Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
Nevena Aleksovski: STRATEGIJE IZMJEŠTANJA
subota, 6. 04. 2013. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će u prisustvu autorice predstaviti Eugen Borkovsky
Predgovor:
KAMO, GDJE, KAKO, ZAŠTO
Nevena Aleksovski ostvaruje projekt „Želimo govoriti o slobodi”. Predstavljamo izbor iz projekta kojemu je naziv i tema „Strategije izmještanja”. U žiži su propitivanja vezana uz lokaciju i odmah uz to pitanja identiteta.
Dom je mjesto koje smatramo odredištem iz kojeg polazimo na poprišta života. Dom može biti zadano ili izabrano mjesto. Uvriježena je ideja značenja roditeljskog doma, pa nam se čini da je to neko važno mjesto. Događa se da nam psihijatar mora otkriti kako je lokacija odrastanja izvor svih nelagoda i nesigurnosti. Ponekad može biti obrnuto. U pokušaju pronalaska svog „mjesta pod suncem” unatoč nastojanjima, željeno mjesto nam ne mora odgovarati ili je potrebno duže vrijeme aklimatizacije. Najčešće, ukoliko smo pomireni sa lokacijom pomireni smo i sa svojom osobnošću.
Nevena Aleksovski je svjesna da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog prostora. Kutak pod suncem ima dva orijentira: psihološki i fizikalni. Fizikalno, pojam znači kvadraturu prostora. Psihički, posjedovanje određenog prostora unosi ideju sigurnosti. Ovo je tradicionalni poželjni pristup. Postoji i nomadski pristup kojemu više nisu potrebne navedene olakšice. On se ostvaruje mijenjanjem i prilagodbom datostima trenutka.
Pitanje identiteta pitanje je suvremenog svijeta. Jedan od problema nomadskih duša su državne administracije. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, ta podjela svjetskog pučanstva, činovnicima daje pravo na segregacije. Sasvim je jasno da ne postoje čiste nacionalne države no, stanovnici se huškaju, direktno ili indirektno, na nesnošljivost prema drugima. Navučeni smo na nacionalne identitete koji nikada nisu poslužili za nešto dobro. Stvoreno napeto stanje pothranjuju religije i kapital kao razlog za podjelu a sve u svrhu gramzivog ali administrativno legaliziranog stjecanja profita: sniziti cijenu rada onome ko nije domicilni stanovnik. Na žalost, nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi sada se vode nacionalni ratovi. Kad se bolje pogleda uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.
Izloženi radovi u pristupu Nevene Aleksovski izražajnost dobivaju crtežom bliskim dječjem, spontanom izrazu. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Umjetnica integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem a usput propituje njihov tipski status. Tako se pred nama nižu simbolične situacije koje moramo izčitavati poput rebusa. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije promatrača dovode u nesigurnost perceptivnog dojma. Uporabljeno znakovlje uvodi naraciju kao stripovski element. Bez obzira na spontanost izvedbe, umjetnica misli na promatrača pa mu se povremeno obraća zapisima na radovima. Ponekad to čini na engleskom, nametnutom univerzalnom jeziku a ponekad nam se obraća na nekom od južnoslavenskih jezika. Pregledavajući ovaj postav, pitamo se kada, gdje, zašto i kako se dogodilo. U asortimanu pronalazimo portretne prikaze aktera ili samo njihove atribucije poput individualnih ili spolnih karakteristika. Umjetnica poštuje osobnu povijest. Ona kombinira oblike prema kojima osjeća vezanost pa se doza fetišizma pomalja iz radova.
socijalnih situacija koje nisu nimalo nježne. To se može odnositi na tretman okoline uz moguću preosjetljivosti aktera situacija. Tu mislim na umjetnicu, interpretatora, onog koji ispovijeda atmosferu. Strategija ovog projekta signira odnos „bijele kocke” i osobnog doživljaja. Autorica u neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, uvodi krokije stanja. Ona provjerava neutralnost / definiranost prostora. Galerija je realna, osjećaj je irealan. Ili obrnuto? U ovom slučaju galerija postaje umjetničin prostor provjere. Čini nam se privremeni kao i dosadašnja staništa.
Osmišljavajući prezentaciju, Aleksovska projekt dijeli na dva dijela. Prvi dio je blizak uobičajenom galerijskom postavu a drugi dio je predstavljen video radom. Moguća analiza traži od nas odgovornost doticanja mnogih područja koji su svjesno ili nesvjesno apsolvirani kako bi se dobio podastrti rezultat. Autoricu zapravo ne zanima ambijent, oblik motiva ili položaj. Motiv joj je potreban kao polazište, kao poprište na kojem može izgovoriti intimno. Ovu seriju možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Pred nama su promišljanja koja se u premisi podudaraju sa emocionalnom napetošću a koje su tijekom instinktivne realizacije prošle doživljajne i spoznajne pomake.
Slikarski akademizam umjetnica zaobilazi odustajanjem od podražavanja oblika i prepuštajući se instinktivnom. Zapisi često ne podliježu pravilima kompozicije. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar pojedinog rada. Teme od kojih autorica kreće u avanturu interpretacije jesu doživljena svakodnevnica. Ali ona sumnja i propituje. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnica je na razmeđu interpretacije i želje za mijenom. Ona se igra. Znakove povezuje u priču. Kao u stripu ili na freski. Ona kreće i dalje: kao u križaljci, gdje se usklađuju pojmovi koji jedan s drugim nemaju neke logične veze. Priklanja se suvremenom gdje, umjesto estetskog, kasni postmodernizam poštuje instinktivno. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira povezanost memorije i lokacije. Ideje, želje, snovi rasječeni su promjenom lokacije. Ili promjena lokacije inicira bijeg u želje. Memorija je suputnica boli. Ili, možda, bol utječe na memoriranje lokacije? Ostaje pitanje što vrijeme čini s bolom? Gubi li bol snagu u vremenu ili mi jednostavno postajemo naviknuti na nju? Čini nam se da autorica nije sasvim sigurna u kojoj je mjeri potrebno žaliti, a koliko je neophodno – napuštati staništa i potražiti novu situaciju koja u život donosi svježe impulse. Čini nam se da Nevena Aleksovski nije iz priče o sigurnosti sjedilačkog načina života. Ona je hrabra, pripada nomadima, onima koji su lokacije mijenjali prema datostima i prema osobnom izboru.
Umjetnica likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojeg ponire služeći se obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. Ona upotrebljava umjetnost kao egzistenciju. Svaki puta kada pregledavamo radove ili nasumce podignemo pogled na neki od njih, doživljavamo novu impresiju. Poput piktografskih radova Cya Twomblya, mogu nas ljutiti, raspoložiti, zamisliti. Tako je u projekt uvučen promatrač. Stilska nedefiniranost i oblikovna nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje ovih holograma stanja. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada i radd kao dijela niza ili grupe, što ovisi o postavu. Cijeli postav pretvoren je u instalaciju.
Čini se da autorica iskreno ocrtava situaciju u kojoj se nalazi: otvorene prostore mogućnosti koje već zasjenjuje iskustvo. Ona kontinuirano otvara nova, slobodna ali i odgovorna činjenja unutar nepredvidivih područja kreativnog. Komentar možemo zaustaviti kod najjednostavnije interpretacije: Negdje na rubu kronologije doživljaja postajemo svjedoci, voajeri. Umjetnica nam podstiće sjećanja na naše vlastite potisnute traume. Ona plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Ostvareno u materijalu ovo promišljanje odiše lakoćom interpretacije. Ostale asocijacije, koje zasigurno nisu neznatne, ostavljamo senzibilitetu promatrača koji sudjeluje u ovoj igri.
Eugen Borkovsky, IV. 2013.
Nevena Aleksovski rođena je 1984. godine u Boru, Srbija. Na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu, 2008. godine, diplomirala slikarstvo u klasi profesora Milana Blanuše. Trenutno na postdiplomskim studijama kulturologije na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani, Slovenija. Kolektivno i samostalno izlagala mnogo puta (Berlin, Magdeburg (D); Ljubljana (SLO), Haskovo (BG); Skopje (MAK); Beograd, Kriva Palanka, Lazarevac, Niš, Novi Sad, Pančevo, Zemun (SRB). Kroz crtež, sliku, video, instalaciju i performans istražuje fenomene doma, domovine, identiteta, integracije i imaginacije kao sredstva eskapizma iz apsurdnosti svakodnevice.
