Nuri Plaku
Nuri Plaku o Tomislavu Marjanu Bilosniću
Nuri PLAKU (10. prosinca 1954.), suvremeni je albanski književnik, feljtonist, književni kritičar, esejist, istraživač, novinar i putopisac. Autor je desetak knjiga poezije, kritika i studija. Na Sveučilištu u Elbasanu diplomirao je albanski jezik i književnost, a potom povijest i zemljopis. Danas je ravnatelj Povijesnog muzeja grada Fier.
U knjizi književnih kritika i studija naslovljenoj «Izgubljeno pamćenje» (Tirana, 2010.) Plaku je objelodanio i zanimljiv esej «Pjesnik svjetlosti i prostora» o pjesništvu zadarskog autora, hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića. U ovom tekstu albanski kritičar Bilosnićevu liriku naziva «posestrimom pjesništva velikih i svjetskih pjesnika», komparirajući stihove hrvatskog liričara sa stihovima autora kao što su Quasimodo, Montale, Ungareti, Octavio Paz, Paul Eluard, Jackues Prevert i Borges.
Naslovnica knjige Nuri Plaku Izgubljeno pamćenje, Bilosnić među svjetskim pjesnicima
U prijevodu Smajl Smake iz Prištine s albanskog jezika na hrvatski, donosimo u cijelosti esej Nuri Plaku o Bilosnićevoj zbirci pjesama «Koji jedu ribe» tiskanoj 2009. godine u petojezičnom izdanju na hrvatskom, engleskom, talijanskom, albanskom i turskom jeziku.
Nuri PLAKU (Fier, Albanija)
Pjesnik svjetlosti i prostora
(O pjesničkoj zbirci “Koji jedu ribe” hrvatskoga pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića)
Stati jedan tren pred svjetlošću. I pred svemirom. Pred svjetlošću kao oltaru i svemirom kao hramu. Možda je ovo jedini prag koji prisilno zaustavlja daljnji hod čovjeka na putu dubinske spoznaje vlastite svetosti. Jedan jedini trenutak, tek toliko da se pojavi negdje između. Prizor svjetla prizor je puta koji je u cijelosti početak i povratak, ponovljeni trag u skladu s vremenskim ciklusima izlaska i zalaska. Zajednička je granica između svjetla i tame kada čovjek postaje vječiti tragač kako bi pronašao “obećanu zemlju” svoje sudbine.
Ovaj se prizor pojavio posljednji put kada je pisac i novinar Mustafa Spahiu iz Skopja u Makedoniji prevodio na albanski jezik hrvatskoga pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića.
On kao da se nadovezuje na svjetlosjenovite prostore svemira kao podobno, figurativno tlo za kultiviranje vlastitih ideja i umjetničkog realiteta.
Bilosnićeva knjiga nosi naslov Koji jedu ribe. Riječ je o petojezičnom izdanju, naime pjesnička zbirka Koji jedu ribe ovdje je objavljena na hrvatskom, talijanskom, engleskom, albanskom i turskom jeziku.
U svim pjesmama autor reflektira duboko pjesničko, psihosocijalno i estetsko osjećanje, u bijelom javljanju zanesenjačka je vijest klicanja. Svjetlost i svemir osnovni su razmjeri reflektiranja ovog javljanja i protok njena odraza stvara širok prostor umjetnički dostojnog komuniciranja. Ono je provedeno kao svježa poruka slobode izvan granica vlastite zemlje. Svojom porukom pjesnik vrši integrativnu poruku hrvatske kulture u europskim i svjetskim razmjerima, u skladu s njezinim profilom, kao jedinstveni stvaralac, kao suvremena književno dostojna ličnost.
Svjetlost i svemir Bilosnić uporabljuje u granicama stalnog duhovnog i fizičkog konzumiranja. Dva svijeta, materijalni i idejni reflektiraju se preko njih, kao bogatstvo u svestranom i efektivnom razvitku. Refleksi koji nastaju umjetničkom razradom postaju u međuvremenu estetski stav i autorovo intelektualno gledište iz vizure predstavnika jednog određenog naraštaja
S plaveti u bjelilo / To me zaustavilo – piše on u ovoj zbirci.
Sloboda je kod ovog pjesnika njezina eksplozivna, individualna “glad” koja poprima široke socijalne razmjere, koja ga vraća pjesničkom uskliku, kako je to zamijetila Sanja Knežević. Upravo je to i razvidno iz gore navedenih stihova. Dok drugi priželjkuju bijeg, Bilosnić ga odbija. Neobičan je to kontrast koji svjedoči autorovo suprotstavljanje tradicionalnom razumijevanju putova kao namjernog izabiranja konačnog cilja. Paradoks je to koji se pojavljuje kao dokaz iznenadne zabrane i njezina jasna odbijanja. “Ne pitajte kojom se formulom otvaraju putovi svijeta”, kaže Montale. Zar hrvatskoga pjesnika ne provocira upravo nepoznavanje ove formule? Zar se Montale ne protivi činjenici da hodati znači znati? Ili hod zavisi o vremenu? Ali i vremena imaju svoja značenja. Vrijeme na koje aludira pjesnik jedno je čudno dramatsko pretvaranje, gdje “u najnaivnijim pojavama / iskrsavaju luđaci i sve to ruše.” Upravo se ovdje osvjetljava enigma zabrane, enigma koja u sebi sadrži dramatičan naboj nedostatne socijalne nekomunikacije prekidom pozitivnog razvitka. Ideja se u kataklizmičnom vremenu predstavlja kao put realnih životnih situacija, ”bijelih” od konkretne nazočnosti stvari i objekata. No aktualni podtekst zahtijeva primjenu takvih socijalnih i političkih formula da bi ostvarili pogodnu klimu putovanja. Nedostatak izražen zabranom čini srž dominantne humane ‘antiklime” u umjetničkoj stvarnosti Bilosnićeva pjesništva. Pred nama je, dakle, tekstura zasnovana nad jednim dalekim pjesničkim tekstom o jednom običnom promatranju. I to što donosi pred nas takav težak trenutak visokom umjetničkom osjećajnošću, jest upravo metaforički kontrast hodanja naspram svjetlosti, poplave i odrona. To su dvije suprotstavljene snage prikazane brutalno smislenim tovarom do krajnosti, dvije snage koje čine svjetlo i luđaci. Svjetlo kao metafora slobode, a luđaci kao epitet frenetične humane identifikacije, opskrbljene grotesknom dubinom negativnog humora.
Nuri Plaku i Mustafa Spahiu, prevodilac Bilosnićeve zbirke na albanski jezik
Bilosnić posjeduje koloritnu konotaciju svjetlosti. Česta je eskalacija boja što poeziji daje jednu vrstu ambigviteta koja čitatelja potiče na razmišljanje. Primjerice uporabit će plavo kada govori o bogatstvu beskrajne duševne ljepote, o neizmjernim granicama njezina horizonata. Estetski efekt koloriranja jezika ovu poeziju čini nazočnom na kulturnoj mapi suvremenog pjesništva. Iz ove nazočnosti izviru duboki “zvukovi koji se slijevaju skladno u poetskoj simfoniji” najznačajnijih svjetskih autora. U tom smislu on stvara vidljivu korelaciju stvaralaštva s mnogima od njih.
“Ne znam kakva se nebesa i vode / Bude unutar mene,” kaže Quasimodo. “Čudo, kako galama živinčadi / Nestaje izjedena od plavetnila”, (Montale). “Skerletna nebeska boja, razbudi oaze / Za nomade ljubavi (Ungaretti). ” Pogledaj nebo i njegovu plavu zvjezdanu zbilju”, (Oktavio Paz). “Ti vidiš golo polje pored visećeg neba / Visok snijeg kao more / i visoko more u plavetnilu” (Paul Eluard). “Jednom bjelinom što je nalik nevidljivosti.” “Svjetlost jest zločinački zrak pod jednim rešetom” (Borges). “Gdje se sunovratilo jedno veliko plavo sunce / I ovo sunce jesu tvoje oči” (Jacques Prevert).
Uz ove “osvjetlane” stihove dolazi tako skladno koloriran Bilosnićev stihovani naboj – ”I duša nam postaje plava.”
Ove poetske ličnosti cijede svjetlo prostora kako bi kultivirali pjesničku osjećajnost prikazivanja služeći čovječnosti bezgraničnom veličinom svoje izabrane riječi.
Za Bilosnića svjetlo i prostor čine jedinstvenu zlatnu stazu koju njegovo pjesništvo poplavljuje kao naizgled mirna rijeka, koja u svojoj dubini krije niz podvodnih strujanja koja se smiruju tek kada se slijevaju u široko more svjetske poezije.
Svjetlo, posebice njegov izvor – sunce, kod njega ima simbolički učinak. Katkada je ono prikazano kao teren uzgoja i eksperiment rasta. Doista, to i jest jedna vrsta rasta, ispunjena dobrodošlicom ”zasijanom” na jednom skrivenom kamenu, što sliči izbrisanim sjećanjima društva o pojedincu, što je u biti iznenadni slom s prizorom cvjetanja. Pjesništvo to odijeva skrivenim humorom, laganom ironijom i humanističkim obrazloženjem s analitičkom energijom pjesničkoga taoca.
“Dobrodošla u skriven kamen, tu su me ostavili / Suncu / želeći da procvjetam”, kaže Bilosnić.
I u prvom fokusu relacija s navedenim pjesnicima dosta je jasna: Uključen prema svakom svjetlu – tvrdi Quasimoso, dok sada – Putujem sa nebesima:
„Strahujem jutrima”, kaže Ungaretti. „Donesi mi suncokret pokvaren za svjetlo”, kaže Montale. Još jednom se sunce rađa ”Slobodno i buntovničko sunce», kaže Jacques Prevert. Obično jutro ’Ima da sije iznad svake travčice”, kaže Paul Eluard. Uzalud, dali smo ti srdačno sunce koje su gledale opčinjene oči Whitmana, kaže Borges. Svjetlo pije svjetlo sa tvojih usnama, kaže Oktavio Paz. Zajednička je ista referentna točka, isti objekt, ista glad i ista zasićenost svjetlom i bezgraničnim prostorom.
Bilosnić svjetlom stvara nove kontraste, iznenadne idejne sudare koji podsjećaju na bljesak sudara oblaka. Realitetom sudara on kompletira mozaik s ostalim figurativnim, kompozicijskim elementima, sličnima jednim drugima; sa simboličnim susjedstvom prostora i svjetla, kao što su trava, polje ili rađanje sunca.
“Velika travo, istočno sunce / djeca zriju u olujnom polju.” Čini se da iz niti riječi ovog pjesnika izvire energija požrtvovnosti. Njegovo pero pojavljuje se namočeno svojom bojom, posebice kada kaže: “Da lovim toplinu / obećavam svjetlo.” To i jest korelacija sa suncem, kao izvornom materijom svjetla. Stilem koji prirodno ozakonjuje organsku vezu personificiranja, odijeva pjesništvo antiredovničkim oklopom. Sunce, pjesnik i nebo pojavljuju se u ovoj zbirci kao smeraldni trokut što zamagljuje pogled višeslojnim značenjima bogatog pjesničkog teksta, punog svjetla u rastu i rasta pod svjetlošću.
Najsnažniji efekt svjetla autor vezuje uz pokret. Svjetlo nikad nije statično. Ono je energija estetike, „konceptualna energija” zbog transparentnosti i pokretna energija zbog sloma. Svjetlo i pjesnik stvaraju stalni životni dualizam koji izaziva svojim zadivljujućim porukama.
“Svu svoju bjelinu / Kao znak života nudim rijekama.”
Svjetlo se stavlja u službu tijeka rijeke koja personificira život u svojoj stalnoj dinamici. Dovoljna su dva stiha kako bi doživjeli pozitivnu energiju pjesnika Bilosnića. Funkcija boje u njegovim je stihovima koliko intimna toliko i socijalna, koliko unutrašnja toliko i vanjska, koliko idealistička toliko i pragmatična. Bijelo jest izvor čistoće i svjetla, i njenom simboličkom uporabom, stihovi dobivaju duboko smisleni intenzitet do te mjere da podsjećaju na famozni distih Ezre Pounda.
“Zaustavljanje u metrou”, koji pojavljivanju lica nagomilanih putnika prilazi poetski, s laticama mokre crne grančice.
Svjetlo kao značajan element književnog tijesta, ostaje za sva vremena i za sve razvijene narode svijeta jedan od najaktivnijih i najuvaženijih pjesničkih simbola. Od samog temelja hrvatskoga pjesništva Bilosnić nasljeđuje iznenadne pozive elementa svjetla. On postaje nasljednikom one bogate tradicije osjećajnosti prostora i snažnog socijalnog usklika, koji se manifestira u eksplozivnoj poeziji punoj boja i pjesničkog nerva Miroslava Krleže.
O svjetlo jesensko nebo, Magijo svjetla i boja, poziva Krleža i nastavlja: «Globus kao glavni plesač ima da pleše i da bjesni / Kolo boja, kolo bola, kolo krvi, zvjezdano kolo”.A, Anđelko Vuletić za svjetlo strepi: ”Molim Vas, nemojte mi pokriti sunce! Imam svoje ruke, moje nebo, dan i noć moju… I moju dolinu vukova”. A Petar Gudelj sunce tretira s užasom: ”Moje je nebo u provalijama / I na nebu jest zemlja moja”.
Ali, ako se svjetlo tretira kao energija višeslojnih estetskih i pjesničkih funkcija, prostor je kod Bilosnića njegova neposredna komparacija, i kao razvitak, i kao vlastita evolucija i evolucija svijeta koju on predstavlja. Ono dobiva uopćene dimenzije kao u konfrontirajućem konceptiranju razmjera stvari, kao i na planu kozmičkog prostiranja. Sve vezano životom, rastom i cvjetanjem postaje beskrajni horizont kozmosa.
“U prostore kamenjara / uporno želim navratiti vodu.”
Poznato je da je voda simbol života, njezine obnove, život uvenulim i usahlim bićima, što pjesnik snažno realizira u konkretnom slučaju kamenjara.
Zatim iz “susjednog” objekta on prelazi u prostorno svekoncetrirajuću uporabu svjetla. U komparativno neposrednoj poziciji odaje nam trenutni svijet, njegovu intimu nad posljedicama vidljivog djelovanja, konkretno onoga što upravo suočava s kozmosom.
“Ljubim te / podno nas more i brodovi / Sve nalik je svemiru.”
I tu se njegova poezija prepoznaje kao posestrima pjesništvu velikih europskih i svjetskih pjesnika. Među njima se ostvaruje jasna konfiguracija referencije nad kozmosom, što i jest njihova zajednička točka organskog povezivanja.
“Osvjetljavam se beskrajno,” tvrdi Ungaretti, dajući njegovom lakonskom distinktu rijetko zbijanje svjetla i prostora. "Svaki počinak je nebo gdje nestajem,” izražava se Quasimodo. ”Ti silaziš u horizont kojim vladaš,” kaže Montale. ”Pogledaj nebo i njegovu plavu zvjezdanu zbilju !”, poziva Oktavio Paz. ”Univerzum, tragični univerzum, ne bijaše ovdje / I bili smo prisiljeni tražiti ga u prošlosti”, filozofira Borges. “Voda i vatra gore nage / Jer na čelu kozmosa / Nema više pomračenja,” konstatira Paul Eluard. “Nemoj zaboraviti znakove otetih od ljubavi / Znamenje samog trenutka vječnosti / Zvijezdu vrtoglavicu…”, poručuje Jacques Prevert. Dok, Bilosnić kao da odgovara svojoj subraći istim bučnim glasom:
“Beskrajno nam dolazi bliže”.
Bilosnić odaje metaforički vrh uporabe kozmosa, i to u slojevitom značenju njezina konkretna razvitka, zatim konceptualnim i koloritnim intenzitetom prelazi u beskraj. Ovakva su skiciranja samo pojedini figurativni orijentiri ove zbirke. Ali Bilosnićeva poezija se u cijelosti prekriva pozlaćenim slojem ogrtača svjetla i prostora, što ga i čini pjesnikom svjetla i beskrajnog prostora. On pripada onoj kategoriji pjesnika koje, kao što kaže Oktavio Paz, „Vidimo sa jabučice prstiju to što dotaknu njihove oči, sjene, svijet.”
Upravo ovom sposobnošću on podiže kult svjetla i kozmosa, realizirajući vrhunski doprinos posestrimljenju hrvatske sa svjetskom poezijom. Emocionalno bojenje koju poprima njegova poezija uporabom jednog simboličnog sustava prelazi granice vremena zbog samog umjetničkog statusa, i zakonite „slobode” koju je ono sada dobilo.
S albanskog na hrvatski jezik preveo: Smajl SMAKA, Priština
Koji jedu ribe, naslovnica petojezične Bilosnićeve zbirke
Akademija-Art.hr
29.03.2011.
