O Pašmanskim elegijama Zlatka Tomičića

Zlatko Tomičić autor je više od stotinu ukoričenih naslova knjiga poezije, proze, romana, romana za djecu, putopisa, drama, eseja i razgovora, književnik s više tisuća novinskih članaka, izdavač i urednik, preveden na talijanski, engleski, francuski, esperanto, turski, azerbejđanski, hindu, kineski i perzijski. Autor je kultne pjesme «Hrvatska, ljubavi moja» i duhovnoga epa, pikarsko povijesnog putopisa u formi romana «Tajanstvena ruža, koji je dosad nezabilježen književni poduhvat unutar cjelokupnoga konteksta hrvatske književnosti. Riječ je o istinama velikih duša koje bi trebale zapravo biti inkarnacija sama autora. Uostalom, Tomičića su za života njegovi prijatelji, čitatelji, ali i kolege držali prorokom, a ni on sam nije bio daleko od tog vjerovanja. Srećući se sa Zlatkom punih četrdeset godina, još tamo od 1968. godine, ponešto bih i sam o tome mogao posvjedočiti.

Tomičić čiji su politički tekstovi prozvani «hrvatskim evanđeljima», fascinantna je pjesnička pojava, autor velikog formata koji s lakoćom dokida formalne i svake druge granice između vrsta književnog teksta, čovjek koji ne poznaje tabue i miješa ideologije i kulturologije,  pomiruje religije od taoizma do kršćanstva, budizma do muhamedanstva, kao i druga duhovna nagnuća,, miješajući pritom i ispreplićući antropologiju, filozofiju, politiku, etiku, etnografiju, a prije svega  rječnik simbola i mitološke priče.

Zlatko je Tomičić jednostavno čovjek koji se u poeziji i duhu, u duši druži sa indijanskim šamanima, ilirskim zmijama, slavenskim silvanima, tatarskim kulanima, welškim vješticama, sjevernoirskim teroristima i kineskim alkemičarima. Jahao je na svojem krilatom magarcu, mirisao je stoljetne tajanstvene ruže iz Kine, osvajao tantričke svećenike, uvlačio se u egipatske labirinte, ulazio u hiperbolične svemire, dozivao astralna tijela, prepuštao se eteričkim finskim ženama, lutao Hrvatskom, Bosnom, Irskom, i kojekuda još, pisao o Marku Polu, Cervantesu, Kafki, Buddhi, Lao Tseu, skupljao narodno blago po Ravnim kotarima, Hercegovini i Velebitu. Klanjao se on i zalasku sunca na obali Sjevernog mora, kao i autor ovih redaka,, a često smo, posebice za njegovih boravaka na Pašmanu, u Ždrelcu, razmjenjivali slična iskustva i mitološke priče bliske mističnim i misterioznim, ponekad i inkarnacijskim i alkemičarskim iskustvima pokušavajući tako razmrsiti svatko na svoj način svoj pleter tjelesnih i duhovnih spoznaja, pomiriti titraje naših hipersenzibilnih duša i nezasitnog i neobuzdanog tijela, o čemu bi jednom trebalo napisati i zaseban tekst.

Ipak, uza sve rečeno, konačni Tomčićev ideal bio je «duhovno biće Kristovo», što se vidi i iz «Pašmanskih elegija», ekspresivne i temperamentno pisane poeme u kojoj pjesnik na nesputano proročanski način raspravlja o duši koja je «vječna kao Bog». Postoji u ovim pjesmama pisanima gotovo prije devedeset godina nešto od onog iskustva koje će Zlatko Tomičić konačno nadahnuto i misionarski rječito posvjedočiti u zbirci «Svirač na šimširovoj svirali» koja je ugledala svjetlo dana točno na dan pjesnikove smrti. Riječ je o inspiraciji koja dolazi u slapovima, koja je svojstvena samo istinskim pjesnicima i svecima, onima koji su dotakli misterij i sebi na neshvatljiv i neobjašnjiv način. Čovjek lutanja i vizija, kakav je bio Zlatko, na otoku se Pašmanu prepuštao sudbinski temeljnim pitanjima kao što je to koliko je svaki «od nas uskrisitelj». Ovdje na otoku izgleda da se prirodno postavljalo pitanje što se to krije «iza vida», iza horizonta, iza uma,, svjestan onoga što je sam govorio da ju «gdje prestaje povijest  počinje oblast nadpovijesnog», da tu počinje i otkrivenje, iskonsko duhovno svjetlo, opća i zadnja krijepost. Komunicirajući isključivo s duhovnim svijetom u mediteranskom okrilju prepunom mitskih priča i događaja i sam sklon mističnim ritualima u kojima su mu duhovnost, duh i duša bili isključivim lirskim subjektom, Zlatko je znao reći kako «jedna duša izbavlja drugu dušu» dok će grešne i izgubljene duše nestati. Rastvarajući i vlastitu dušu, ponekad i na sirov način, svjestan kako smo sastavljeni «od praha i od daha», pjesnik se kao intuitivac i metafizičar oslanjao na «beskrajno sjećanje» duše koja je i tako «gospodar tvari».

 
Tomičić će  u «Pašmanskim elegijama» koristeći se i autobiografskim elementima, kao i onim što će zabilježiti seizmografi njegov duše, prozboriti o nemirima i pitanjima hoće li «lako biti razdvajanje» duše koja je stvarna i tijela koje je nestvarno; o objavama, pojavama, reinkarnacijama, preobrazbama i mijenama u času kad «svakomu trebaju ljestve koje vire iz neba»; o tome kako se događamo svakih tisuću godina, i kako «tako prolazi dvadeset i šest tisuća godina / i četrdeset dvije tisuće naših pojava». Osobne naše preobrazbe u kojima ćemo po ovom autoru proći i muško i žensko iskustvo započinju onoga časa kad kao novorođenče koje još nije ni progledalo osmjehnemo se, a što zapravo znači da se naša duša poradovala vidjevši svoga anđela. Na tragu ovoga kako se duša «objavljuje u tijelu da stekne nova iskustva», poznavajući Zlatka Tomičića i njegovu poeziju mogao bih pisati točno onoliko koliko se duši dade pisati, dakle bez prestanka, jer takav je i raspon interesnih sfera ovog pjesnika koje graniče s nebrojnim pitanjima, a da ne bih uspio izreći sve strasti, eksplozije, erupcije i maštarije kojima se Tomičić bio prepustio na svom tragalačkom putu za dušom, duhom, esencijom i križem. Jednostavno, umjetničko djelo ništa i nitko ne može objasniti do njega samog, pa je i ovaj moj jalovi posao razjašnjavanja i razmrsivanja Tomičićeve poetike preplitanja mitoloških i religijskih iskustava samo je na tragu dešifriranja onih simbola koji bi eventualno mogli doprinijeti razumijevanju. Uostalom, sva ta priča o pitanjima što je s tijelom a što s dušom poslije ovoga života sublimirana je jasno i jednostavno u završnim stihovima «Pašmanske elegije»:

 

«Krist se je spustio na zemlju i uzeo

ljudsko tijelo, a na križu ga je napustio

kada se opet vratio bio je u tijelu blaženom

i zato ga nisu prepoznali,

njegovo je tijelo bilo sada prividno.»