Neven Bilić, Alem Korkut i Igor Ruf: Izvan parametara očekivanoga

bilic korkut kuf

bilic korkut kuf

Izvan parametara očekivanoga

Tri iznimno osebujne i formirane kiparske osobnosti, Neven Bilić, Alem Korkut i Igor Ruf, imaju mnogo toga zajedničkog u vlastitoj percepciji suvremene skulpture – čak i kada ih na prvi pogled formalno razdvaja morfologija i stil, na mentalnoj razini recepcije njihovi radovi nose gotovo identičan predznak začudnosti, neočekivanoga, metijerski pomaknutoga, nepotrošenoga. Sva su trojica, od kojih je Igor Ruf generacijski najmlađi, izvrsni u kiparskom zanatu, u poznavanju mogućnosti i granica rada u određenom materijalu, no velika posvećenost kiparskom metijeru i idejni perfekcionizam nisu ih odveli prema opasnom području primamljivih narudžbi realističkog predznaka.

Što uopće danas očekujemo od suvremene skulpture? Navodimo li se prema intimnim afinitetima, općim trendovima ili intuitivnoj sondi koja hvata tek nadolazeće vrijeme nekog skulptorskog senzibiliteta / stila? I Neven Bilić i Alem Korkut imaju iza sebe veliko iskustvo geometrijske i organičke apstrakcije, minimalizma, ali i biomorfnih utjecaja u radovima. Njihovi su radovi i u vrlo reduciranim formama uvijek imali jednu specifičnu auru asocijacija, znakova i tumačenja koja ih je suptilno približavala kritičarima i publici podjednako; mogli bismo čak reći da su njihove skulpture imale u sebi nešto zavodljivo, bez ikakvog približavanja dekorativnoj apstrakciji ili pop-elementima. Pa i kada se u opusu Alema Korkuta počelo događati formalno i perceptivno proširenje prema skulpturalnom ambijentu u koji je ukomponirana video-projekcija, uvijek je svaka ideja i značenje bilo pomno razrađeno, od naslova djela do same (zanatske) izvedbe.

Negdje na granici klasične skulpture, s iskoracima prema objektu i ambijentu, sva trojica kipara niti u jednom trenutku ne napuštaju kiparsko razmišljanje i percepciju volumena, osim što će s uvođenjem procesualnosti (Korkut), sjenâ (Ruf) i serijskim multiplima (Bilić) dovesti u pitanje klasičnu percepciju prostora i vremena. Sklonost simulaciji prostora, vremena, ali i stvarnosti osjetna je u radovima sve trojice umjetnika koja je iskazana na vrlo fine, delikatne načine; bilo kroz same objekte čije značenje ostaje djelomice zaključano u sjećanju autora (Ruf), kroz dimenziju šifriranja i neraspoznatljivosti oblikâ u njihovu krajnjem, totalnom značenju (Bilić) ili dvoznačnoj simbolici i metafori o trajanju ovozemaljskih / materijalnih stvari (Korkut). Strategije očuđenja koje koriste Bilić, Korkut i Ruf iznimno su rafinirane i samo se površnom promatraču može učiniti da su osmišljene radi efekta neobičnosti samoga po sebi. Sva trojica u svoje radove utiskuju visoko filtrirane doze ironije te fine kritike nekih društvenih pojava, stanja i manifestacija. Bilićevi multipli s ornamentom mogli bi u svojim daljnjim, izvedenim značenjima otvoriti čitav niz asocijacija na određene društvene kaste. Rufove instalacije i objekti također impliciraju sjajnu kritiku i podsmijeh prema određenom mentalitetu ljudi i profesionalnih kasti. Zapravo, ne mogu se oteti dojmu da se sva trojica umjetnika duboko gnušaju svih oblika intelektualnog kiča!

S jedne strane avangardni i hrabri, a u drugoj dimenziji svojih radova duboko kontemplativni i perfekcionistički promišljeni, s Korkutom koji i danas nosi nasljeđe postminimalizma te Bilićem i Rufom koji u svojim novim radovima otkrivaju možda nesvjesno i neke daleke nadrealističke impulse, ovi su kipari bez sumnje u kreativnom naponu snage. Oni u mlađoj srednjoj generaciji predstavljaju onaj idealan, inventivno i zanatski reprezentativan postav hrvatske recentne skulptorske prakse – jednim dijelom u najboljem kontekstu baštineći od prošlosti, istovremeno duboko uronjeni u sve idejne impulse koji dolaze iz nekih novih, drugačijih stvarnosti. Smislena višeznačnost njihovih radova, uz stalno istraživanje novih materijala i tehnika osigurala im je već sada poziciju koja teško može biti ugrožena ili zanijekana.

Iva Körbler