Julijana Matanović uopće nije bila škrta u dijeljenju emocija i doživljaja s čitateljima – a oni su joj to vratili odanošću, sve do SMS-ova kojima joj zahvaljuju na pročitanom
Neizmjerna energija Julijane Matanović uvijek iznova fascinira kako njene obožavatelje tako i kritičare. Uz neprekidan rad na sveučilištu, ta je omiljena autorica objavila dvije nove knjige. I u jednoj i u drugoj prelamaju se elementi njenog privatnog života, što nas je inspiriralo za ovaj razgovor.
Vaša knjiga ”Božićna potraga” govori o potrazi za ljubavlju. Koje je mjesto ljubavi i finih emocija u ovo doba sveopćeg konzumerizma i inflacije svih vrijednosti, što kulminira oko Božića – na dan kad šopingoholizam tjera mnoge u prazničnu depresiju?
Vrijeme Božića, uza samo imenovanje blagdana, priziva tople imenice. Među ključnima su ljubav, dobrota, briga… Brojni to ponavljaju, ali sve češće mi se čini da uz spomenute riječi novi riječnici nude objašnjenja koja se razlikuju od natuknica po kojima sam ja učila materinski jezik. Više nije važno uživaju li djeca i kićenju jelke, nego kako ta jelka izgleda u očima onih koji će u naš dom ući u blagdanske dane i pozavidjeti na našem ukusu i raskošu. U vrijeme Božića, otkako znam za sebe, uvijek sam se propitivala; kakva sam prema drugima, jesam li koga povrijedila, ali i to jesu li to oni kojima sam darovala svoje najistinskije osjećaje razumijeli. Ljudska inventura obavlja se u prosincu. Jedna od mojih priča u spomenutoj knjizi je i ”Prespavani Božić”, koja u nekim segmentima dotiče i lažni sjaj suvremenih slavlja velikog blagdana. I ne bih rekla da su problemi vezani samo uz nervoznu kupnju, licemjernu uporabu termina obiteljski blagdan kaa se o obitelji sve manje brine, nego i uz crkve prepune onih koji se guraju biti što viđeniji na misnim slavljima a pritom zaboravljaju zagrliti bićekoje ih voli i pitati ga blago i sasvim jednostavno ”Kako si?”, te dodati ‘Želim da ti ovaj Božić bude sretniji od proteklih’.
Mnogi od protagonista ”Božićne potrage” ostavljeni su, napušteni. Takvima je i najteže u vrijeme blagdana. Što biste savjetovali onima koji dočekuju Božić sami, u neveseloj atmosferi.
Osobno sam se u svemu, pa i u praznini božićnih dana, spašavala pričom. Međutim, ne vide svi svijet oko sebe kao priču, nemaju tu dioptriju, ili, ako je i imaju, ne žele ju prihvatiti, već o njoj govore kao o dijagnozi. I najsretniji današnji Božići samo su sjećanja na njih. Ako smo u život ponijeli okuse i sliek djetinjstva, onda ćemo ih upisati u ovaj lažni raskoš, ali ako nismo, ako se nemamo na što nasloniti, onda taj osjećaj napuštenosti ne možemo izbjeći. U Badnjoj večeri dobila sam sms čitateljice koja je sjedila u jednom zagrebačkom kafiću i čitala ”Božićnu potragu”.Izrazila je svoju zahvalnost. Nije mi morala ništa napisati o svojoj osjećajnosti u najsvjetlijoj noći godine. Razumjela sam je. Tko bi sjedio s knjigom ako bi mogao u tim trenucima ljubiti drago biće ili rezuckati posljednje orahe za kolačić koji će u ponoć iznijeti pred svoje najmilije- A takva bića, s osjećajem napuštenosti u dane Božića, brojna su. Brojni stolci ostaju nepopunjeni jer netko nije smio ili mogao doći, a na brojnim sjede oni koji bi te svete sate htjeli biti u društvu nekoga drugoga. Moja knjiga priča samo razotkriva ono što se tako dobro zna.
Zbirka priča ”Samo majka i kći” drugo je izdanje koje ste nedavno predstavili. Ima li u tim pričama elemenata Vašeg osobnog iskustva? Kakav je bio vaš odnos s majkom? Kakav je odnos s kćerkom?
Knjiga ”Samo majka i kći”, nastala je na temelju rečenica koje je od svoje treće do desete godine izgovaala moja Magdalena. Devetnaest njezinih rečenica, idem to reći grubo, iskoristila sam za svoje priče koje su u komunikaciji s Magdaleninim rečeniaca kojima su priče i naslovljene. Njezini upiti, komentari, ocjene, sve mi je to otvaralao teme o kojima do tada nisam razmišljala.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju 21. stoljeća.
Izvor: 21stoljece.hr
