U imigrantskom naselju Malmöa na jugu Švedske krao je bicikle. Bio je, kaže, pravi ekspert. Nogomet mu je bio nametnuta solucija da prođe dan, da ne vidi bešćutnu majku i pijanog oca, otkriva Ibrahimović u knjizi ‘Ja, Zlatan’
Da nije postao nogometni virtuoz, Zlatan bi, vjerojatno, postao kriminalac. Tim je putem krenuo, s krađom bicikala kao prvim profesionalnim angažmanom.
“Provaljivao sam lokote. Postao sam pravi ekspert. Bum, bum – i bicikl je bio moj. Bio sam kradljivac bicikala. To je bio moj prvi posao. Bilo je podosta nevino. Ali, ponekad bi stvar izmakla kontroli. Jednom sam, sav u crnom, u stilu Ramba, uzeo golema kliješta i ukrao vojni bicikl. To mi je donosilo uzbuđenje. Uživao sam! Da budem iskren, više se radilo o adrenalinu nego o biciklima”, rekao je Ibrahimović. Kada priču stavimo u kontekst, postaje jasnije zašto je krao bicikle. Isto kao što postaje jasnije kako je od sitnog lopova sitne tjelesne konstitucije nastao jedan od najboljih nogometaša svijeta.
“Provaljivao sam lokote. Postao sam pravi ekspert. Bum, bum – i bicikl je bio moj. Bio sam kradljivac bicikala. To je bio moj prvi posao. Bilo je podosta nevino. Ali, ponekad bi stvar izmakla kontroli. Jednom sam, sav u crnom, u stilu Ramba, uzeo golema kliješta i ukrao vojni bicikl. To mi je donosilo uzbuđenje. Uživao sam! Da budem iskren, više se radilo o adrenalinu nego o biciklima”, rekao je Ibrahimović. Kada priču stavimo u kontekst, postaje jasnije zašto je krao bicikle. Isto kao što postaje jasnije kako je od sitnog lopova sitne tjelesne konstitucije nastao jedan od najboljih nogometaša svijeta.
iPad i print knjige
Uspon od dna prema vrhu čini se temeljnim motivom (auto)biografije Zlatana Ibrahimovića . “Ja, Zlatan”, priča ispričana švedskom piscu Davidu Legercrantzu nedavno se, nakon print verzija na originalnom švedskom i talijanskom jeziku, pojavila u virtualnoj knjižari iPad aplikacija. Za stotinjak kuna na ekranu iPada pojavit će se lice Zlatana Ibrahimovića koji obećaje da ćemo ga upoznati nakon ove interaktivne biografije. “Zapamti. Postoji samo jedan Zlatan i ovo je Zlatan i ovo je moja priča”, govori mi prepoznatljivo lice na ekranu s bademastim očima i vragolastim osmijehom.
Print verzija knjige, u kojoj izostaju čudesa koja omogućuje iPad – poput golova i virtualnog obilaska Zlatanovih klubova i tetovaža, objavljena je prošle godine u Švedskoj i u potpunosti rasprodana za samo nekoliko dana. Štoviše, riječ je o najprodavanijoj knjizi svih vremena u Švedskoj, prodavanije i od Harryja Pottera.
Heroj svakako
O tom fenomenu raspravljam s vodećim švedskim sportskim novinarom Niklasom Michinom Aristoyom. “Uspjeh knjige me ne čudi. Svatko je imao svoju interpretaciju tko Zlatan zapravo jest. No, nitko zapravo nije znao ništa o njemu”, odgovara. Sportske zvijezde svoje biografije koriste kako bi se opravdale, prikazale u svjetlu heroja ili dokazale, no ne i Zlatan. Ton kojim govori je otvoren, stvari opisuje kakvima jest, s izostankom uljepšavanja i uvijek prisutnim čuđenjem zbog događaja koji ga zatiču. Zlatan Ibrahimović samo je utvrdio svoj status enfanta terriblea nogometa. U rodnoj Švedskoj, domovini koju mu je odredilo preseljenje majke Jurke Gravić iz Hrvatske i oca Šefika Ibrahimovića iz Bosne, njegov status nesvakidašnjeg heroja samo je dodatno učvršćen. Kako je komentirao moj sugovornik, švedski novinar: “Zlatan je antiteza svega što je značilo biti švedski nogometaš prije dolaska Zlatana. On je zločest. Želi biti najbolji. Nije dosadan, on je showman. Postao je simbol imigranta koji je postao najbolji. Dirljiva priča uspona od dna prema vrhu”, objašnjava Aristoy.
Sablasno predgrađe
Na stranicama biografije jedna fotografija osobito dobro sumira gotovo filmsku sudbinu danas 31-godišnjeg Zlatana Ibrahimovića. Nasmijani Zlatan, koji je u trenutku kada je nastala fotografija već bio najveća nogometna zvijezda Švedske, stoji ispred grafita oslikanog na ulazu u sablasni tunel svojstven siromašnim predgrađima. “Možeš izvući dečka iz Rosengarda, ali nikada ne možeš izvući Rosengard iz dečka”, stoji njegov citat.
Rosengard, imigrantsko naselje grada Malmöa na jugu Švedske, gotovo je simbolično sumoran, idealna scenografija za priču o nesretnom odrastanju gastarbajterskih juniora. U nametnutom okruženju siromašnih imigranata iz Jugoslavije, Somalije, Turske i Poljske, Zlatan je proveo svoje prve i, kako će se kasnije pokazati, ključne godine. “Nikada ne bismo dobivali zagrljaje i te stvari. Nitko me ne bi pitao: Kakav ti je bio dan, mali Zlatane? Roditelji mi nisu pomagali s domaćim zadaćama ili me pitali o mojim problemima. Morao sam rješavati stvari sam i nisam smio plakati kada bi netko bio odvratan prema meni”, piše Zlatan. Opisuje jedan događaj kada je, nakon pada s krova, otrčao majci u zagrljaj. Očekivao je poljubac ili barem nekoliko toplih riječi, priznaje. Umjesto toga dočekao ga je šamar i vika: “Glupi idiote, ubit ću te ako se još jednom budeš penjao na krov!”. Za nježnosti u domu Ibrahimovićevih nije bilo vremena. Majka je radila kao čistačica, u vječitoj borbi da prehrani djecu koju je otac rijetko viđao i odao se alkoholu. “U tipičnom švedskom domu konverzacija je bila civilizirana. Zlato, možeš li mi dodati sol? – rekli bi. Kod nas je to više zvučalo ovako: Daj mlijeko, šupčino!”, piše.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista
Izvor: Ana Muhar / Jutarnji list
Akademija-Art
