O Maštrovićevoj knjizi “Neukrotivo svoji”

"Neukrotivo svoji" naziv je najnovije knjige kroatističkih rasprava i članaka Tihomila Maštrovića u izdanju Naklade Erasmus koja je  4. studenoga predstavljena u Zagrebu u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Predstavljači knjige su bili akademik Ante Stamać, Hrvojka Mihanović Salopek i autor Tihomil Maštrović.

Pogledajte galeriju fotografija!

Akademik Ante Stamać je najprije govorio o tome kako je u suvremenoj hrvatskoj znanosti o književnosti došlo do raskola: nekadašnji prezir prema filologiji prerastao je u afirmaciju osobnih čitateljskih iskustva. O teoriji recepcije je Stamać rekao: Znanstvenici  se igraju esejista i pjesnika, odnosno stručnjaka za područja za koja uopće nemaju nikakve znanstvene spreme. Psihoanaliza: psihopatalogija, politologija, a najvažnije novinari i ideolozi, igraju se književnih znanstvenika. Maštrović nas, sve teoretičare, književne povijesničare i kritičare, kao i nekakve odmakle daljine upozorava, da zanemarujući neposredna očitovanja književnih umjetničkih činjenica, dakle zanemarujući njihovu semiozu u zbiljskom svijetu, ne polazimo niodakle. A poštujući povijest i kulturologiju u njihovim neporecivim, tvarnim i tvornim činjenicama, ne samo da ćemo, zakratko, potvrđivati kartologiju kao znanost i hrvatski kulturni identitet, nego ćemo i biti vjerni znanstvenim istinama, na koje smo se svi više puta kleli i na koje smo jedno i životno prisegli, kad smo naime od naših rektora magnificusa, ili rectorum magnificorum, primali svoje doktorske diplome.

Pa Stamać ističe: U Maštrovićevoj književnoznastvenoj djelatnosti pozdravljam lucidna, pouzdana stručnjaka i samosvjesna čovjeka našega vremena, uvjerena autora, koji je u stanovitom smislu tijek jedne krivo regulirane rijeke. Kao da bistru vodu znanstvenog diskursa, bogatu dragocjenim napravinama, vraća u zakonito korito.

 

Dr.sc.Hrvojka Mihanović Salopek pak ističe: U novoj knjizi Tihomila Maštrovića Neukrotivo svoji objedinjeno je dvadeset i jedno poglavlje kroatističkih rasprava, a uvršteni književnopovijesni radovi obrađuju široki raspon tema. S jedne strane autorova analiza obuhvaća hrvatske književnike, njihova djela i središta književnog djelovanja. Znatan broj eseja , ali i analitičkih prosudbi, opaski, relacija komparacija, vezan je uz autorov rodni grad Zadar, koji je od srednjeg vijeka do danas žarište hrvatskog književnog , kulturnog i sveučilišnog, života.

Već prvi esej o Petru Zoraniću i njegovom zadarskom krugu (unutar kojega djeluju Juraj Baraković, Jerolim Vidulić, Šimun Budinić, Šimun Kožičić Beja, Brne Karnarutić i mnogi drugi) ističe važno opredeljenje zadarskih humanističkih i renesansnih djelatnika prema razvijanju hrvatskoga književnoga jezika, ali i posvješčivanju hrvatske narodne pripadnosti koja je zahvaljujući njihovom angažmanu uspješno odolijevala turskoj opasnosti i mletačkoj hegemoniji. I sam autor Tihomil Maštrović kaže da knjiga Neukrotivo svoji sastoji se, dakle od niza članaka i rasprava koji skupljeni među koricama jedne knjige uvijek znatno nadmašuju puku sumu tih tekstova kako su bili rasuti na raznim stranama. Zahvat njezine širine obuhvaća cjelinu kulturne povijesti kakve ni u jednom od njih dok su bili raspršeni nije bilo. Upravo po tome ta knjihga i jest knjiga, a nisu samo priručno nanizani članci. Zaključimo stoga da je kudikamo lagodnije graditi kuću nacionalne kulture uz spoznaju bogastva i raznolikosti nasljeđenih vrijednosti, što su ih u pravilu ostvarile snažne stvaralačke osobnosti.

Autor počinje tekstom o Petru Zoraniću, autoru prvoga hrvatskog romana "Planine" objavljenu uz 500. obljetnicu Zoranićeva rođenja. Slijedi prilog o najstarijim novinama na hrvatskom jeziku "Kraljskom Dalmatinu" i književniku Ivanu Kreljanoviću, jednom od važnijih suradnika tih novina koje su počele izlaziti 1806. u Zadru.

U svojoj knjizi Maštrović piše i o fra Petru Krstitelju Bačiću i hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji, o jezikoslovcu Vatroslavu Jagiću i pjesnicima hrvatskoga književnoga romantizma, o suradnji don Šime Ljubića, prvoga hrvatskog arheologa, u "Zori dalmatinskoj". U tekstu "Zadar – metropola hrvatske moderne" Maštrović ističe da tamo djeluju, među ostalim, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, Milutin Cihlar Nehajev i drugi. Dio knjige posvećen je i inozemnoj i domaćoj recepciji književnog stvaralaštva Milana Begovića koji je u pola stoljeća djelovanja u hrvatskoj književnosti u različitim književnim žanrovima ostavio brojna djela antologijske vrijednosti.

Milan Begović

Autor je, među ostalim, u knjigu uvrstio i pisma Ive Vojnovića, a po njegovim tvrdnjama, riječ je o najopsežnijoj korespondenciji u hrvatskoj književnosti. Vojnović je, piše Maštrović, najčešće pisao ljudima iz kruga kazališta i književnosti, ali i brojnim uglednim naslovnicima u zemlji i inozemstvu. Velik dio te korespondencije čuva se u Državnom arhivu u Zadru, podsjeća Maštrović.

Čitateljima je ponudio i korespondenciju Zdenke Marković i Ive Andrića, nazvavši ju književnim prijateljstvom. Pisma su napisana između 1918. i 1932., a ta ostavština čuva se u književnom arhivu HAZU-ova Zavoda za povijest hrvtaske književnosti kazališta i glazbe.

Ivo Vojnović

Pišući o ulozi Zadra u povijesti hrvatskoga srednjovjekovnog kazališta, napominje da su početci hrvatske drame i kazališta povezani s tim gradom te kako je riječ o srednjovjekovnim liturgijskim dramama i obrednim igrama na latinskom jeziku, prikazanjima, mirakulima i legendama na hrvatskom jeziku.

Knjiga završava tekstom o međunarodnom priznanju hrvatskog jezika na početku 2008., a inicijativu je pokrenula Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, na čelu koje je tada bio Maštrović.

Akademija-Art.hr
07.11.2011.