Muzej grada Rijeke, Muzejski trg 1/1
Fotografije iz fundusa Muzeja grada Rijeke
Đoko Milekić
od 09. 11. do 29. 11. 2011.
Autorica izložbe i teksta: Sabrina Žigo
Suradnici u pripremi: mr. sc. Velid Đekić, KUD Baklje INA Rijeka, Jasna Milinković, Mladen Grgurić
Grafički dizajn: Vesna Rožman
Grafički dizajn: Vesna Rožman
Lektura i korektura: Gordana Ožbolt
Tisak: Zambelli, Rijeka, studeni 2011.
Neboderi samoupravljanja
Izložba Đoke Milekića u seriji Iz fundusa predstavlja fotografije koje je autor prvotno ostavio KUD-u Baklje INA Rijeka koji ih potom 2011. daruje Muzeju grada Rijeke.
Đoko Milekić bio je član nekoliko riječkih fotoklubova, među ostalim i fotografske sekcije punim imenom Kulturno-umjetničko društvo Baklje INA-Rafinerije nafte Rijeka, koje je okupljalo različite kulturno-stvaralačke aktivnosti rafineraca i drugih zainteresiranih. Respektabilan ININ KUD, osnovan 1981., stasao je u duhu socijalističkog kolektivizma te nastavio neprekidno djelovati i nakon promjene političkih i gospodarskih okolnosti, upravo obilježavajući tridesetogodišnjicu postojanja. I prije službenog organiziranja, u Rafineriji su amaterski djelovali fotografi. Već 1956. organizirani su prvi fotografski tečajevi, a 1975. osnovana je fotografska sekcija. Uz Milekića su tijekom desetljeća u njoj zabilježena i druga značajna imena riječke fotografije poput Mladena Batoryja, Dragana Borčića, Livija Černjula i Miljenka Marohnića.
Muzej grada Rijeke Đoku Milekića autorski je predstavio miniretrospektivom 2007. na izložbi Sedmero riječkih fotografa (s B. Ostojićem, Lj. Sundać-Zuanni, A. Zuannijem, K. Pavićem, R. Zambellijem i B. Marinskim), slikama iz Zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb.
Za ovu je izložbu od šezdeset četiri pridošlih crno-bijelih fotografija odabrano 26 koje ga prikazuju kao vrsnoga fotografa, iako sve ne ulaze u najbolji autorski izbor. Nadasve su važne kao fotografova ostavština koja je pripala Rijeci jer većinu je slika odnijela obitelj odselivši se iz Hrvatske nakon njegove smrti. U Jugoslaviji je Milekićeva vrsnost prepoznata već nastupnom izložbom i potom je izrazito cijenjen, ali su podaci o njemu, kao i o drugim važnim segmentima riječke fotografske povijesti, razmjerno šturi i uvelike tek dio sjećanja i usmene predaje. Milekićevi kolege iz riječkoga, zagrebačkog i beogradskog miljea te drugi koji su ga poznavali izražavaju se o njemu otprilike kao Istog Duško Žorž (s osmijehom): "A – Đokica… on je bio sjajan tip.“ Tome u prilog govori Milekićev Autoportret (1975.) na kojem pozira među osvojenim fotografskim priznanjima i parirajući 150. obljetnici mesne industrije Gavrilović karikirano parafrazira galantni žanr francuskog rokoko slikara Jean-Antoinea Watteaua.
Fotografije najvećim dijelom datiraju iz 1970-ih, iz vremena zamašne infrastrukturne, stambene i javne izgradnje te konačnog usvajanja generalnog urbanističkoga plana (1974.), što je stubokom preobrazilo Rijeku i neboderima obilježilo njezinu panoramsku vizuru. Uzlet je bio popraćen iznimnim društvenim zanosom, o čemu svjedoče klupske izložbe Fotokluba Color, koje su se održavale nekoliko godina pod nazivom Rijeka jučer, danas, sutra, prikazujući rast i postignuća riječke gradogradnje.
Đoko Milekić snimao je izgradnju u četverokutu naselja Podmurvice, Turnić, Banderovo i Rujevica, dionice riječke obilaznice i autoceste, Stari grad, Korzo, luku. Obilazio je gradilišta zavlačeći se među konstrukcije iz kojih je stršila armatura i u takvom ambijentu, pomno birajući žarište, reduciranim izražajnim sredstvima ostvario slojevit dijapazon pročišćenoga fotografskog govora. Taj se istinski govor medija zasnivao na pomnom kadriranju, odabiru očišta, širokokutnim objektivima, jasnim i često malobrojnim planovima te izrazitom kontrastu. Nebodere u naseljima Turnić i Podmurvice snimao je, primjerice, iz žablje perspektive, s čistim pozadinskim planom, postigavši monumentalnost u piramidalnom rastu kojim su dosezali do neba i oblaka, kao realizirana metafora svoga naziva. Na fotografijama izrazito fizička odsutnost čovjeka, zapravo na svima tematski srodnima, osim jedne (Čovjek i stroj, 1970-ih), funkcionalno prelazi u njegovu sveprisutnost i presudno značenje homo fabera socijalizma u izgradnji modernoga grada. Ideološka potka proizišla je iz posredovanja vizualnoga i poetičkoga, nakon teškog razdoblja jugoslavenskog sustava, potresenog 1968. i hrvatskim proljećem te zaključenog novim Ustavom iz 1974. godine. Milekićeve bezlične fotografije izgradnje Rijeke kontekstualizacijom uistinu konotiraju sadržaj, ali suverenost duguju kompetencijama svoga punokrvnog i ozbiljnog fotografa, u čijim i slabijim ostvarenjima prepoznajemo parametre velike vještine i kreativnosti.
Sabrina Žigo
Đoko Milekić (1930. – 1992.)
Rođen je 1930. u Laktašima kod Banjaluke. Radio je u vojsci kao krojač, a rano umirovljen posvetio se fotografiji. Dolaskom u Rijeku 1959. počinje njegovo zanimanje za fotografiju, a postat će jedan od najuglednijih riječkih fotografa. Učlanjuje se u pet fotografskih klubova u Rijeci, ali najviše djeluje pod okriljem Fotokluba Rijeka, čiji je član od 1969. godine. Izlagati počinje 1970. kao jedan od najuspješnijih izlagača Fotosaveza Jugoslavije, uvijek pri vrhu godišnje rang-liste: 1972. je drugi, a 1973. šesti. Nakon duže stanke, zbog bolesti, ponovno izlaže te je 1984. peti, a 1986. četvrti na saveznoj rang-list.
Izlagao je fotografije na više od pet stotina izložaba u zemlji i inozemstvu i osvojio više od sto šezdeset različitih nagrada i priznanja. Održao je tri samostalne izložbe – u Zagrebu 1973. te u Rijeci 1975. i 1980. godine. U Muzeju grada Rijeke posmrtno je autorski predstavljen s još šestero fotografa na izložbi Sedmero riječkih fotografa 2007.
Bio je počasni član Fotokluba Rijeka i Fotokluba Color u Rijeci. Fotosavez Jugoslavije dodijelio mu je 1984. zvanje kandidata majstora fotografije.
Milekićev život obilježio je teški pad koji se dogodio 1973. pri snimanju na jednome riječkom gradilištu, zbog kojega je gotovo godinu dana bio nepokretan. Nakon toga duže vrijeme ne izlaže. Donekle se oporavio, a posljedice je osjećao do kraja života.
Umro je u Rijeci 1992. godine.
Akademija-Art.hr
05.11.2011.
