Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
Nina Šperanda: SEDAM
samostalni izložbeni projekt (suradnica na projektu Sara Kiršić)
otvorenje: subota, 17. VIII. 2013. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će u prisustvu autorice predstaviti Eugen Borkovsky
Predgovor:
Koherentnost trenutka
Nina Šperanda zna da pejzaž može prepoznati sjećanje. Prepoznavanje realnosti prepušteno je krhkom dodiru transparentne folije. Odnos je kontroliran memorijom dnevničkog zapisa. Autorica dopušta motivu da postane zamućen. Pozitiv i negativ ujednačuju vrijednosti. Svjetlost postaje suradnik. Pojavljuju se sjene. Ovdje se gubi trag. Ne znamo je li važniji oblik ili sjena.
Pred nama je likovni projekt Nine Šperanda. Umjetnica podastire izložbenu prezentaciju koja sadrži niz od sedam višedijelnih kompozicija i video rad. Svaki rad se sastoji od dvije fotografije i slovnog zapisa. Već na prvi pogled jasno je da elementi nisu slučajno odabrani i da se promatrač mora udubiti u ovo likovno promišljanje. Sastavnice ovog postava traže napor promatrača. Jer, ovaj ciklus nije lagano štivo. Elementi prema kojima autorica okreće objektiv nose oznake ispovjedne iskrenosti. Pred nama su motivi koje autoričina igra pretvara u netipične nakupine smisla.
Poetika zapisa grafitom uz zapise svjetlom pripuštene pejzažu ili tijelu zavodi umjetnicu. Ona njima intervenira tražeći značenja izvan sebe i u sebi. Dojmljivost postiže ograničavajući se na jednostavne postupke: slažući kadrove i zapis. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, autorica evocira povezanost memorije i lokacije. Memoriranje lokacije uzrokuje bol. Memorija je suputnica boli. Ili, možda, bol utječe na memoriranje lokacije? Ostaje pitanje što vrijeme čini s bolom? Gubi li bol snagu u vremenu ili mi postajemo naviknuti na nju? Umjetnica je spoznala da skrivanje u ekonomičnost izbora zadovoljava samo trenutno. Vrijeme ostaje prevareno. Kolebljivost uzima danak. Nesigurnost odlaže odluku. Misao o dalekom i željenom ostaje san. Kovitlac egzistencije otima nam Ja. Tek ponekad ga prepoznajemo kao slutnju identiteta. Kao znak da ćemo se možda jednom zaustaviti negdje, sretni. Sagledavanje i pronalaženje samog sebe dugačak je i trnovit put. Mnogi od nas pamte burno vrijeme odrastanja u kojem pokušavamo biti svoji. Naporno je prihvatiti oblik kojeg od mlade osobe očekuje okolina. Cijeli odgoj, dobrih ili loših roditelja, svodi se na zabrane i poučke o kompromisima.
Nina Šperanda, iskrcavajući osobnu prtljagu sjećanja, zagrebla je u ono što izaziva bol. Tamni oblaci iniciraju ogrtanje mutnom koprenom. Transparentna folija postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Bol je prisutna na bradavici dojke prikrivene folijom i u proboju svjetla kroz šumoviti predjel. Bol stasanja očituje se na istrošenom parketu i rasklimanoj stolici kao i na folijom ovijenom nagom tijelu. Grč nesigurnosti ovjekovječen je na stablu vrbe kao čvor sintetične tvorevine i kao skupljeno tijelo u strahu od zadatosti. Nove vlati trava rastu iz priklonjenog tijela. Nevinost trava pandan je nagosti tijela. Tehnološko raspelo izaziva dogmu. Prijenos materije inicira žensko razapinjanje. Integriranje raznorodnih a sukladnih motiva i dnevničkog zapisa jest akcija koja rezultira umjetnički predmet jer unutrašnjom logikom dijelovi postaju cjelina. Oduzimajući fotografiji tijela njegovu materijalnost, dobiva zasjenjenost. Likovnom artefaktu uvjetno je oduzet uzrok, a ostavljena posljedica. Ovim inverzijama senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
Niz segmenata uvodi nas u perceptivno stanje iznenađenja: dojmovi iniciraju interes za slijed. Otkrivamo energiju previranja. Pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. Elementi kroz autoričina promišljanja dobivaju dozu narativnosti. Ali, radovi ne prikazuju. Oni komentiraju, a pri tom sugeriraju ali ne nameću stav. Oni ogovaraju. Prepričavaju doživljeno. Pričaju nam kako je bilo ili kako je moglo biti. Ovdje je fotografsko – grafička instalacija oslobođena herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. I još vise od toga: ovaj projekt ne polazi od opće već od osobne situacije. Autorica osobno pretvara u arhetipske znakove.
Prostor „bijele kocke”, neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, umjetnica problematizira paralelno s prostorima osobnih fascinacija izabranih kadrova. Asocijativne fotografski zabilježene situacije uvodi u galeriju. Ona provjerava neutralnost / definiranost obaju prostora uvodeći jedan u drugi. Jedan je realan, a drugi irealan. Jedan ima karakteristike trenutaka a drugi je laboratorij. U njemu, vođena nakanom davanja novog smisla, ona spaja osobne režirane fotografije sa slučajnim motivima pejzaža ili predmeta. Scene se nadopunjuju i tvore dramatičnost. Zbunjujući tekstovi uz radove samo naoko zvuče apstraktno. Oni su dijelovi, isječci, dnevnički zapisi same autorice. Ona ih pronalazi u svom dnevniku i podastire promatraču ispisujući ih na zidove galerije. „Bijela kocka” tako doživljava novi ispad osobnog. Ninin dokumentarno ispovjedni ciklus kao da je nastao u jednom dahu. Tako niz nadrealističkih prikaza nosi prepoznatljivi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice. Karakteri motiva očitavaju se u slijedu i predstavljaju autoricu kao senzibilnu sudionicu situacija. Ponegdje dodajući začudnu atribuciju, Nina Šperanda, poput seizmografa, registrira svoj odnos i stav. Nesmiljeno obilježujući psihološke trenutke, ona progovara o sebi. Ne libeći se izreći doživljaj, nudi nam dokument i poziva nas da posvjedočimo osobne istine i posumnjamo u pristojne.
Nina Šperanda tjelesnost čini sukladnom krajoliku. U memoriji, poznati prostor može označavati omiljeno mjesto u kojem smo se osjećali mirni i sigurni. Ali, to je dojam. Vremenom uviđamo da to zapravo nije oblik, već otvoreni okvir ispunjen prazninom jer smo kroz njega već prošli. Tako spoznajemo da osobni prostor postoji svugdje gdje smo mi. Uvođenje nomadskog pristupa, rješava nas potrebe određenja. Ovo promišljanje detektiramo metaforičnim lokacijama. Njima autorica gradi projekt. Razlike motiva označuju slobodu koja se manifestira neposjedovanjem osobnog prostora. Ovdje priča zapravo započinje i završava. Pred nama je duboki uzdah. Kao zatišje pred buru. Vrijeme očekuje nove prostore. Vrijeme ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme je samo dio promjena. Nemuštost nametnutog, o zadanom koje treba poštovati, pretvorena je u laž. Ljepota je kad mir nakon borbi potpuno zavlada u nama.
Iako je ispovjednog, autobiografskog karaktera, pred nama je izuzetno zreli i promišljeni likovni projekt, spoj iskrenosti, vrhunske poetike i zanata. Autorica nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Ona ruši tradiciju transmisijom vrijednosti spoznaja i motiva koje fokusira. Serioznost rezultata govori o promišljenoj strategiji. Nina Šperanda se promatraču obraća na nivou instinktivnog. Ona nas pretvara u svjedoke, pušta nas sasvim blizu svojih doživljaja. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, ona koristi za ispovjed a ujedno za sučeljavanje. Konceptualni, vizualni primalni krik. Spontano činjenje rezultira iskrenim uratkom. Elementi radova djeluju regresivno. Hesse kaže: „Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome.”
Eugen Borkovsky, VIII. 2013.
Nina Šperanda je rođena 1983. u Puli. Magistrirala je filmsko i TV snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno studira na katedri za fotografiju na praškoj FAMU. Bavi se videom, fotografijom i preživljavanjem.
