Osijek – Josip Leović (1885. – 1963.): Rretrospektivna izložba

Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
od 27. 09. (u 19.00 sati) do 30. 11. 2012.
Autor i kustos izložbe je mr.sc. Daniel Zec.
 
Iz predgovora u deplijanu izložbe:
Nakon višegodišnjih istraživanja Leovićeve biografije i djela, odlučili smo rezultate tog istraživanja predstaviti i prikazati publici, i to na dvije razine – retrospektivnom izložbom, koja će obuhvatiti Leovićev slikarski, grafički i kiparski opus, te jednom opsežnom publikacijom o Josipu Leoviću koja će tu izložbu pratiti i koja je u pripremi.
Pripremanje izložbe bilo je opsežno, uključivalo je terensko rekognosciranje i istraživanje arhivske i hemerotečne građe, intervjuiranje osoba koje su poznavale umjetnika te kontakte s muzejskim ustanovama i privatnim kolekcionarima koji u svojim zbirkama posjeduju Leovićeva djela. Rezultati istraživanja Leovićevog opusa prethodno su objavljeni kao znanstveni radovi u stručnim časopisima iz područja povijesti umjetnosti. Glavnina izložbenih eksponata dolazi iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti, a ostali su posuđeni od Muzeja Slavonije, Kabineta grafike HAZU, osječkog ZOO-vrta te od privatnih vlasnika iz Osijeka i Zagreba. Izložba zauzima cijeli gornji kat Galerije likovnih umjetnosti.
Sama izložba će biti dvojna – unutar izložbe Leovićevih djela, zasebnu izložbenu cjelinu predstavljat će kolekcija umjetnina Leovićevog mecene, bogatog osječkog industrijalca Rudolfa Povischila. To je nevelika, no vrlo pomno odabrana i izuzetna kolekcija umjetničkih djela istaknutih austrijskih i njemačkih slikara i kipara Secesije i simbolizma, koja do sada nisu bila izlagana i koja su javnosti, stručnoj i ostaloj, potpuno nepoznata. Njihovo otkriće, valorizacija i muzealno eksponiranje predstavljaju važan doprinos istraživanju i prezentaciji hrvatske i europske umjetničke baštine.

Josip Leović rođen je 14. 8. 1885. u Osijeku, gdje je proveo djetinjstvo i pohađao osnovnu i srednju školu. Prvu umjetničku naobrazbu stekao je u Beču, učeći klesarstvo na Obrtno-nastavnoj školi (Gewerbliche fortbildungsschule) i u radionici Eduarda Hausera (1904. – 1908.). Nakon školovanja radio je kao klesar i kipar u Beču, te Grazu i Caransebeşu. U Zagrebu 1911. upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt koju završava 1915. Ostaje godinu dana kod M. C. Crnčića na specijalizaciji u bakropisu, a 1916. ponovno odlazi u Beč te studira na specijalnoj grafičkoj školi (K.u.K. Graphische Lehr- und Versuchsanstalt) gdje usavršava litografiju. Godine 1917. vratio se u Zagreb, a potom u Osijek, gdje živi i radi do smrti. U Osijeku između dvaju ratova priređuje brojne samostalne slikarske izložbe i sudjeluje na skupnim izložbama osječkih umjetnika. Početkom 20-ih Leović se upoznao s bogatim osječkim industrijalcem Rudolfom Povischilom, koji mu je postao blizak prijatelj, ali prije svega mecena preko koga dobiva različite likovne narudžbe. Cijeli svoj životni vijek, izuzev faze školovanja, proveo je u Osijeku, ostavivši za sobom golem slikarski, kiparski, pedagoški i muzejsko-konzervatorski rad. Umro je u Osijeku, 22. 1. 1963. godine.

Iako je u svojim umjetnički najzrelijim godinama bio jedna od središnjih ličnosti likovnog života Osijeka u razdoblju između dva svjetska rata, Josip Leović je, na žalost, pripadao onim autorima koji su previdom i površnim ocjenama kritike ostali krajnje marginalizirani. Ova izložba posvećena je novom upoznavanju i prevrednovanju složenog i slojevitog, no nedovoljno poznatog stvaralačkog opusa Josipa Leovića, te njegovom novom i drugačijem uključivanju u korpus osječke, pa i hrvatske likovne povijesti.
U širokom rasponu od simbolizma, secesije i art decoa prema retrohistoricističkom, deskriptivno-realističkom, postimpresionističkom i dekorativnom, Leovićevo stvaranje otvara nam se u svojoj tematskoj i stilskoj polimorfnosti. Poput Stjepana Lahovskog, još jednog izopćenika iz povijesnih pregleda tokova hrvatske umjetnosti, i Leovićev opus klizi čitavim registrom povijesne zalihe stilova i pravaca ne pristajući na lociranost unutar njihovih granica zadanih rigidnim pravilima igre.

Leovićev likovni izričaj, ipak, u mnogome je određen školovanjem u Beču početkom 20. st., u vremenu kada simbolizam i secesija u toj metropoli srednjoeuropske umjetnosti kao dominantni stilski pravci i likovne struje dosežu svoj vrhunac. Upravo je simbolizam obilježio ponajbolje Leovićeve kiparske, grafičke i slikarske radove, no ponajprije one stvarane pod mecenatom osječkog industrijalca Rudolfa Povischila. Sklonost ezoteriji i misticizmu tog ekscentričnog Leovićevog mecene bila je analogna Leovićevom senzibilitetu te je upravo u njemu našla svog idealnog stvaraoca i realizatora. Ovaj Leovićev, do sada slabo poznati pa i zanemareni segment likovnog opusa, nije zanemariv u kontekstu simbolističkih i secesijskih tendencija u hrvatskom slikarstvu i grafici – dapače, predstavlja im značajan prinos.

Iako je Josip Leović zbog oscilacija, anakronosti i nedorečenosti likovnog opusa percipiran kao minorna pojava te je ostao samo rubna zabilješka hrvatske moderne umjetnosti, njegovom djelu se ne može poreći umjetnička vrijednost te značaj koji se između ostalog manifestira i kao posebnost periferijske sredine, u smislu Karamanove sintagme. Svojom iznimnošću nekoliko se djela izdiže iznad cjeline Leovićevog opusa, svjedočeći o snazi i imaginaciji tog umjetnika i opravdavajući nužnost afirmacije njegovog imena u novim pogledima na hrvatsku umjetnost I. polovice 20. stoljeća.

OD DIEFENBACHA DO DACHAUERA: SLIKARSTVO I SKULPTURA SIMBOLIZMA IZ KOLEKCIJE RUDOLFA POVISCHILA

Uz Leovićeve slike, Rudolf Povischil je u svojoj – do sada potpuno nepoznatoj i neistraženoj umjetničkoj kolekciji – posjedovao djela četvorice austrijskih i jednog njemačkog umjetnika: Karl Wilhelm Diefenbach (1851.–1913.), Ernst Stöhr (1860.–1917.), Albin Egger-Lienz (1868.–1926.), Friedrich Gornik (1877.–1943.) i Wilhelm Dachauer (1881.–1951.). Taj dio Povischilove nevelike, no vrlo pomno odabrane zbirke slika i skulptura ima neprijepornu likovno-umjetničku vrijednost, a njena iznimnost je višestruka. Ona sadrži kapitalna djela u opusima vrlo značajnih umjetnika austrijsko-njemačkog simbolizma. Neka od tih djela dobro su poznata u austrijskoj povijesti umjetnosti, no isključivo preko fotografija, reprodukcija, skica i popisa u izložbenim katalozima. Smatrana su izgubljenima, no s ovom izložbom vraćaju se katalozima svojih tvoraca. Iznimna je kulturno-povijesna važnost Povischilove zbirke odnosno njen značaj specifične kolekcionarske likovne cjeline, jer ukazuje na veze domaće sredine uspostavljene sa simbolističkom umjetnošću srednjoeuropskog likovnog kruga u vremenu kada je ona već izgubila svoju historijsku ulogu dominantnog likovnog pravca. Povischil ne odabire ondašnje modernističke i avangardne autore, već se opredjeljuje za likovnost generacije fin-de-sièclea kojoj je svojim senzibilitetom sam pripadao, i za svijet simbolizma u koji je bio duboko uronjen. Ključ za tumačenje sadržaja Povischilove zbirke nalazi se stoga u opredjeljenju za onaj umjetnički pravac koji je ponajbolje odgovarao njegovim intelektualnim afinitetima i sklonostima – interesu za ezoteriju i mistiku – i koji je svojim simbolima i alegorijama zrcalio njegov teozofijski i metafizički vidokrug ideja.   
Daniel Zec