafora koja održava stalnost podgrijavajući žestinu jezične metafizike. Odakle mu samo, kako toliko različitih zbirki i riječi? S pravom bismo tom fenomenu mogli dati epitet „božanske tinkture“. Ima tu i doajenstva reciklike (Afrika) i reciklike mase (Kuća), što nipošto ne dovodi u pitanje izvornost ovog djela. Pače, najsigurniji je to put da bi se, „ogledalom od šezdeset i pet kristala“, utjelovio voajerizam prijeđenoga životnog puta, izvrsna fikcija bipolarnosti s kojom kreće na svoj početak. Njegovo ogledalo, naime, „ne pripada ovome svijetu / ono mijenja svijet / i više / i prije / nego li sjaj željeza“. Prekrasna li alkemijska poniranja u vlastitu dušu! A tek pjesničko osvježenje klasike Narcisa koji je i sam – „zid pun malih zrcala“, neiscrpan „kristalni zdenac“ što silazi „u vlastitu sliku / u kojoj bdije i prebrisan“. Silazi pjesnik tako u svoj želudac kontrolirajući kontraste i refleksije subjekata, od poglavice plemena Njamvezi, koji u ogledalu vidi dva lica: „jedno koje ga gleda / i drugo okrenuto od njega“; do Narcisa koji se „zagledan u duboku tamu / ogleda u ljepoti zemlje“. To nas izravno vodi u invent „rođendanskog ogledala“, ili onog što je „trag u zavičaju“.

Stoga možemo vrjednovati Bilosnića kao nezasitna artikulatora memorijalnih tema, uvijek i nanovo, motivski i jezično, razotkrivanih u njihovoj izvornosti i kompleksnosti. Međutim, iznad svega, zamijetiti je da posljednje, četvrto poglavlje, „U vodu uronjeno zrcalo“, ekstemporalnošću ideje natkriljuje sve dosad izrečeno, vraćajući nas na ovjenčane Molitve. Svojom nepomodnom čilošću, naime, u vječitom nadmetanju ogledanja i slike odraza, najbolje prolaze teme što oćutljivost pjesnika održavaju na razini „tajne kružnoga života“, ovdje ogledala u funkciji ognjišta kao svetog mjesta obiteljskog okupljanja. U fikcijskom, Bachelardovom ogledalu mi nikad nismo sami, i sve je u njemu u pokretu. Dinamika refleksije ovisna je o brzini proizvodnje novih ideja što nas ovdje zapanjuju svojom čistokrvnošću snažeći tako osjećaj ponavljanja „povratka u sebe“. „Krv / koja ulazi u ogledalo / koja je ogledalo / koja se ogleda / živi u svome požaru / u ognju / u vremenu / koje postaje sunce“ – to bismo mogli nazvati dobiti metamorfoze. Nakon Kuće, ponovljen je pristup poetici prostora tvarnim okupljanjem sinestetički nevidljivoga („…među ljudima koji ne traže doma / do doma tvoga u sebi“). U tom je smislu obilježna pjesma „Ogledalo obitelji“ te naglašeno kerigmatična „Ogledalo kao kap mlijeka“. Zato je navodimo u cijelosti:

OGLEDALO KAO KAP MLIJEKA
Nisam ušao u to ogledalo
nisam ga dirnuo
ni pogledao
udaljio sam se od njega
zaboravio
i da postoji na svijetu
A onda kao kap mlijeka
s majčinih prsiju
ogledalo me
zapljusnulo
uzelo u svoju bol
Sina svog
Posvuda, posvuda je zrcala: možemo se ogledati u zrcalu križa („ogledam se u njemu / u njegovoj ljudskoj prirodi“), Kristove rane, Presvete Djevice („veliko li je ogledalo / Presvete Djevice“), u zrcalu Oca, svjetlosti božjeg lica, krstionice. Možemo, ali, nas izbezumljuje stvarnost. Spram olovno-sivo umirujućeg, spram istine takve kakva jest, u nama živi raspojasanost života: „Nova se zora / penje / kroz krv moga djeteta / kroz novo ogledalo“. I ne manje bitno: na stvarnost gledamo kao na velikoga štovatelja Oca svjetlosti, poganskog vjerovnika Sunca, što čini da svaki zrcalni odraz života biva crno-bijelo stanje Božjeg lica, najbliže izrazu „okruglo nebesko zrcalo / svjetlost u svjetlosti“. Naprosto, moglo bi se reći i obrnuto, jezikom ogledala, zadivljuje fluoroscentnost Bilosnićevih mrakova.
Pa zaključimo onda: ako je i pošao od ideje života u sebi, nama je podario splet bisernih bipolarnosti odraza. U odnosu realnosti i mistike svijeta nema pobjednika. Svatko je gubitnik od časa kad pjesnik postavi svoje fikcijsko ogledalo i usmjeri ga prema suncu. Ogledalo je kenotaf kojeg je autor podigao svjetlosti na planeti Zemlji. Možda su u njegovim krhotinama još uvijek nesreće Rimljana. Ne smiješi li se to iz Bilosnića lice Arhimeda?