Nevidljiva pobjeda kao poraz svakoga straha

muje 3

muje 3

Piše: Laura BOWERS

Najistaknutiji osjećaj u knjizi je pjesnikova tuga, koja je i tuga nacija u ratu. Najintimniji osjećaj, međutim, pjesnikova je posvemašnja odlučnost da sačuva slobodu izraza za dobrobit svih naroda. Pišući knjigu, on živi tu strast i „nevidljiva pobjeda” postaje poraz svakojakog straha koji bi mogao sprječavati objavu istine.

…sjećanje rijeke
Krije se u mirisu lišća…

Ako znate kakav je osjećaj biti kod kuće, tada će vam Nevidljiva pobjeda Mujë Buçpapaja slomiti srce. Divan je to, intiman portret ljudi i krajolika raskidanih ratom – i ožiljcima koji ostaju. Buçpapaj postaje proganjajući glas mnoštva, i živih i mrtvih, koji su iskusili rat u Kosovu i usredotočuje se na vezu između muškaraca, žena i djece i njihove domovine. Pjesme u zbirci Nevidljiva pobjeda otkrhnuti su, blistavi djelići pjesnikova srca koje leži sirovo i rasuto između nacija. Ljudski duh je ono što ujedinjuje pjesme – žudnja za domom kakav je nekoć bio i za ljudima koji su sada izgubljeni – i krajnja tuga u spoznaji da je to samo sjećanje. Skršenost odražava srca pjesnikovih braće i sestara – prijatelja, obitelji, neprijatelja i onog što je ljudsko u svakom od nas. Svi su propatili zajedno; bili su i još uvijek su ujedinjeni u svojoj boli, i bol i skršenost su dio onog što ujedinjuje Nevidljivu pobjedu.

Knjiga započinje patnjom a završava vlastitim pregledom, posljednjom pjesmom koja se sastoji od pretkazanja protkanog poviješću. Najistaknutiji osjećaj u knjizi je pjesnikova tuga, koja je i tuga nacija u ratu. Najintimniji osjećaj, međutim, pjesnikova je posvemašnja odlučnost da sačuva slobodu izraza za dobrobit svih naroda. Pišući knjigu, on živi tu strast i „nevidljiva pobjeda” postaje poraz svakojakog straha koji bi mogao sprječavati objavu istine. Izražavajući svoju ljubav prema domovini i njegov dar za briljantnom, živopisnom slikovitošću i metaforama, Buçpapaj isprepliće koncept doma i onih koji se doma sjećaju i, čineći to, dotiče ljudskost u svima nama.

U pjesmama je prisutna čežnja za izgubljenom prošlošću koja još noije počela blijedjeti u sjećanju već je odvojena samo tankom, ali ipak postojanom zavjesom vremena. Buçpapaj preispituje suštinu vremena kroz poeziju nadajući se da će pronaći izgovor kojim bi mogao spasiti sve izgubljeno. Ironično, zbirka počinje slikom sumraka u pjesmi „Nevidljiva pobjeda” – početkom kraja – a završava pjesmom naziva „Ovo je tek početak”, koja se otvara slikom vražjega sina koji vlada s trona goruće vatre a zaključena je tužnom i zastrašujućom perspektivom: žetva je došla i smrt čeka. Posljednja strofa glasi: „Zbogom / Vama koji ostajete / Na početku”. Čini se kao da govori kako cjelokupno pakleno iskustvo zabilježeno u knjizi samo prethodi onome što slijedi. Zanimljivo, obje pjesme, i „Nevidljiva pobjeda” i „Ovo je tek početak”, napisane su u prošlom vremenu. Po zbirci su razasute kratke, maštovite pjesme nalik slikama međusobnog djelovanja uma i sjećanja. Prisiljavaju čitatelja da zastane, razmisli i pogleda sa strahopoštovanjem u njihovu jednostavnost istodobno shvaćajući da je svaki trenutak bezvremen.

Buçpapaj povremeno govori u prvom licu, postupno iznoseći vlastiti gubitak i tugu na površinu. U naslovnoj pjesmi, kojom također i započinje zbirku, pjesnik predstavlja sebe kao sastavni dio svijeta i njegovih okolnosti:

I ja sam bio / Pod popucalom kožom / Sunčeve / Hrđave odjeće / Mjereći boje / Kukuruznih polja ( „Nevidljiva pobjeda”).

Sunce zalazi, i upravo je u činjenici da je pjesma pisana u prošlom vremenu zloslutno značenje: „Život / Bijaše prekratak čovjeku / Da čini dobro”. Pjesnik govori izvan svog vremena i njegov je ton prepun melankolije koja gotovo da ostavlja bez daha; u njegovim pjesmama čujemo žaloban odjek dok sunce iščezava: prekasno, prekasno je, prekasno.

Prvotno, uloga prvog lica čini se ponešto udaljena od samih događaja, iako ožalošćena onim čemu je svjedočila. Ipak, vrlo brzo pripovjedačevo upućivanje na samoga sebe postane intimno i sirovo, čineći tako osobno sveopćim:

O Bože / Čini mi se / Umjesto domovine / Napustio sam suborce / Lišen pogleda / Iza vrata zrakoplova („Prljava maštarija”).

Onda kad je Buçpapaj kao takav najočitiji u vlastitim pjesmama tada i sama čujem glasove čitavoga naroda. „Pismo mojoj majci” najduža je i jedna od najsnažnijih pjesama u zbirci. Buçpapaj prebiva na samoj površini ove pjesme koja sadrži neke od najdirljivijih odlomaka u knjizi. Autorove vlastite suze sadržane su u tim stihovima:

Draga majko / Crnu sam zimu proveo / U utrobi prokletstva / Gdje smrt pronalazi / Čovjeka u samoći / S putovima omotanim oko glave

muje 2

(…)

I zbog teškog polja / Jednu sam nogu / I suze svoje najmlađe kćeri / Ostavio u prašini („Pismo mojoj majci”).

Njegove su riječi ispunjene vatrenom tugom. Snažan je i nepomirljiv u svojoj žalosti. U pjesmi „Noć nad Kosovom” govori o mržnji – zapaljenoj vatri koja je uništila domove, srca i ostale ljepote. Buçpapaj žaluje na sav glas i kroz njega njegov narod pronalazi vlastiti izražaj.

Autorove pjesme su najčešće kratke, obično kraće od stranice, a završavaju iznenada sa snažnim ali nenametljivim aforizmima čiji je rezultat potresan – poput ratnoga gubitka. To nije slučajno. To također vodi čitatelja pronicljivom zaključku svake pjesme. Karakteristično kratki stihovi izvrsno djeluju u toj tehnici; simboli se međusobno odražavaju i u obliku i u posljedici. Kratki stihovi, povremeno, stvaraju učinak kao da govornik jedva dolazi do daha, poput ranjenika ili iscrpljena čovjeka (npr. u pjesmi „Pismo mojoj majci”). Kratki, u drugi redak prebačeni stihovi u kombinaciji u kombinaciji s gotovo nepostojećom interpunkcijom također mogu pridonijeti bržem čitanju pjesme što u kombinaciji sa često iznenadnim zaključcima djeluje na nas pomalo vrtoglavo – slično skoku s ruba zemlje u svemir – i tek tada konačno shvaćamo što je Buçpapaj imao na umu cijelo vrijeme: uzdrmati čvrsto tlo pod našim nogama kako bi nas natjerao da osjetimo velike gubitke koje su pretrpjeli on sam i mnogi drugi. Završetkom pjesme, ali često i unutar samih pjesama, čitatelj se osjeti kao da lebdi iznad zemlje uprkos gravitaciji, što mijenja njegovo shvaćanje „neophodnog” hodanja, baš kao što i veliki gubitci izazvani ratom utječu na one koji su ih pretrpjeli.

Upravo me način na koji Buçpapaj koristi tako svježe, zadivljujuće slike u svojim metaforama najviše očarava. Izabrala sam samo tri među brojnim primjerima. Oni govore za sebe:

Sumrak / S drveća pade / Na dječje školske torbe / Zvuk pepela na ognjištu / okreće se oko svijeta („Kosovo 1999″).

Velika močvara / Još uvijek proždire zemlju / Pod rebrima mrtvih („Polje Tplani”).

Obojana sjevernim vjetrom / Rijeka je bila portret vjetra / Nadvisujući drveće („Portret vjetra”).

Buçpapaj koristi sve što voli i sve što mrzi kako bi naslikao točan portret vlastitoga slomljena srca. Stranice su prepune sunčevih zalazaka, planina, ptica, knjiga i kukuruznih polja. Ali također i napuštenih ruševina, egzodusa obuhvaćenog tamom, blatnjavih, smrznutih dječjih ruku i smrti pod zapetljajem spaljenih, labirintskih cesta opustošene zemlje. Smrt nas podsjeća da, unatoč dobu obnove, neki od najvrednijih gubitaka nikada neće biti nanovo stećeni. Kao što i pjesnik kaže u pjesmi „Potpuno razočaranje”, „Domovina je napustila / Svoj vlastiti dom”.

Pjesme su uklete jer je i pjesnikovo srce ukleto – protkane su duhovima izgubljene i u užasnutoj atmosferi iscrpljene tišine. U drhtajima pjesnikova srca vidimo smrt:

Oni koji već oplakuju / U grobovima / Na dnu su livade / Pretučeni vjetrovima / I u strahu od krava („Užasavajuća tišina”).

O napušteni vlakovi / Odvedite me mrtvima / Što plaču pod kišom / Moramo ih izmiriti („Južni vlakovi”).

Unatoč činjenici da knjiga završava s vjerojatnošću razaranja, ne osjećam strah od tog razaranja. Već, u napisanim riječima i njihovoj oslobađajućoj snazi leži pobjeda:

Ovdje počiva naš san / U kojem je zabranjena sloboda propustila

muje 1

(…)

Otići ćemo do ruševina otkopati / SLOBODU / Ispisanu na papirima / Usred blata / Na dan kad smo pobijedili strah („Trg”).

„Strah je osvojio svijet” kaže pjesnik u pjesmi „Crni strah”. Možda, u tom slučaju, nevidljiva pobjeda nadilazi strah i samim time oslobađa duh čovječanstva da bi ispovjedio istinu – što Buçpapaj upravo i čini pišući Nevidljivu pobjedu.

Nada me nije napustila / U ovoj ćeliji užasa / Zapali vatru / Nad ovim napuštenim svijetom / Pomoli se za me na albanskom / Jer živ sam / I ne želim izgubiti („Pismo mojoj majci”).

U pjesmama poput „Portret vjetra” pronalazimo ironiju: nasilje je usmjereno k pjesniku, jer on podupire sve koji se bore za slobodu izražaja. I tako, u njemu su preživjeli glasovi ljudi iako su ti ljudi ubijeni. Pobjeda je očita u činjenici da, unatoč njihovoj smrti, oni nisu utišani a sve zato što jedan od preživjelih, darovit i glasan, nije imao straha. Mnogi će nakon mene pisati hvalospjeve o ovom velikom djelu. Nevidljiva pobjeda veličanstvena je, svevremenska pobjeda.