Osijek – Hrvatski triennale medaljerstva

1. Izložba suvremenog hrvatskog medaljerstva i male plastike sastoji se od recentnih radova suvremenih hrvatskih autora, kipara i medaljera.

2. Izložbu skulptura, objekata i plastike Vjenceslava Richtera iz Zbirke Vjenceslava Richtera pri Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu čini izbor skulptura, objekata i plastike u retrospektivnom pregledu Richterovog stvaranja od najranijih radova iz 1963. godine, do zadnjih ostvarenja nastalih 2002. godine. Ta djela predstavljaju važan segment hrvatske umjetnosti  u razdoblju od 1950. do danas, te se njihovim predstavljanjem omogućuje uvid u stvaralaštvo jednoga od istaknutih hrvatskih umjetnika modernizma koji su pedesetih i šezdesetih godina hrvatsku umjetnost ravnopravno uključivali u svjetska zbivanja na likovnoj sceni.

3. Izložbom terakota Branka Crlenjaka predstavlja se jedinstven ciklus umjetnikovih djela u maloj plastici, koja do sada nisu bila izlagana. Skulpture su rađene u tehnici terakote, s temom ženskoga akta.

Otvaranje izložbe: srijeda, u 19.30 sati, Galerija likovnih umjetnosti, Europska avenija 9

Trajanje izložbe: 30. lipnja – 18. rujna 2010

Kustos izložbe: Daniel Zec

Kontakt: 031 251-294

Lekić M.

Iz predgovora i tekstova u katalogu:

Trideset godina postojanja lijepi je životni okvir jedne izložbe. Za to se vrijeme izložba utemelji, postavi, oblikuje, promovira, afirmira te polako i pomalo postaje dijelom kulturne povijesti prostora u kome je nastala i u kome traje. Za toga vremena i u tome procesu ona predstavlja sebe, svoje sudionike pa i tvorce kroz svoj naslov, sadržaj i kontinuitet kao svoju posebnost, važnost, zanimljivost i konačno muzejsku vrijednost. Time ona potvrđuje i dokazuje smisao i razloge zbog kojih je nastala i konačno trajala.

Izložba Memorijal Ive Kerdića, trijenale hrvatskog medaljerstva i male plastike nosila se sa tim izazovima i teretom tih obaveza trideset godina kako bi si za tih tri desetljeća priskrbila lijepu i cijenjenu prošlost i sadašnjost te što je najvažnije istu takvu budućnost čega je upravo ova, deseta po redu početak.

U suradnji sa Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu predstavlja se dio kiparskog opusa velikog hrvatskog umjetnika Vjenceslava Richtera, umjetnika deklarirane i i prisegnute modernosti kojom je obilježio hrvatsku suvremenu umjetnost u spektru širokog obzora svojih umjetničkih interesa. To su obzori u kojima je pojam modernizma proširio do razmjera kome su okvir odredili renesansni umjetnici, pokazavši da moderni i suvremeni umjetnik može misliti i stvarati kao urbanista, arhitekt, slikar, kipar, grafičar i matematičar.

I s druge strane, dio je izložbe sličan i srodan umjetnik Brane Crlenjak, također umjetnik širokog obzora umjetničkih interesa od slikarstva i kiparstva do književnosti i povijesti no znatno umjerenijeg modernističkog ali zato jakih tradicionalističkih modernističko zavičajnih uvjerenja, stavova i geste. U tome okviru pronađena je manje poznata ali iznimno vrijedna Crlenjakova kiparska sekvenca, mala plastika u terakoti.

Memorijal danas izložba je kojom se jedna etapa njezinog života djelomično zatvara, no mnogo više otvara se nova i druga. S novim idejama i inicijativama okreće se budućnosti ne zaboravljajući svoju tradiciju čime na najbolji način daje vlastiti prilog toliko žuđenoj ideji naše povijesno umjetničke misionarske naravi kako ono što je danas umjetnost, sutra će biti kultura i tradicija, jednako kao što su tradicija i kultura nekad i na početku bili umjetnošću. Ova je izložba bila a i danas je vrijedna dragocjenost tih nastojanja.

V. Kusik

Matijević T.

Trideset godina Trienala

Deset trijenala. Deset trijenala kronološki su sat koji mjeri trideset godina organiziranoga izlaganja.

U Osijeku, zahvaljujući ideji, inicijativi i organizaciji Galerije likovnih umjetnosti, 1980. godine bio je održan PRVI TRIJENALE HRVATSKOGA MEDALJERSTVA. Nazvan je Memorijalom Ive Kerdića.

Revija suvremenog hrvatskog medaljerstva bila je otkriće nepoznatog nacionalnog blaga. Ta je izložba, bez pretjerivanja možemo reći, odjeknula ne samo kao nacionalna, nego i kao prvorazredna europska senzacija. U kratkom slijedu izlaganja ovoga prvoga trijenala (Osijek – Zagreb – Berlin), trijenala koji to još i nije bio jer je tek morao ostvariti svoju trogodišnju uzastopnost, organizatori su izmijenili umjetničku kartu „Staroga svijeta“ – kako tradicionalno nazivamo Europu.

Ukratko, rođen je novi centar jednog umjetničkog medija. Osijek postaje zavičajnim gradom medija medalje, a Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku jedinstvenom muzejskom institucijom – utemeljiteljem i nositeljem nacionalne smotre medaljerstva i male plastike.

Samim svojim postojanjem Memorijal Ive Kerdića (ili trijenale hrvatskoga medaljerstva i male plastike) pokrenuo je duboke promjene u hrvatskoj umjetnosti. Time je bitno izmijenio njen društveni status. Razvitak ovih medija više nije bilo nužno pratiti stihijski. Kontinuitet Memorijala izravno se prenio u stvaralački kontinuitet. On generira kreativnu energiju. Znamo da on prati i otkriva nacionalno stvaralaštvo u okvirima svojih medija. Ta je njegova uloga povijesna. No on ju je nadišao. Učinio je da postanemo svjesniji svoje povijesti.

Time Memorijal na svoj neprimjetan način pokreće našu povijest.

B. Mesinger

Branko Crlenjak – terakote

Akt je neiscrpna likovna tema. Napose u umjetnosti oblikovanja volumena, ljudsko tijelo ostaje neprestanim izazovom. Posvećenost temi ženskoga tijela, od samog osvita civilizacije i iskonskih tragova likovnog izraza do danas, ukazuje na vječnu nadahnjujuću moć i neposustajuću snagu njene privlačnosti. Ona je imanentna umjetnikovom biću.

Crlenjak B.

Tijekom svog dugog umjetničkog rada, toj se nepresušnoj temi u nekoliko navrata, kroz različita likovna sredstva – diskretno, ali ne i na rubu svojega interesa – obraćao i vukovarski umjetnik – kipar, medaljer i slikar Branko Crlenjak. No samo u skulpturama rađenim u terakoti u potpunosti je oslobođena imaginacija inspirirana ženskim tijelom, a njegov je osobni plastički izraz dosegnuo onu punoću u kojoj je zgusnuta sveukupnost njegovog kiparskog stvaranja. Unutar opusa ovog umjetnika te terakote imaju posebno mjesto i značenje. Crlenjakove terakote su plastički subjekt u kojem počiva poetizacija erotizma ženskog tijela. One su hedonistička afirmacija vitalnosti, no njihov diskretan, benigni eros bez ikakve je pretencioznosti ili vulgarnosti.

Skulpture označene erosom posve su intiman umjetnički iskaz Branka Crlenjaka, koji nema ništa zajedničko s tvrdom i ukočenom senzualnošću konvencionalne ili eksploatirane erotike. Umjetnikova strast za kiparskim stvaranjem, više nego li strast koju iskazuju njegove figure, u konačnici je izrasla kao supremativna kvaliteta erotskog ciklusa Crlenjakovih terakota.

D. Zec

Kriza medalje i vitalnost male plastike

Na pojavu i uzroke stagnacije medaljerstva upozorio je prigodom 7. triennala hrvatskog medaljerstva i male plastike Bogdan Mesinger, detektirajući krizu medalje kao simptom krize društva. Okolnosti se otada nisu promijenile, a u današnjem vremenu recesije ta je kriza samo produbljena.

Zašto je tome tako postaje donekle razvidno ako se upoznamo sa zahtjevnim, složenim i dugotrajnim procesom izrade medalje. Ona je osjetljiv medij, i put do njene realizacije dug je i nimalo lak. Međutim, uzroci poremećaja i krize, kako ih otkriva Mesinger, nisu jednostrani i ne treba ih tražiti samo kod stvaratelja medalje. Oni podjednako proizlaze iz tročlanog spoja koji obuhvaća naručitelja kulturno-povijesne obavijesti kojoj dignitet doseže značenjsku razinu medaljerske spomenice, stvaratelja medalje, u čijoj će se svijesti izbor vrijednosti potvrditi i pretočiti u djelo, te, konačno, krug poštovatelja odličja u čijoj će se svijesti odličje otisnuti. Čini se da je općedruštvena potreba za medaljama i medaljerskim označavanjem određene vrijednosti reducirana na minimum, o čemu svjedoči recentna situacija s FIDEM-om i Kerdićevim memorijalom. Zanimljivo je da svojim medaljama to isto potvrđuju i neki umjetnici na ovom Memorijalu.

Za razliku od stagnacije ili usporavanja bioritma suvremenog hrvatskog medaljerstva, mala plastika nastavlja živjeti puno izdržljivijim i plodotvornijim životom. Premda su ove godine izostali neki od autora čije smo sudjelovanje mogli pratiti na dosadašnjim triennalima, kvaliteta radova, a svakako i njihov opseg, uvelike nadilaze prošli triennale. Prateći mlade autore koji su na prethodnoj smotri bili predstavljeni kao studenti, a sada ravnopravno izlažu uz kipare i umjetnike otprije potvrđenih stvaralačkih opusa, dobivamo potpuno drukčiju sliku u odnosu na situaciju s medaljerstvom.

Zamjetna je različitost stvaralačkih iskaza i izbora pristupa stvaranju u maloj plastici, što je i svojstveno njezinoj prirodi. Neka djela posjeduju ludički karakter i inventivnu dozu humora, neka taktilnu senzualnost; jedna počivaju na biomorfnosti, druga na geometrijskoj stilizaciji. Jedna su metierski kompleksna, druga su redukcijom tehničkih postupaka svedena na krajnji minimum. Mnogostrukost kiparskih pristupa, nadalje, logično se artikulira kroz raznorodne morfološko-stilske izričaje – od onih sveprisutne i dominirajuće mimetičke figuracije i stiliziranog ili pojednostavljenog verizma, do kiparske forme zasnovane na odmicanju od predmetnog i predstavljačkog.

(…)

Pašalić M.

Matej Pašalić nastavlja svoj plastični dijalog kubusima distorziranih volumena i uzgibanih ploha, negirajući strogu pravilnost oplošja geometrijskog tijela. Ovoga puta kao izražajno sredstvo koristi i boju. Pozornost se, međutim, s geometrijskog tijela skreće na diskretno naznačen detalj: glatke, valovite plohe kubusa „grafički“ su označene urezivanjem kompleksnih linearnih kompozicija – enigmatskim piktogramima čije je inkriptirano značenje poznato samo njihovom označitelju.

Luka Petrinjak zanatskom perfekcijom i rafiniranom tehnikom oblikovanja metala primijenjenom u radu s delikatnim, skupocjenim materijalima postiže ekskluzivnost umjetničkog predmeta. Njihova krhka postojanost izražena je jednostavnim oblicima; odnos prema materijalu uvjetuje delikatnost njihove forme. Čistoća forme, preciznost izvedbe, optičnost zlatnih i srebrno-sjajnih površina koje isijavaju svjetlost, pojavljuju se kao elementi naslijeđeni iz repertoara visokomodernističkog redukcionizma.

Suvislo se referirajući na modernističku tradiciju, skulptura Ratka Žaje mnogo je dojmljivija, kompleksnija i promišljenija od njegova medaljerskog priloga. Zbog svoje konstruktivističke logike negiranja statičnosti i mase, uspostavljanja korelacije unutarnjeg i vanjskog u smislu uključivanja prostora kao bitnog elementa samog djela, te pomičnosti plošno stanjenih elemenata koji omogućuju dinamičku varijabilnost oblika.

Sasvim je različit pristup kiparskom djelu Ljube de Karine. U jajoliko zaobljenoj formi, zatvorenoj plaštom skrojenim od limenih ploha zakovicama pričvršćenih za podlogu – nepropusnom opnom što skriva unutrašnjost kojoj iščitati možemo samo vanjski oblik, prepoznaje se karakterističan hermetičan stil ovog umjetnika.

Diminić J.

Svoje obraćanje prirodi kao neiscrpnoj riznici neostvarenih oblika nastavlja Josip Diminić. Na spajanju oblika preuzetih iz prirode zasniva se biomorfni vitalizam njegova plastičnog iskaza. Intervencijom umjetnikova odabira, u plasticitetu predmeta iz prirode prepoznaje se skulptorski potencijal, a adhezijom dvaju različitih prirodnih materijala osebujnih i različitih tekstura prirodna forma dorađena je u kiparsko djelo.

Dotaknimo se i Erotskih prizora Vesne Bašljan Martinjak; izrazita senzualnost njihovih oblika izazov je taktilnog doživljavanja. Taktilnu kakvoću imaju i skulpture sažetih, stiliziranih formi Zvonimira Kamenara.

Margareta Lekić svojim pomno promišljenim, slojevitim i kompleksnim umjetničkim radom Atributi u potpunosti se izdvaja iz konteksta triennala, kao i komornog shvaćanja male plastike kao trodimenzionalnog tijela izdvojenog iz socijalnoga konteksta i prostora suvremenih zbivanja. Referirajući se na stvarnost, njezin rad gravitira suvremenom polu kiparske prakse „velike plastike“, orijentiranom na sadržaj koji egzistira izvan likovnosti samoga djela. Svojim konceptom ona ukazuje na uloge istaknutih nositelja moderne i suvremene umjetnosti, stvarajući posebnu vrstu reference s njihovim djelima, odnosno njihovom umjetničkom praksom i sredstvima, oruđima i građevnim jedinicama, prisvajajući ih i pretvarajući ih u ikonografske elemente vlastitog djela. Poput atributa svetaca u kršćanskoj ikonologiji, selektivno probrane specifičnosti pojedinih umjetnika, njihovih alata, načina rada ili samih elementa rada čine svojevrsni hommage dokumentarističnog i „sakralnog“ karaktera. Najbolje osmišljen i ostvaren rad u selekciji male plastike ovog triennala vjerojatno ne treba dalje tražiti.

Karakterističnu komponentu igre – kao oblika stvaralačke slobode svojstvene kreativnoj inventivnosti Damira Mataušića sadržava njegova Bacchanalia, što svojim pomičnim dijelovima ostavlja dojam mehaničke igračke.

Neiscrpivost stvaralačke igre, s dozom istančanog humora, već godinama se može pratiti i u skulpturama Renate Vranitzany Azinović.

No možda najsvježije iznenađenje i otkriće, također u ludičkom prekoračivanju konvencija, predstavlja rad Tihomira Matijevića, kojim se ovaj umjetnik prvi put predstavlja na Memorijalu. Svojim skulptorski nestandardnim materijalom, kolorističkim elementom i napose likovnom estetikom animiranog filma, posve je različit od onoga što se do sada moglo vidjeti na triennalima.
(…)
Sudjelovanje studenata usmjerenja male plastike i medaljerstva s odsjeka kiparstva zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na Memorijalu Ive Kerdića danas je nerazdvojivi dio cjeline ove izložbene manifestacije. Štoviše, upravo je izložba studentskih radova postala onaj segment Memorijala koji sve više privlači našu pozornost i potiče našu znatiželju, jer želimo doznati kvalitativni raspon studija i biti svjedocima stvaralačkog razvoja budućih umjetnika.

Karakterističan eksperimentalni karakter i nesputana sloboda istraživanja, originalnost smjelih rješenja kakva nećemo susresti u redovima „ozbiljnih“ umjetnika u selekciji suvremenog hrvatskog medaljerstva i male plastike, rezultirala je izvanrednim radovima, koji se snagom imaginacije, kvalitetom i originalnošću uspinju za stepenicu više u odnosu na izbor studentskih radova prošloga triennala.

Uprkos situaciji s medaljom, usmjerenje mala plastika i medaljerstvo ima svijetlu budućnost. To, uostalom, potvrđuju i ostvarenja umjetnika koji su donedavno polazili Mataušićevu klasu, a sada izlažu na Memorijalu kao samostalni autori.

D. Zec

Vjenceslav Richter

Vjenceslav Richter (Omilje, 1917. – Zagreb, 2002.) po svojem je prvotnom interesu i obrazovanju bio arhitekt, a diplomirao je 1947. godine na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kod poznatog arhitekta Zdenka Strižića. Već u studentskim danima njegov interes bio je usmjeren prema djelima umjetnika "oktobarske avangarde" i ruskih konstruktivista, a intenzivno je proučavao i radove poznatih arhitekata Le Corbusiera i Mendelsona. U to vrijeme počinje se baviti arhitektonskim projektima i izvedbama izložbenih

Richter V.

Vjenceslav Richter jedan je od osnivača grupe EXAT 51, čije je djelovanje počelo 1951. godine čitanjem Manifesta u Udruženju umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Članovi grupe i potpisnici Manifesta bili su, uz Richtera, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Vladimir Kristl, Božidar Rašica, Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Vladimir Zarahović i Zvonimir Radić. U svojem djelovanju napuštaju tradicionalni izričaj u likovnim umjetnostima i ističu naslijeđe geometrijske apstrakcije i avangardne misli. Svojom glavnom zadaćom grupa je smatrala usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti i naglašavanje eksperimentalnog karaktera rada, jer bez pokusa ne može se zamisliti napredak kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti. Vjeceslav Richter u tome je zauzimao posebno mjesto svojim poimanjem suvremene umjetnosti, i zapravo je cijeli stvaralački život posvetio istraživanju novih mogućnosti u arhitekturi, slikarstvu i skulpturi težeći prema sintezi svih umjetnosti. Njegov poznati moto bio je "sve dok ima Ateljea koji Experimentiraju, bit će EXAT-a, ma gdje bili".

Krajem pedesetih i šezdesetih godina Richter projektira izložbene paviljone u Bruxellesu, Torinu i Milanu, kojima je postigao međunarodni uspjeh. Među brojnim projektima ovom prilikom bitno je istaknuti Richterov projekt tvorničke zgrade Saponije iz 1960. godine. Revolucionarnost ovog projekta bila je u transparentnosti volumena zgrade građenog armiranobetonskom konstrukcijom čiju aluminijsku rešetku zatvaraju staklene stijene. Takvim oblikovanjem volumena jezgra proizvodnog pogona bila je vidljiva sa svih strana, a namjena je interpretirana na inovativan i atraktivan način, čime je zgrada u to vrijeme (pa i kasnije) postala jedan od važnijih simbola osječkih vizura. Tvornička zgrada Saponije teško je oštećena u Domovinskom ratu, a ova izložba mogući je poticaj inicijativi za obnovu ove značajne zgrade u hrvatskoj arhitekturi šezdesetih godina 20. stoljeća.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, nastaju prvi ciklusi umjetničkih radova – Centre i Centrije, u kojima eksperimentira s jednim od osnovnih geometrijskih tjela, kuglom, te Sistemske skulpture, koje proizlaze iz Richterove fascinacije sistemima. Osnovna je gradbena jedinica Sistemskih skulptura industrijski proizvedena aluminijska šipka kvadratnog presjeka, čijim umnažanjem nastaju skulpture različitih oblika i formata. Istražujući mogućnosti promjenjivosti forme, istodobno nastaju skulpture čija je osnovna gradbena jedinica pomična. Tu seriju radova, čijim se pokretanjem elemenata – uvlačenjem i izvlačenjem – dobiva beskonačan niz kombinatornih mogućnosti, Richter naziva Reljefometar. Tih godina umjetnikov istraživački i znanstveni pristup povezao ga je s međunarodnim pokretom Nove tendencije,gdje izlaže plastično-prostorne strukture.

Ideju sinteze likovnih umjetnosti Richter nadalje razvija u Prostornoj sistemskoj grafici – kocki oslikanih prozirnih površina matricama sistemskih grafika – i Prostornim grafikama, u kojima prostornost linije ostvaruje razapinjanjem aluminijske šipke unutar prozirne kocke prema određenom sistemu među dvjema usporednim stranicama.

Vesna Meštrić, kustosica MSU Zagreb

Valentina Radoš
valentina.rados@gluo.hr

Akademija-Art.hr

23.06.2010.