NOVA KNJIGA Zoran Predin: Druga žena u haremu

Takozvano ”lako štivo“ puno je crnohumornih i provokativnih situacija, u kojima neki snovi postaju java, a drugi umiru bez buke. Ovom cijenjenom slovenskom novovalnom kantautoru, zbog njegove provokativnosti i crnohumornih tekstova i najveći neprijatelji priznaju duhovitu autorsku izvornost i iskričavu nekonvencionalnost. U svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri objavio je 32 autorska albuma i tri zbirke poezije. Skladao je glazbu za filmove i kazalište, iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga. Sam kaže kako najbolje tek dolazi. Knjiga pred vama iskreni je i hrabri doprinos prethodnoj misli, a posvećena je Zoranovom prijatelju, povjesničaru umjetnosti i rock-kritičaru Darku Glavanu.

„Poznatom izrekom kako svaki muškarac u životu mora posaditi drvo, napraviti sina, sagraditi kuću i napisati knjigu, Zoran Predin i započinje svoju knjigu dnevničkih, putopisnih i epistolarnih zapisa…“, napisao je Boris Dežulović, između ostalog, u predgovoru knjige pa dodao i da je„od Predina uz kojeg smo odrastali ostalo ono najbolje: divna ironija kojom je zajebavao okoštale dogme i kanone osamdesetih, podjednako stroge komunističke vlasti i nacionalnu skijašku histeriju, a koja je u zrelim godinama izrasla u nadmoćnu autoironiju, onu po kojoj se poznaje zadovoljan i dovršen čovjek."

Hrvatsko izdanje knjige „Druga žena u haremu“, za razliku od slovenskog ekskluzivno donosi i Priču o Lačnom Franzu iz koje izdvajamo:

„Naš drugi nastup u karijeri bio je u Zagrebu. Tada smo i u Mariboru čitali Polet, zagrebačke novine koje su osamdesetih bile apsolutni vrh tadašnjeg tiska u Jugoslaviji. U njemu smo pročitali da u Savskoj, u starom Studentskom centru, priređuju koncerte. Nazvali smo organizatore i dogovorili se. Iz Maribora, iz kombiniranog urbano-ruralnog sadržaja, došli smo u izrazito urbani okoliš kakav je Zagreb bio tada i uvijek jest. Građanski Zagreb nas je potpuno očarao. Zaljubili smo se u taj grad. Tamo su nas odmah razumjeli, odmah prihvatili, otvorili vrata i ta ljubav sa Zagrebom još uvijek traje. Odmah nakon koncerta u Studentskom centru u Savskoj imali smo i nastup u Lapidariju i potom skoro svakog mjeseca po jedan. U Mariboru smo išli na vlak, sa sobom uzeli gajbu piva, odnijeli ga skupa s gitarama u glazbeni klub Lapidarij na Gornjem gradu i onda svirali pred punom dvoranom, pred nekih tristopedeset ljudi u prostoru koji je podsjećao na dugačak hodnik. U Lapidariju se skupljala tadašnja alternativna zagrebačka scena. Tamo su nam prazne boce zamijenjivali novima, dali novac za vlak do Maribora, možda još koji sendvič ili nešto slično… I išli smo s punom gajbom na vlak i kući. Današnji mladi bendovi odmah, već nakon prve pjesme na radiju, razmišljaju o honorarima i biznisu što mi se čini žalosnim. Unatoč tome što su tada bila drukčija vremena.“

„Pjevali smo na slovenskom. Nismo se pitali tko će razumjeti, a tko ne. Znali smo da moramo pjevati na materinjem jeziku da možemo stajati iza onoga što radimo. Pjesme sam već tada najavljivao na ‘srbohrvaščini’. To mi je uvijek bio užitak, publici koja je umirala od smijeha, također. Djelovali smo kao pet baraba koje nitko ne može uhvatiti. Bili smo neuhvatljivi, nismo se pravili da smo nešto što nismo bili. Nitko nas nije mogao kupiti, niti potkupiti. Neke druge bendove ucjenjivali su karijerom, honorarima, nas time nitko nije mogao ni motivirati, ni ucjenjivati.“

Prijevod sa slovenskog: Jagna Pogačnik
Grafička urednica: Dubravka Zglavnik Horvat