Natella Coljak: ‘Rekla sam svom Zdravku – idem s tobom u rat jer ću te tako moći spasiti’

Koliko ste spremni povjerovati u priču o ženi koja je ostavila život u velikoj metropoli da bi otišla u rat u neku malu nedođiju zbog ljubavi prema muškarcu? U priču o nasilju nevičnoj profesorici književnosti koja se naš-la u poludjelom mikrokozmosu, hiljadama kilometara udaljenom od njenog doma, i zaputila se ravno na frontu da na njoj ostane godinama – a sve radi muškarca za kojeg je shvatila da je ljubav njenog života? Koliko ste kadri povjerovati u priču o 28-godišnjoj djevojci koja je pristala suočiti se s užasima rata i smrti kako bi pazila svog momka koji juri u taj rat kao dobrovoljac, da ga spasi u slučaju da padne ranjen na nekoj bezimenoj guduri? Mlađim naraštajima ovakva priča možda vuče na adrenalinski trip. Starijima pak na romantični motiv iz kakvog ruskog klasika, Doktora Živaga, ili neke Tolstojeve pripovijesti s egzotičnog Kavkaza… Samo što je junakinja ove priče stvarna osoba, a dogodilo se to prije dva desetljeća na brdovitom nam Balkanu – u Dubrovniku i planinama poviše njega, tijekom borbe za hrvatsku neovisnost. Sa 711 dana u ratnoj knjižici, Natella Coljak, građanka Rusije – rođena u Kazahstanu, po majci Gruzijka, Ukrajinka po ocu – vjerojatno je jedina žena izvan granica bivše Jugoslavije koja se borila u redovima Hrvatske vojske, na prvoj liniji.

Pronašli smo je u Moskvi, gdje je nekoć sve i počelo, na zalazu epohe u kojoj su još postojali Sovjetski Savez i Jugoslavija. Mlada Natella Anatoljevna, zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova SSSR-a, 1989. godine upoznala je Zdravka Coljaka, stasitog Končareva električara na radu u Moskvi. Natucajući ruski, Zdravko ju je mjesecima osvajao uporno je čekajući da nakon posla izađe iz zastrašujuće goleme zgrade Ministarstva na Smoljenskoj. Natella je naposljetku popustila, rodila se ljubav, a njemu je istekao rok u Rusiji. Morao je nazad u Hrvatsku, ali je obećao Natelli (gruzijsko ime koje znači krijesnica – Rusi ga prevode kao Svetlana) da će se vratiti čim sredi potrebne dokumente.No u Hrvatskoj su Zdravka dočekali otkaz i privatni problemi, pa je Natella naposljetku kupila povratnu avionsku kartu za Zagreb. Ne želeći biti na teret povećoj Zdravkovoj obitelji koja je tada kuburila u financijskim problemima, Natella nije čekala na posao u struci nego je vrlo brzo pronašla posao – čistačice. Njena nevjerojatna priča već tada je počela pobuđivati sumnje koje će je pratiti i kasnije, tijekom ratnog puta…- Bila su ta dva mlada gospodina iz ondašnjih jugoslavenskih, valjda, obavještajnih službi. Oni su me svaka dva-tri tjedna zvali na razgovor nastojeći otkriti zašto sam došla u Hrvatsku. Iz Sovjetskog Saveza tada je kretao val imigranata, bilo je mnogo prostitutki. Ali ja sam do dolaska u Zagreb radila u Ministarstvu vanjskih poslova – što je također bilo sumnjivo. Kada u očaju više nisam mogla podnijeti napade i insinuacije te dvojice, rekla sam im: ‘Znate što – ako vi ne znate što znači ljubav, što vam još mogu reći? Kako da vam objasnim?’ – prisjeća se Natella na dirljivom zagrebačkom slengu, kojem ruska pozadina daje neku pomalo zaboravljenu slavensku toplinu.- Kada danas pogledam na sebe iz perspektive tih agenata: mlada žena s fakultetskom diplomom, karijerom u sovjetskom ministarstvu, ima vlastiti stan u Moskvi. Sklona, kako su primijetili, pušenju skupih cigareta. Odjednom se odlučuje preseliti u selo Kobiljak kraj Sesveta i traži posao kao kućna pomoćnica. Živi u kući punoj nezaposlenih i penzionera, spava na krevetu koji ona i njen hrvatski momak dijele s njegovim bratom… Shvaćam da im se moja situacija činila čudna. Glupa. Ali nisam je drukčije mogla objasniti – kaže Natella.

Sve nade da će se sa Zdravkom uskoro vratiti u Moskvu skršili su događaji koje je Hrvatskoj donijela 1991. godina. Molila je svog dečka da napuste zemlju u kojoj će uskoro početi veliko krvoproliće, ali je dobila odgovor: ‘Ako sada odem, jednog lijepog dana kad se vratim, kako ću pogledati ljudima u oči?’U rujnu te godine, dok je trajalo razaranje Vukovara, Zdravko se zajedno s bratom prijavio u dobrovoljce. Umjesto da odu u Moskvu razviti ljubavno gnijezdo, Natellin zaručnik je odabrao frontu!- Prvo sam, naravno, plakala. A onda sam mu rekla: okej, ja idem s tobom, jer ću te moći spasiti. Tijekom studija u Kazahstanu radila sam noćne smjene kao bolničarka i znam pružati prvu pomoć – objašnjava Natella. Istog dana kad se Zdravko prijavio, počela je obijati šaltere po svim institucijama koje je trebalo proći da bi se kao strankinja mogla registrirati u novonastajuću hrvatsku vojsku. – Za jedan dan prošla sam doslovno 18 instanci: Crveni križ, jedno ministarstvo, drugo ministarstvo… Svagdje su mi govorili da me mogu mobilizirati, ali nisu znali kako, pa su me slali jedni drugima – prisjeća se naša sugovornica.Tek u veljači 1992. primljena je uz svog Zdravka u vojnu policiju (njemu se to, naravno, u početku nije svidjelo) i konačno ga je mogla pratiti po fronti. Od prethodnog vojnog iskustva imala je samo odlaske na pucanje iz zračnice s ocem.