Opatija – Velimir Trnski, 120 samostalna izložba


 
Umjetnički paviljon Juraj Šporer, Opatija

Velimir Trnski

od 09. 08. (u 20.00 sati) od 13. 09. 2012.

Pogledajte galeriju radova!

O slikanju teme Opatija

Obitelj Trnski je živjela od 1952. do 1955. u Delnicama, gdje je otac bio ravnatelj Muzičke škole. Moj prvi susret s Opatijom je iz tih godina kad sam zbog upale pluća morao posjetiti Ičiće. Kasnije su to bila proputovanja prema Velom Lošinju. Prvi ozbiljan interes sam pokazao šetajuću LungoMare stazama u 1989. Od tad je i slika VESELI KIŠNI DAN…..pod veseljem misli na kolorit poslije kiše.

Druge slike sam naslikao ove godine i one su rezultat starih i novih impresija o Opatiji (Abbazia), zatim podataka i priča o Austriji, o Italiji, o  romantici ljetnih ljubavnih doživljaja i naročito o igri svjetlosti i sjena. Mramor i ružičaste fasade, vile, hoteli, čempresi, Lungo Mare, Ivo Robić….sve se to ogleda u kristalno bistrom moru, u oku curice na slici JUTARNJI PLES, a i u mojoj slikarskoj duši.

V.Trnski, 07.08.2012.

S POVODOM – OPATIJI

U svakodnevnom srazu zbilje i mašte do poznatih i nepoznatih nam daljina i margina, štošta je moguće. I doista, između zemlje i svemira, u fluidnoj beskonačnosti što protječe, osjećamo se tek kao truna prašine u vječnosti. Ponekad zastanemo, obazremo i zapitamo o smislu nas običnih. Tražimo odgovor oko sebe i u sebi, a možda ga nikada nećemo pronaći. Umjetnici su odabrani, i ako doista jesu umjetnici, kroz svoju umjetnost traju zauvijek.

Velimir Trnski na likovnoj je sceni više od četiri desetljeća. Svojom upornošću i pregalaštvom, kako sam kaže, neumorno „slika svoj život“ kao zrcalni odraz vlastite nutrine sapleten u inspirativnu „zamku“ iz koje ne može i ne želi izaći. Njegov habitus jednostavno je slikati, bez obzira na temu, slikati pejsaže, vedute, mrtvu prirodu, ljudsko tijelo… Slikanje kao čin, slikanje kao djelo, slikanje kao smisao, jer, slikanje je život. U procesu njegova rada misaona inspirativna energija teče na platno i u jednom dahu ispunjava slikarsku površinu. Ponekad je slikarski naboj erupcijske snage, ali se njegova transmisija na platno ne odvija stihijski, u grču i zbrci. Poput glazbe koja genijalnom skladatelju odzvanja u mislima i slika se slika najprije u glavi. Odvija se strasna i napeta komunikacija između poriva nadahnuća i pokreta ruke, što se sintetizira u umjetničko djelo bezvremene ljepote.

Konji i žene, kuhinjski pribor, štednjaci i zavjese, šivaći stroj, šetnica, more i brod – sve je njegova tema. Žensko tijelo ipak je potka koja se provlači kroz cjelokupno stvaralaštvo. Žena je fenomen, uvijek novo i nezaustavljivo nadahnuće. Oblikovanje je maniristički poetično, ženska nagost eksplicitna ili obavijena lahornim vilinskim velovima što ističu mekoću, podatnost, zamamnost – ženstvenost. Ona je tajna koju sakriva „transparentnim višeslojnim namazima“ u kontrastu s teškim pastoznim potezom i rustičnim premazima. U maniri  kontrapunkta nastali su istovremeno izbalansirani i intrigantni, mistični i intimni prizori.

Opatiji na dar posvećena je najnovija umjetnikova produkcija. Opatija doista i jest inspiracija, ona iz prošlosti ili nostalgične sadašnjosti. Čudnovat urbani hibrid atipičan za primorski krajobraz po čemu je Opatija jedinstvena. Pojavnosti i prirodnine, arhitektura i hortikultura potka su radova koje je umjetnik iznjedrio inspiriran ovim krajem . Iz njih poput Afrodite izranja – Opatija kakva je nekada bila. Romantično mjesto za opsjenare.

Autor spontano slaže sekvence opatijskih vizura, vlastite opatijske dojmove i natruhe sjećanja u začudne kompozicije stvarnog i nestvarnog. Formira vizure i novu zbilju zapretanu umjerenim koloritom kojem gdjekad daje neočekivane naglaske. Nastaju fantastični žanrovski prizori, nove vedute i ambijenti inače prepoznatljivog nam krajobraza izgubljenog u sfumatu „podslikavanjem i izvlačenjem dvodimenzionalne linije što naglašava obris ili kontrast“. Novonastala vizualna stvarnost jest iluzija prostora kojeg živimo i raspoznajemo, ali je ipak iz umjetnikove mašte.  Nostalgično nas uvlači u prošlost poput morskih sirena što pjevaju milozvučnu pjesmu kojom opčinjuju i izmamljuju uzdisaje.

A promatrač, zatravljen i preplavljen likovnim doživljajem što u njemu buja, osjeća neutaživu i vječnu čežnju. Što ga mami, vabi, snubi na ponovni susret i događaj umjetnosti Velimira Trnskog.

Akademija-Art