Nova knjiga pjesama Albina Horvatičeka

Na tribini Susreti u DHK, u ponedjeljak, 21. studenoga, u 12 sati na redu je  predstavljanje nove knjige pjesama Albina Horvatičeka PAUČINA. Knjigu će predstaviti dr. sc. Branimir Bošnjak i autor, voditeljica Tribine DHK je Lada Žigo, a i zbor iz pjesama interpretirat će dramski umjetnik Željko Žužić.

Bilješka o piscu:  Albin Horvatiček (pseudonim Albin Albin), pjesnik i prozaik rođen je u Zagrebu, (1947). gdje je završio građevinsko-tehničku školu i studirao na Fakultetu za vanjsku trgovinu. Javio se prvom pjesmom u časopisu Poezija (1970), a zatim objavljuje poeziju i prozu u listovima i časopisima Polet, Mladost, Poezija, Odjek, Studentski list, Omladinski tjednik, Republika, Forum. Idejni je začetnik OFF pjesništva i bio član uredništva časopisa OFF poezija. Uredio je Zbornik OFF poezije (1979). Objavio je zbirke pjesama Prošetao sam (1971), Ptice (1975) i Uomin E/O Cani (1983), a pod pseudonimom roman Ljubav za Isadoru Duncan (1979), u kojem piše o životu i problemima mladih narkomana. Danas vodi pjesničku tribinu u Bacchusu.

Donosimo pjesmu Albina Horvatičeka

   Slikar sam nasred mora

   Založi usta da izgore travom,

   ti snježni sunčev pupak ispod kože,

   ti koji loviš niz poplave očiju oganj žuti.

   Samo dvojica poznaju moju sestru

   s krilima glasa i s ljuskom s kojom ću pobjeći u san.

   Jer dva oblaka ginu, a hum u žbunju,

   pun pića, u snježni naprstak nesta.

   Svićem li, lude moje žetve, ruke sa šapata zvijezda.

   Ne, umoran sanjam mrtve pjesme i stvaram javu.

   A lice i zrno glasa samo znam u mrtvoj ruci sna.

   Onaj, kojega su upropastili koracima,

   u polju iza zvijezda leži

   i crno njegovo srce kuca na grobni prag.

   A ja, konjanik sna, posuh po licu zoru

   pod staklom zvijezda.

   Tako noću po licu znam oči žetve,

   pred polazak trava na dnu tijela.

   O moje riječi stub dima vežite;

   mene u sjeme i sjaj i u golo zrnje biljke.

   Jer ja sam ranjeni slikar nasred mora

   i cvjetam u pepeo.

   A moj nemoćni kraj je u gradu pokraj beskraja.

   Gledajte stablo moje ludosti

   u golo hara moje riječi,

   a cvjetovi, vijek zore, tamnu zoru suncokreta

   opijte mi snom,

   jer ja još hodam sa sokom ljubavnika

   za zelene kapi jutra.

   I pijte moje trijezne ruke, ključeve djeteta,

   da vidim jasno grad u očima duša.

   Tamo niče jutro mojih čula niz lan kada vas tražim.

   Živjeti je, kad te vode šuplji bez kretnje,

   tamna kosa horizonta.

   Nitko bez lanaca

   šaptom ne odvikne od sebe krivu zemlju.

   I ja, stoga, lovim putnike što noću, hajdučki,

   po mjesečevom vrtu cvijet vjetrom zatvore

   Njihovo oružje bijedno.

Akademija-Art.hr
20.11.2011.