O knjizi Tomislava Marijana Bilosnića ZVONKO BUŠIĆ – kronika o povratku Zvonka Bušića u domovinu, pišu dr.sc. Igor Šipić i Sanja Knežević, prof.
dr.sc. Igor Šipić
Sam vrh hrvatske dokumentarne publicistike
Hrvatski književnik i istraživač Tomislav Marijan Bilosnić, čiji opus doživljava streloviti uspon u posljednjem desetljeću, među rijetkima je prostojao na nogama vrijeme agonije hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića iskazujući mu nesebičnu moralnu i duhovnu potporu.
Čovjek se ne rađa da bi najbolje 32 godine života proveo u uzima, ali je spreman, jobovski trpeći, doduše, kao „otmičar izgubljenih snova“ (B. Maruna), poput prizora Križnog puta, ovješati ih o zidove vlastite domovine. Čin otmice američkog putničkog zrakoplova (10. rujna 1976.), kojim se hoće ukazati na nezavidan status i podređen položaj jedne zemlje, kakva je onomad bila Hrvatska, u međunarodnim okvirima ne znači mnogo. On ne pomiče granice ekonomskog stratosa, ne mijenja ništa u ravnoteži politokracija svjetskog poretka, ali je itekako značajan u kolopletu povijesnog hrvatskog integriteta. Takav čin, motiviran plemenitim idealima za neovisnošću i dobrobiti svoga naroda, s vremenom, iz socijalno-političkih, prelazi u znanstvene, književne i ine sfere interesa i propitivanja. Donošenje zaključaka stoga ne smije biti prozaično, nego podložno slici faktografske prvoistine, bitne i za povijesnu i za psihološku ocjenu uloge pojedinca.
Hrvatski književnik i istraživač Tomislav Marijan Bilosnić, čiji opus doživljava streloviti uspon u posljednjem desetljeću, među rijetkima je prostojao na nogama vrijeme agonije hrvatskog domoljuba Zvonka Bušića iskazujući mu nesebičnu moralnu i duhovnu potporu. Kao stvaralac znao je dobro što čovjek ne može podnijeti – upitnost i razočaranje! U svojoj poemi „Uskršnja molitva za Zvonka“, koju je objavio u prvonagrađenim Molitvama (Nagrada Tin Ujević, 2009.), pokazao je da njegovi stihovi nisu samo protest na hrvatsku šutnju spram jednog osuđenika prepuštenog zaboravu, nego i latentna, uznički hladna, atmosfera nad vlastitim usudom i usudima sličnih. Stoga se hrvatskoj javnosti predstavio aktualnom knjigom kojom sublimira desetljećima prikupljanu građu o predmetnom događaju te otvoreno staje na stranu žrtve svjedočeći autoritet vrhunskog hrvatskog intelektualca spremnog na pobune protivu uspavane svijesti, protivu nesavjesti, nebrige i zatajenja i Krista i čovjeka. I danas, kad su ugroženi mnogi postulati Domovinskog rata, u već kroničnoj šutnji i neodgovornosti, i danas progovara, književnosti vraća njenu svrhu, oživljava kritičku moć dijaloga.
Knjiga ZVONKO BUŠIĆ: kronika o povratku Zvonka Bušića u domovinu, dokumenti (Zadar, 2010.), volumensko je izdanje (403) koje, u ovom času, zaposjeda sam vrh hrvatske dokumentarne publicistike s naglaskom na historiografske izvore. S jedne strane, dokumenti, pisma, fotografije i drugi vrijedni zapisi sadržaja, cjelovitost su autorske angažiranosti na prokazivanju uzročnika hrvatske ovisnosti o bilo kojem obliku ekspanzionizma, zvao se on Carstvo, Kraljevstvo, Federacija, Konfederacija ili Unija. S druge, pak, autor mu suprotstavlja hrvatskog čovjeka i njegov ideal slobode bez koje nema istine. Brojne rasprave, izvorna svjedočenja, kritičke analize, pisane autoreferencijalno manirom filozofskih tekstova, ulaze u sam smisao zapadne kulture, što otvara i sasvim nove poglede na budućnost Europe. Djelo nema pretenzija na donošenje zaključaka, oni su ostavljeni na prosuđivanje običnom čitatelju koliko i povjesniku.
Knjiga je izvrsno i seriozno vrelo za mnoga istraživanja suvremene hrvatske povijesti, poglavito druge polovice 20. st. te je, kao takvu, stavljam u sam vrh natjecanja za Nagradu Ljubica Štefan, u recenziji Hrvatske kulturne zaklade (HKZ) i Hrvatskog slova. Budući da se radi o autoriziranoj faktografiji, spram kriterija natječaja apsolutno ulazi u najuži krug onih djela koja promiču „otkrivanje dosad zamućene istine o povijesnim događajima i osobama od značenja za hrvatsku političku povijest“. Da ne postoji, ovaj natječaj trebalo bi izmisliti upravo za aktualnu knjigu.
Sanja Knežević, prof.
Demitologizacija mita o "Bušiću – teroristu"
U knjizi „Zvonko Bušić: kronika o povratku Zvonka Bušića u domovinu“ hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić po prvi put u povijesti hrvatske publicistike donosi dokumentirano provjerene činjenice i svjedočanstva o životnoj misiji Zvonka Bušića.
U knjizi „Zvonko Bušić: kronika o povratku Zvonka Bušića u domovinu“ hrvatski književnik Tomislav Marijan Bilosnić po prvi put u povijesti hrvatske publicistike donosi dokumentirano provjerene činjenice i svjedočanstva o životnoj misiji Zvonka Bušića. Knjiga je objavljena u Zadru 2010. godine, u izdanju Matice hrvatske Grude i Udruge 3000 Za dar – Zadar. Autor je sve tekstove prethodno objavio u dnevnim novinama „Zadarski list“, u razdoblju od 23. rujna 2008. do 27. ožujka 2009. godine. Pristupajući temi objektivno i stručno ovom je knjigom hrvatskoj javnosti konačno dostupna istina o Zvonku Bušiću, njegovu cjeloživotnu naporu za ostavrenjem sna o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj.
Bilosnić je svojim djelom napravio čitavu jednu misiju kako bi demitologizirao mit o „Bušiću – teroristu“, koji je nažalost, okamenjeno prisutan u hrvatskoj javnosti do danas zaslugom komunističko-totalitarističkog jugoslavenskog režima, čiji način mišljenja još uvijek traje. Samo mjesec dana nakon što se Zvonko Bušić nakon 32 robijaške godine vratio u domovinu, Bilosnić u dnevniku „Zadarski list“ tri puta tjedno objavljuje feljton – kroniku o povratku Zvonka Bušića. Otvoren široj javnosti, jednostavnim jezikom, a opet više nego dovoljno stručnim diskursom, on iz teksta u tekst donosi cio niz važnih dokumenata – novinskih članaka i komentara iz svih tadašnjih jugoslavenskih i inozemnih novina, pisma, peticije, izjave sa suda, zapisnike, fotografije, i konačno i dakako najbitnije od svega, izravne komentare i svjedočanstva samoga Zvonka Bušića. Ovdje saznajemo cijelu kronologiju događaja oko otmice američkoga zrakoplova TWA u rujnu 1976. godine, što se i zašto njome željelo postići. Prvi put u javnosti se otvoreno postavlja pitanje zašto je bilo potrebno oteti zrakoplov da američki demokratski mediji pristanu objaviti apel Hrvata u kojem govore o stanju unutar Jugoslavije, kršenju ljudskih prava, ubojstvima i svim drugim neslobodama totalitarnog režima. On prvi put u javnosti donosi cijeli tekst „Deklaracije Vrhovnog zapovjedništva hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga“ kao tekst letaka koji su bacani tijekom otmice zrakoplova. Iz Bilosnićeve knjige saznajemo mnoge nepoznate i „zamućene“ informacije o životu hrvatske emigracije, o političkim strujama unutar nje koje su daleko od jednoznačne etikete ustaštva koja joj je u Jugoslaviji pridodana. Konačno, saznaje se i mnogo o upletanju politike u sam tijek suđenja i služenja Bušićeve kazne, ali i o odnosu suca, svjedoka i konačno izravno upletenih putnika (taoca) u sam slučaj otmice. Mnogi od njih nakon što su saznali istinu o Bušićevom razlogu otmice zrakoplova, idealima i istini na koju su otmičari htjeli ukazati, promijenili su svoje mišljenje i kao građani demokracije im odali počast. Tako se ponio i sudac Bartles koji je nakon sve duljeg produživanja robije Zvonka Bušića u nekoliko navrata zagovarajući njegovo puštanje na slobodu pisao Komisiji za pomilovanje.
Iz Bilosnićeve knjige sasvim je zorno da je slučaj Zvonka Bušića u američkom sudstvu bio politički a ne teroristički slučaj, nažalost, upletenost prvoga uvjetovala je etiketiranjem borbe za slobodu i demokraciju terorizmom. Zorno je da Zvonko Bušić i njegovi pomagači nisu imali nikakve namjere učiniti bilo kome nažao, a kamo li izazvati nečiju smrt, stoga on i danas duboko žali nad smrću njujorškog policajca koji je poginuo tijekom detoniranja bombe ostavljene u njujorškoj podzemnoj željeznici, a što je za povijest zabilježeno u Bilosnićevoj knjizi. Prvi put javnosti su objavljeni dokumenti iz Bušićeva privatnog arhiva (svjedočanstva, zapisnici, pisma, fotografije i sl.), nakon više od tri desetljeća ponovno su objavljeni svi napisi i komentari u tadašnjem jugoslavenskom tisku. Ovdje su dokumentirani i zapisani događaji iz suvremenije hrvatske povijesti koji su izravno vezani uz Bušićevu zatvorsku sudbinu, od zalaganja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana za Bušićevim oslobođenjem, njegove prepiske o tom pitanju s američkim predsjednikom Clintonom, do pisama Bušićeve supruge Julienne Eden Bušić američkoj državnoj tajnici Madeleine Albright.
Činjenica je da je ovakva knjiga bila nasušno potrebna hrvatskoj javnosti i kulturi. U tom smislu Tomislav Marijan Bilosnić napravio je ogroman korak u otkrivanje hrvatskih postproljećarskih istina, a posebice istina o ulozi hrvatske emigracije u uspostavi Hrvatske kao samostalne i demokratske zemlje. U suvremeno doba kojem je svojestveno izokretanja povijesnih istina, i to istina iz svoje najbliskije povijesti, njegovo je djelo svijetao primjer neumrlog idealizma. Uza sav njegov plodan i vrijedan književni rad, činjenica je da će Bilosnićeva knjiga o Zvonku Bušiću ostati trajno prisutna u hrvatskoj povijesti. Svako izučavanje o političkom udjelu hrvatske emigracije u uspostavi hrvatske samostalnosti, bez Bilosnićeve će knjige u budućnosti biti nemoguće. I konačno, duboko smo svjesni da Bilosnić odmah i sada nije udario kontrapunkt istinom i činjenicama medijskom linču na Bušića i njegovo djelo, da to u Hrvatskoj do danas ne bi učinio nitko. Nažalost, velika je vjerojatnost da Bušićev privatan arhiv dokumenata ne bi bio ovako stručno klasificiran i u konačnosti spašen od zaborava i uništenja da to svojim pregnućem nije učino T. M. Bilosnić.
S druge strane, Bilosnić svojim čitateljima pristupa jasnim i jednostavnim jezikom, slažući feljtone u iznimno zanimljiv tijek priče, privlačeći ih na čitanje svakim novim naslovom, pa je u tom smislu ova knjiga bitna u kreiranju opće nacionalnog stava o Zvonku Bušiću utemeljenom iskuljučivo na istini, što i jest ideal samoga subjekta ove priče – hrvatskoga domoljuba i idealista Zvonka Bušića.
Akademija-Art.hr
16.01.2011.
