Nevena Lovrić Baruh: U spomen Stjepana Baruha

Židovska općina Zagreb
jcz@zg.t-com.hr

Galerija M. i I. Steiner, u sklopu Židovske općine Zagreb, Palmotićeva 16, Zagreb
mala retrospektiva
Nevena Lovrić Baruh
U spomen Stjepana Baruha
od 14. 04. (u 19.00 sati) do 02. 05. 2011.

Pogledajte galeriju radova!

Nevenka Lovrić Baruh izlaže nakon niza godina, a njeno stvaralaštvo je vrlo interesantno i malo poznato, te će ovom izložbom biti prezentiran kvalitetni ali relativno nepoznati opus unutar korpusa hrvatske likovne umjetnosti /iza teksta T. Maroevića je životopis umjetnice/

Slikarica Nevenka Lovrić Baruh nije imala ravnu liniju razvoja, niti je djelovala u kontinuitetu, ali ukupni saldo njezina preko polstoljetnoga bavljenja slikarsvom ipak zaslužuje pažnju. Istina je da veliku većinu njezinih sačuvanih radova sagledavamo u povijesnoj perspektivi, jer pripadaju uglavnom davnim danima i prošlosnim poetikama i tendencijama, no to ne znači da na nas danas ne djeluje. Dapače, određena patina i dah nataloženoga trajanja čini ih posebno zanimljivima, a možda čak se sada doimlju autentičnijim svjedočanstvima duha vremena i oscilacija ukusa nego li u trenutku kada su ti radovi nastali.

Susreti Nevenke Lovrić s javnošću također nisu bili baš učestali, nego povremeni, skokoviti i raspršeni po raznim adresama, što je otežavalo jače kritičko prepoznavanje. Nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji (1954.) i kratkotrajnog sudjelovanja u značajnoj Majstorskoj radionici Krste Hegedušića (1955-56., pritom s grupom iznimno relevantnih kolega) prvi put se predstavlja samostalnom izložbom 1957. u Zadru. Nakon zagrebačke individualne prezentacije iz 1964. javljat će se tek sporadično, uglavnom u grupnim prigodama (od Oprtaljske kolonije do Biennala Slavonaca) da bi se 2005. nešto cjelovitije i sustavnije pokazala u rodnome Đakovu.
Nema dvojbe da su rani radovi Nevenke Lovrić naročito indikativni, a nadahnuće razrušenim Zadrom dalo im je neizbrisiv pečat. Gotovo čittavo deseljeće trebalo je slikarici da od prvoga susreta s ranjenim gradom – neposredno nakon ratnih razaranja – nađe likovne korelative zastrašujućih, fantazmagoričnih prizora. Moglo bi se reći da je zadarski ruinizam dobro došao kao svojevrsni (neoromantični) korektiv socrealističkom voluntarizmu, to jest optimizmu graditeljstva ponudio je naličje rušilaštva. A Zadar, antički građen geometrijski strogim, ortogonalnim blokovima (insula) pod bombama je postao dobrim dijelom amorfan, gotovo komplementaran enformelnom senzibilitetu.
Nije čudno da u Zadar dolazi 1950. Edo Murtić i slika torzo kipa na Forumu, suprostavljajući sklad klasike i nemir kaosa. Nije neobično što u Zadar, u prvom poratnom valu, dolazi i plejada mladih buntovnih beogradskih slikara, tražeći nadahnuće u sudaru krajnosti. Tako i Nevenka stiže na mjesto drame tražeći i nalazeći dinamične suprotnosti, poticajne za likovnu obradu i emotivnu participaciju. Sudeći po nekoliko sačuvanih njezinih inkunabula nezadarske motivike (dvije „Mrtve prirode“ iz 1955. i slika „Kuće“ iz 1956.) očigledno je pokazivala sklonost prema jasnoj organizaciji plohe i suptilnoj kromatskoj razradi, to jest prema linearnoj mreži kompozicionih okosnica i jukstaponiranju nježnih, apartnih – pastelnih – tonova na gotovo apstraktnoj, plošno tretiranoj pozadini.
U ciklusu potaknutom viđenjem zadarskih ruševina slikarica dovodi u pitanje statičnost i ravnotežu dotad ostvarenih rezultata. Slika naslovljena „Ruševine Zadra“ jest i dalje složena po načelu zlatnoga reza (i u horizontalnim i u vertikalnim slojevima), no nemir unosi prostorni bijeg, praznina i pustoš perspektivne rešetke, koja stvara upravo metafizički ugođaj.
U drugoj slici istoga ciklusa krnje fasade statiraju poput totema ili kostura; u trećoj pačetvorina ostavljenih kola na cesti rimuje se s krnjom piramidom bastiona, s desne strane, s četvorinom prazne fasade, s lijeve, i s prizmom izdvojenoga zvonika u dubini.
Sve te slike karakterizira pretežno topli kolorit; razni preljevi, okera, smeđe, blijedoružićaste boje, pa prizori prelaze u irealne, snovite dimenzije. Posebno je zanimljiva slika sastavljena od nekoliko prepoznatljivih atributa; sasvim desno, u pozadini se vidi obris sv.Donata, u sredini je frontalno postavljen ruševni zid s šest praznih pravokutnih otvora (prozora), lijevo od njega je manji takav zid (s četiri otvora) i uspravni kanelirani stup, dok je prvom planu položena srušena figura (torzo, naglašenoga spiralnog toka draperije). Na toj slici upravo je programatski polarizirana racionalnost i konstruktivnost ishodišnih elemenata (paralelne kanelire i rubovi draperije, pravokutnost prozora) sa silovitošću i oporošću destruktivnog faktora i perforacija, deformacija što nužno izmiču harmoničnim, discipliniranim premisama.
Slikom „Okamenjena tišina“ (1961.) Nevenka Lovrić je već čvrsto zakoračila u nadrealno. I to ne toliko zbog razlomjenoga kipa na zemlji i beskraja u koji je prizor uronjen, koliko zbog simbolične predstave antičkog, složenoga od fragmenata povezanih tek nekom – recimo, metalnom – niti, koja više ukazuje na elevaciju nego li na prizemljenje. Prema nadrealnom se uputila i crtežom crkve sv.Marije, koja ne samo hlapi u pozadini između plamsajućih uspravnih crta, nego i pada u drugi plan, uokvirena nizom raznolikih kadrova (s glavom, torzom, zidnim satom itd.).
Slikom „Loše godine mladosti“ ušla je gotovo u magritteovsku domenu dvostrukog kodiranja: tonski građeno žensko poprsje i odgovarajuća sjenčanjem modelirana kosa što rubi volumen glave, iznevjereni su uskratom fizionomije, nedostatkom lica, umjsto kojega se formirala šupljina podržana vezivnom prečkom. Sličnim načinom – i gotovo istom smeđkastom gamom – građena je i slika „Sačuvani produžetak“ (1992.), gdje torzo na tankom stativu samuje u bezdanoj pustoši.
Konačno, slikom „Nasljeđe“ kao da se odužila i zavičajnoj slavonskoj ikonici, razlažući sentimentalno zapamćene prostore kao kutiju uspomena. Nadrealno-metafizičke pobude rezultirala su još nizom komornih, intimističkih, minijaturnih vizija, pravih snoviđenja nedohvatnih objekata i prostora.
Dokazujući svoju metjersku spremu u standardnim portretima i mrtvim prirodama, potvrdivši se i u ilustracijama i opremama knjiga, Nevenka Lovrić u našoj svijesti i povijesti ponajprije ostaje kao njegovatejica pitome nadrealističke vidovitosti i kao slikarica što je umješno evocirala sudbinu Zadra kao kreativni izazov.
Akademik Tonko Maroević

Nevenka Lovrić Baruh rođena je 1925. godine u Đakovu. Godine 1954. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Antuna Mezdjića. Suradnica je Majstorske radionice Krste Hegedušića zajedno s Ferdinandom Kulmerom, Vaskom Lipovcem, Ivom Kalinom i drugima. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Veliki dio života provela je u Oprtlju u Istri. Danas živi u Domu zaklade Lavoslav Schwarz u Zagrebu.

Akademija-Art.hr
08.04.2011.