Nitko kao Krleža nije opisao naš mentalitet, hrvatsku laž i glupost

Dok je u Senečićevu prethodnome filmu ‘Krleža’ ispričana biografija velikog pisca, ‘Serbus Krleža’ govori o Krleži danas

Povratak Krleže na pozornice trideset godina nakon njegove smrti bio je povod redatelju Željku Senečiću da snimi dokumentarni film "Serbus Krleža" koji se premijerno prikazuje večeras u Gradskoj knjižnici Bogdana Ogrizovića. O tome zašto se odlučio snimati filmove o Krleži, te na koje je prepreke sve nailazio razgovarali smo sa Senečićem na mjestu gdje se nekad nalazio s velikim piscem, u hotelu Esplanade.
U ovo vrijeme prošle godine imali ste premijeru vašeg filma "Krleža". Sada prikazujete film "Serbus Krleža". U čemu se ta dva filma o Krleži razlikuju?
Film "Krleža" dokumentarni je film o velikom piscu Krleži. U filmu je ispričana biografija Krleže. Spomenuti su najvažniji događaji iz života pisca i njegova najvažnija djela. U filmu "Serbus Krleža" govori se o Krleži danas. Krleža je često izražavao strah da će biti zaboravljen. Povod filmu za neke je neočekivan, a za mnoge očekivan povratak Krleže ili interes za Krležu trideset godina nakon njegove smrti… U jednom danu na tri se mjesta u Zagrebu igrao Krleža. To se nije moglo dogoditi u vrijeme dok je Krleža bio član Centralnog komiteta, za vrijeme socijalizma, a dogodilo se 2012.
Kako to obašnjavate?
Kreležina rečenica, moć te rečenice, ono o čemu je Krleža pisao prije osamdeset godina – jednako je aktualno danas, čak i aktualnije nego kada je to pisao. Krleža je najveći hrvatski pisac zato što nas je opisao kao nitko prije njega, ni poslije njega. Naš mentalitet, našu hrvatsku laž i glupost.
Snimili ste prošle godine seriju "Krleža". Kada će se serija emitirati i kada će je gledateljstvo moći vidjeti?
Gledatelji Radio televizije Srbije gledat će seriju prije gledatelja Hrvatske televizije, ako je ovi ikada i vide. Nakon projekcije filma "Krleža" u Beču predložili su mi da film pošaljem RTS-u. Film sam poslao sredinom siječnja, a krajem tog mjeseca dobio sam sljedeći odgovor s ušća Save u Dunav: "Poštovani gospodine Senečiću, preko kabineta našeg generalnog direktora dobili smo kopiju DVD-a vašeg filma "Krleža". Sa zadovoljstvom smo pogledali vaš studiozan, inspirativan i krajnje profesionalan film o Miroslavu Krleži. Uočavamo da ste na izvestan način s nama surađivali u vezi dobivanja arhivskog materijala. Veoma smo zainteresovani da vaš film emitujemo, te vas molimo da nas podrobnije izvestite o svim uslovima takve saradnje. U uslovima opšte štednje često smo prinuđeni da i projekte iza kojih apsolutno stojimo u kreativnom smislu procenjujemo i na osnovu trenutnih financijskih mogućnosti, ali se nadam da ćemo naći zajednički jezik kad je vaš film u pitanju.
Očekujući vaš odgovor, srdačno vas pozdravljam, Miško Milojević, zamenik glavnog urednika Kulturno-obrazovnog programa Radio televizije Srbije".
Gotovo istodobno producent serije Maloča počeo je slati seriju Hrvatskoj televiziji na Prisavlje. Otad je prošlo godina dana i još nema odgovora.
Kako je to moguće?
Pitajte Maloču. On kaže da nema s kime razgovarati. Ja ga razumijem. Htio sam "Serbus Krleža" ponuditi Hrvatskoj televiziji. Pa ne mogu Krležu nuditi stranim komercijalnim televizijama. Oni ne ubiru pretplatu, oni prikazuju sapunice i carpete. Nazvao sam glavnog urednika, istina vršitelja dužnosti glavnog urednika. Naravno da sam zaustavljen već kod tajnice. Ponizno sam rekao da trebam glavnog urednika radi filma o Krleži. Dobio sam odgovor da će me nazvati. Nikada me nitko nije nazvao.
To sve zvuči čudno.
Nije čudno. Nije tu problem ni Krleža ni Senečić. Problem je hrvatska prevara. Kada smo završili seriju, netko se na Hrvatskoj televiziji sjetio da snimi seriju o Krleži. Pravi Hrvati mogu sve. Mogu snimiti seriju o Krleži, mogu biti ambasadori, ako im padne na pamet – mogu biti direktori televizije, mogu što hoće. Uvjet je da su podobni… Ja sam nepodoban i moja je granica tajnica preko koje ne mogu.
Tko je onda platio vašu seriju i film o Krleži?
Inter film uložio je oko 200.000 kuna. Ja i snimatelj Krstinić radili smo bez honorara. Ništa naročito jer svaki dan čitamo o tisućama radnika koji u Hrvatskoj rade mjesecima i ne dobivaju plaće, a imaju djecu u školama, nezaposlene žene, kredite, roditelje o kojima se brinu, neku mačku ili psa. Ja nemam nikoga i ništa… Ostao sam samo dužan za montažu. Godinu dana najma montaže.
Zašto niste gotov film poslali na natječaj u Hrvatski audiovizualni centar?
Jesmo, poslao ga je Maloča.
I što se dogodilo?
Dobili smo sljedeći nepotpisani vritnjak:
KRLEŽA
Režija: Željko Senečić
Produkcija: Inter film d.o.o.
Ukupan proračun filma: 711.000 kn.
Tražena sredstva: 384.000 kn. Opsežan biografski film o najpoznatijem hrvatskom piscu čija je zanatska vrijednost vrlo upitna, a što se očituje u nizu tehnički neispravnih materijala koji su u obliku intervjua (sa znamenitim osobama hrvatske kulture) na razini negledljivosti, što ovdje na neshvatljiv način autor uporno želi prikazati kao stil. Film koji bi trebao biti od iznimne kurturološke važnosti, nažalost sveden je na koncepciju koja je konzistentna jedino u svojoj nekoherentnosti. Nema potpisa.
To je malko komplicirano.
Nitko kome sam to pokazao, a pokazao sam mnogima, nije razumio o čemu je riječ, a pogotovo nisu razumjeli oni koji su radili na filmu ili film vidjeli. Inter film i ja ostali smo prevareni ili, bolje rečeno, pokradeni. Pa nismo snimali film o našim vjenčanjima i rastavama, o siru i vrhnju, dokumetarac o Štefici koja iz hobija radi kipove od slame, nego o Krleži. Čovjeku koji je obilježio epohu. To je bila posljednja prilika da pojedinci koji nešto znače, a koji su poznavali Krležu, koji su radili s Krležom, govore o Krleži.
Na novi natječaj, naravno, niste poslali gotov "Serbus Krleža"?
Varate se. Jesmo.
To je prilično naivno.
Poznati su hrvatski naivni slikari. Hrvatskim naivcima nitko nije plaćao stakla, boje, izložbe. Slikali su. Krstinić i ja na isti način snimamo filmove. Mi smo predhodnica naivnog vala u hrvatskom filmu. U konzistenciji koja je dosljednja u svojoj nekonzistentnosti. Kao što sam nakon vlastite izložbe pobacao slike u Savu zato što ne trebaju nikome, a ni slikama ne treba nitko, bacio bih i seriju "Krleža" u Savu.
Zašto je ne bacite?
Slike su moja privatna stvar. Ja sam ih slikao, ja sam kupio platna, boje, moje su, mogu raditi s njima što hoću. Serija "Krleža" nešto je posve drugo. Ona nije samo moja. U seriju su uložili svoje vrijeme, znanje i talent brojni pojedinci. Ne treba ih nabrajati, ali šezdesetak sveučilišnih profesora, akademika, glumaca, režisera, pisaca i filozofa sudjelovali su u seriji Krleža. Svih njih, ne samo mene, uvrijedio je nepoznati ignorant i zato ne mogu baciti u Savu seriju "Krleža" kao što sam bacio svoje slike.
Sve to zvuči odveć patetično i kao neki valcer očajnika. Zašto ste željeli da vas fotografiramo u hotelu Esplanada?
Sjedio sam s Krležom u Esplanadi. Na odlasku me upitao: "Koliko imaš godina?" "Četrdeset", odgovorio sam. "Još četrdeset ćeš raditi", kaže mi Krleža. "Kako znate?", pitam. "Znam, jer ja imam osamdeset", odgovori mi pisac. Bilo je to 1973. godine. Zato sam se želio fotografirati na mjestu gdje sam sjedio s Krležom.
A zašto na terasi hotela?
Krleža je napisao da je na terasi hotela Esplanada granica između Europe i Balkana. Ja sam se fotografirao na ogradi terase zato jer ne znam gdje pripadam. Trebam zaboraviti seriju o Krleži i "Serbus Krleža". Moram završiti film o velikom slovenskom i europskom slikaru Mušiću, koji sam već snimio, i dokumentrarac o Dušku Ljuštini. U veljači će u Gavelli biti večer posvećena Krleži na kojoj će biti prikazan "Serbus Krleža", a možda u ožujku dobit ću još jednu nepotpisanu recenziju za "Serbus Krleža" i završit ću svoju avanturu s Krležom… Počet ću se pripremati za snimanje filma o Dori Maar, a izložit ću i svoju Veneciju u Veneciji. Uskoro ću imati i premijeru svoje i Krstinićeve "Pušione", filma koji počinje s riječima "Sve je laž i prevara!" Također, dovršit ću knjigu koju sam počeo pisati. Tema nije komercijalna, a ni intrigantna. Dapače, vrlo obična i svakodnevna. Ne pišem o ljubavi, ni svojim brakovima. Ne pišem o svojoj djeci, ni unucima. Opisujem zašto, kako i tko me je sve prevario otkad sam dobio svoju državu.
Izvor: 21. stoljeće