O Bilosnićevim ilustracijama Pašmanskih elegija

ARHETIPSKE NAZNAKE KARAKTERISTIČNE ZA GOLGOTU
Piše: Đuro Vidmarović
Iako Tomislav Marijan Bilosnić u svojoj novoj «pašmanskoj» seriji slika ne slijedi sadržaj pjesničkog predloška, on ipak, kao i Zlatko Tomičić u «Pašmanskim elegijama» slijedi paralelni vanjski i unutarnji pejzaž, čas ih sjedinjujući urođenom lakoćom poteza, čas i tonalitetom boja razdvajajući. Izbjegavajući prepoznatljive komponente u pejzažu, Bilosnić slika pejzaž zabilježen u sjećanju, vizualizira tek uočljive njegove površine

Ovoga je puta izbjegnuta inače poznata autorova snažna koloristička paleta i impulzivna gesta, pa je u ovim radovima ekspresija svedena na minimum. Kombinirajući u tehnici crteža, tuša, tempere i pastela, slikar nadilazi tradicionalni okvir pejzaža, gdje apstraktni elementi prostora rastvorenog u nepravilne oblike i mase, odmjereno figuriranje različitih prirodnih struktura i dramatično građenje pejzaža, ovaj put bez bujne vegetacije, upućuje na potpuno autentični, isključivo subjektivni doživljaj krajobraza koji u sebi nosi i neke arhetipske naznake karakteristične za prostor Golgote.

Pogledajte galeriju radova!
Uostalom, «Pašmanske elegije» Z. Tomičića i završavaju Kristovim napuštanjem ljudskog tijela na križu, a započinju prodiranjem duše u novo tijelo, odnosno njenim odvajanjem od smrtnog i prolaznog. Što je onda prirodnije od asocijacije na golgotski prostor, što je Bilosnić suptilnom aluzijom u svojim slikama i znao postići. I ovdje se uočava već poznata njegova sklonost rada u serijama, što i otvara mogućnost potpuno novog i zasebnog koncepta i doživljaja pejzaža. Pod snažnom imaginacijom umnažajući svoju ideju autor ne dopušta samome sebi predah sve dok svečanost svakog kadra krajolika ne dovede do takve slikarske senzacije u kojoj će se poetični aspekt krajobraza pretvoriti u mogući znak križa nabijen insolacijskim spektrom. Slijedom dramatičnih linija postižu se konture prirodnih oblika koje u vlastitoj mreži metafora i asocijacija, uz pomalo prigušen, hladan tonalitet i tonske nijanse otkrivaju vizualno nesvakidašnji pejzaž, jedno moguće inkarnirano putovanje pjesnika i slikara u zajednici.

Prelazeći bez ikakvog problema iz medija u medij, Bilosnić poput ribe u moru pliva u multimedijalnim vodama, pritom se krećući nesputano, jednostavno i lapidarno. Ovaj slikar trenutka, vječno u novom izdanju, još jednom dokazuje svoje iznimne umjetničke mogućnosti, u neprekidnom traganju za novim. Bilosnićeva polivalentnost ne čita s više samo iz svakog njegovog ciklusa, već gotovo iz svakog novog uradka, što samo naglašava nesvakidašnju spontanost njegova puta. U slikama njegova «pašmanskog ciklusa» autora interesira samo likovnost, nimalo literarno iskustvo, iako i u jednom i u drugom slučaju podjednakom žestinom zagovara doživljaj hrvatskog krajolika. Na granici simbolizacije irealizirajući cjelinu on će s neiscrpnom inspiracijom krenuti u one ambijentalne odrednice koje će pokazati naglašeno intimne, sve dotle dok kroz njih neće prostrujati stalno pitanje igre i smrti što će u završnici koalirati s Tomičićevim elegijama.