Omišalj – Nenad Marasović: Mediteran

Premda Nenad Marasović svoj slikarski pristup gradi na više-manje klasičnom konceptu slike, ustrajući poglavito na tradicionalnim tehnikama, kao i na prepoznatljivom motivu, njegovo slikarstvo pokazuje i prodore suvremenosti, plijeneći pritom kultiviranom slikarskom individualnošću i snagom autorske interpretacije. Osobito u onoj svojoj dionici posvećenoj Mediteranu i njegovim mitskim krajolicima, koji kipte vizualnim bogatstvom, preplavljujući naša osjetila snažnim doživljajem- prije svega onim boje i svjetla, energije i ritma. Time Marasović slijedi onu slavnu i uvijek aktualnu tradiciju kolorističkog i ekspresivnog mediteranskog pejzažnog slikarstva, s obiljem silovite, gestualne, materičke i čulne boje, ali onda unutar toga slikarstva i onu specifičnu sekciju koja motive sažimlje, zgušnjava i u slikovnoj priči svodi na opće asocijativne znakove podneblja. Na svojevrsne znakove-piktograme Mediterana: otok s crkvicom usred morskog plavetnila, bijeli brod, užarenu sunčevu kuglu, vretenasto stablo čempresa, agavu, mali uzmorski gradić, kućice sa „škurama“ i „balaturama“, „dalmatinski interijer s komodom“ (i nerijetko s „prozorom s pogledom“)… U Marasovićevim mediteranskim krajolicima ne može se poreći prisutnost emocija i autorova osobna vezanost uz konkretni motiv, jer sve je prožeto lirskom ugođajnošću. I sve je puno mirisa mora, soli i mediteranske vegetacije, topline juga i omamljujućih vibracija. Ali to neko autorovo opipljivo sjećanje, taj zauvijek sačuvani odsječak neke drage stvarnosti i za stvarnost vezani sentiment, za njega predstavljaju tkanje u koje upliće i podlogu na kojoj gradi likovnost. Predstavljaju odskočnu dasku koja mu je kreativno polazište za bezbrojne interpretacije motiva, ali i za istraživanje same likovne materije. U takvom ozračju je nastala serija Marasovićevih krajolika iz ciklusa „Mediteran“, s mnoštvom varijacija  motiva gradića i otočića mediteranskoga podneblja, pri čemu se ova motivski prepoznatljiva „priča“ pred našim očima čudesno pretvara u čistu likovnu priču. Ponajprije u priču o boji i liniji, koje su istinske vladarice ovoga slikarstva i koje određuju cjelokupni doživljaj. Jer Marasovićeva boja je puna sunca i hedonizma, strastvena je i pastozna, djelujući ne samo svojom vizualnošću, nego i svojom fizičkom opipljivošću, te pastoznom realnošću. Učvršćena strukturalnom linijom, ona se djelomično podvrgava motivu, ali daje do znanja da je istodobno i ona sama intrigantna priča za sebe, jer je pulsirajuća, silovita, gusta i živa, tvarna i oprostorena, te time prepuna energije. Stoga ona buja i dinamizira prostor, nastojeći se osloboditi okvira, a kad ga se oslobodi, istječe iz kadra, prelazi na okvir platna i vizualno se prelijeva u okolni ambijent puneći ga vibracijama.

Drugi, ne manje važan dio likovne priče u Marasovićevim mediteranskim krajolicima je onaj vezan uz formu i uz specifičnu strukturalnu gradnju slike. Kompozicija je zgusnuta i oblikuju je čvrste, blokovite forme (ponekad djelujući „kamenito“), koje su uvijek najelementarnije, geometrizirane izvedenice kvadrata i kruga, dajući dojam težine, predmetnosti i tektonike. Ali samo naizgled. Jer Marasović nas upravo u ovoj fazi, kad smo se već uljuljkali u njegovu svijetu boja i oblika, uvodi u labirint percepcijskih enigmi, gotovo neprimjetno uslojavajući planove u svojim slikama i tako nas – a da nismo niti svjesni, odvodi u neke paralelne, virtualne svjetove u kojima istodobno supostoji (ili se s odmakom preklapa) više stvarnosti. Baš onako kao što u tim prostorima istodobno supostoji (kako nam je umjetnik i naslikao) i više očišta, pa stvari odjednom vidimo, u komprimiranom vremenu, odozgo, sastrane, izbliza i izdaleka. I ne znamo više jesmo li s ove, ili s one strane ogledala.

Višnja Slavica Gabout