Nagradu Grada Karlovca dobio Josip Vaništa i Nino Perić

Svoj 433. rođendan Karlovac je proslavio u petak, 13. srpnja. Gradski oci rođendan grada obilježili Svečanom sjednicom u prostoru Gradskom kazalištu Zorin dom. Predsjednica Gradskog vijeća, Nada Mugranić u svom izlaganju osvrnula na burnu povijest grada, dok se gradonačelnik Damir Jelić osvrnuo na sadašnju situaciju i gospodarski prosperitet

Ovom prilikom dodijeljene su nagrade i plakete najzaslužnijim Karlovčanima. Nagrada Grada Karlovca dodijeljena je akademiku karlovačkih korijena, Josipu Vaništi i karlovačkom novinaru i publicisti, Nikoli Periću.

Pogledajte galeriju fotografija Nives Gajdobranski!

Dodjela javnih priznanja zaslužnim Karlovčanima i ove je godine bila najsvečaniji dio rođendanske sjednice Gradskog vijeća Karlovca, grada koji danas slavi svoj 433. rođendan. Kako je u uvodnom govoru kazala predsjednica Vijeća Nada Murganić, Karlovčani su romantični zaljubljenici u svoj grad koji, međutim, nije nastao uslijed neke maštovite legende ili čarolije prirode, već administrativnom odlukom Karla Habsburškog koji je naredio gradnju i grad, nesebično, nazvao po sebi.

– Unatoč toliko tome lijepog moramo biti svjesni da danas građani Karlovac percipiraju i kroz veliku nezaposlenost i besperspektivnost. Veliki problemi su realnost ali kako se u narodu kaže “nevolja gola – najbolja škola” i iz toga možemo puno naučiti, kazala je  Murganić. Obratila se i kolegama vijećnicima koji u ovom mandatu slave četvrti rođendan Grada te se zahvalila na ponekad oštrim raspravama koje su se ipak vodile u demokratskom ozračju.

Po običaju svečana sjednica bila je prilika da gradonačelnik podsjeti na sve ono što se događalo u proteklih godinu dana, gradskim projektima i planovima. Gradonačelnik Damir Jelić spomenuo je ostvarene projekte – izgradnju mosta Banska Selnica – Pokupska Blatnica, otvorenje vrtića Četiri rijeke na Turnju te završetak izgradnje sportske dvorane na Dubovcu. Jelić je, odmah se ogradivši da ovo nema nikakve veze s politikanstvom, napomenuo da nezaposlenost u Karlovcu od 2007. i u biti nema trend rasta te to potkrijepio tablicom, odnosno statistikom Zavoda za zapošljavanje. Najveći aplauz u gradskom kazalištu Zorin dom dakako su dobili nagrađeni zaslužni Karlovčani. Nagrade Grada Karlovca zaslužili su akademik Josip Vaništa, te Nikola Nina Perić, jedan od najistaknutijih karlovačkih novinara u proteklih pola stoljeća koji je i suradnik KAportala svojim redovitim rubrikama Pozdrav iz Karlovca i Karlovačka škrinjica. Plaketa Grada Karlovca dodijeljena je frizerskoj obrtnici Katici Rade s 50 godina radnog staža, glazbeniku i profesoru Ratku Pogačiću, globetrotteru Mladenu Kuki, kazališnoj koreografkinji Branki Podvorac, defektologinji Dubravki Kocanjer i profesorici u mirovini Anici Jurić-Šimunčić. Nekoliko  dana ranije gradonačelnik je dodijelio i Medalju gradonačelnika, humanitarki Lindi Bendi iz SAD-a.

Josip Vaništa, u Karlovcu je završio gimnaziju i svoj nastavak školovanja nastavio u Zagrebu na Likovnoj Akademiji, a radni staž ostvario na Arhitektonskom fakultetu, gdje odlazi nakon 42 godine u mirovinu i nastavlja svoj artistički rad. Nostalgija za rodnim gradom sa četri rijeke ga odvuče na šetnju Karlovcem i završi na Korani. Nedavno je predstavljena knjiga “Pjevač“, sjećanje na Ota Šolca također u Gradskom kazalištu „Zorin Domu“. U knjizi „Knjiga zapisa“ u kratkim ulomcima piše o Karlovcu svog djetinstva – karlovačke razglednice. Slijedi knjiga Skizzenbuch 1932-2010. iza otvorenih vrata, a posljednja knjiga „Tri eseja za J.V.“ napisao je Milan Mirić. Iza Vanište je pedest godina grupe Gorgona i mnoge publikacije koje je izdavao sam u svom vlastitom izdanju.Vaništa nije mogao doći u Karlovac na dodjelu nagrade, pa je njegov esej u ime svih nagrađenih pročitao Zvonimir Ilijić.

Donosimo u cijelosti esej, tj. pismo zahvale, Josipa Vanište:

U nemogućnosti da osobno, kako sam namjeravao, pročitam ovih nekoliko riječi o mojim ranim godinama u Karlovcu, o rakovačkoj gimnaziji, o duhovnim vježbama u crkvi Svetog Trojstva, o jednoj čitaonici, godinama rata, o Josipu Račiću i Vjekoslavu Karasu. O šetačima i nedjeljnim jutrima ove riječi ili bolje crteže riječima, upućujem ovdje prisutnima kao znak zahvale.

Negdje 1934, 1935. godine jedan čovjek za kojeg se govorilo da je slikar bez ruku i koji je od nekud došao u Karlovac, izložio je svoje radove u praznom, vlažnom dućanu na Riječkoj cesti; bili su to pejzaži naslikani nogom na pak-papiru dugih horizontalnih formata. Svoj način rada autor je zorno prikazivao sjedeći na niskom stolcu i nožnim prstima koji su virili iz odrezane sive čarape, hvatao kistove iz kanti sa bojama polažući široke poteze po napetom papiru da bi na kraju tanjim kistovima, drugim bojama, označio cestu, stup, drvo, šumu. Svojevrsne nedostatke na ovim slikama ljudi su opravdavali nesrećom slikara. Mrlja je bila nejasan putokaz za pticu, grm ili životinju. Papir je bio naboran, mogao se vidjeti i tanak mlaz boje koji je potekao iz kista po kosoj podlozi bez volje slikara. Jaka svjetlost dolazila je iz žarulja koje su visile na žici u praznoj prostoriji. Ljudi su nijemo gledali slikara na djelu. I ja, držeći za ruku mamu koja me ovamo dovela, imao sam deset godina. Bila je to prva izložba slika koju sam vidio.

Latinski red i grčka vedrina, jezik njemački, jezik francuski. Usmjereno obrazovanje obuzdava našu još divlju prirodu u staroj rakovačkoj gimnaziji.

Slike Josipa Račića vidio sam prvi put u čitaonici umirovljenika na Zrinskom trgu u Rendulićevoj kući, u prizemlju. U rana ljetna popodneva čitaonica je bila prazna ili bi neko lice drijemalo nad raskriljenim novinama. Prikrao sam se prozoru na prstima, smogao hrabrosti da uđem. Na stolu crvenjeli su se inicijali HR, naslovne stranice Hrvatske revije, u kojoj je Ljubo Babić pisao o Račiću uz nekoliko crno-bijelih reprodukcija.

1938.

Duhovne vježbe u crkvi sv. Trojstva. Veliki je petak, čuju se udarci biča po prašnim daskama kora. Oči koje gledaju iz mraka ispovjedaonice. Naš razred treći Be stoji u redu.

S malih otvorenih kamiona talijanske vojske, poslije dugog puta sa Lipara, silaze u tek sašivenim uniformama i prašni Pavelićevi ljudi. Trinaesti je travnja 1941. Ispred Matakovićeve kavane na šetalištu.

Dva dana kasnije, redarstveni je sat. Cijelo je mjesto u mraku, ljudi na prozorima, ne vidi se ništa, samo se čuju brzi koraci talijanskih vojnika koji su tog dana zaposjeli Karlovac. Žamor utihne pred ponoć, ali san ne dolazi na oči. Tek iz daljine, od nekud, zvuk gitare. Netko pjeva. Čuje se riječ amore.

1941.

U travanjsko jutro, tek je svanulo, krici Kantorovih kćeri bude spavače. Svi smo na prozorima.

Rat je, tisuću devet sto četrdeset druga godina. Za ljetnih žega središnji trg bolesno je žut. Između kasarni i dviju crkvi skromni spomenik u sredini baca sjenu na prazni prostor. Talijanski vojnik na straži.Ulica koja vodi prema Kupi i u kojoj je Sinagoga, nekoliko dana nakon pada Italije. Vojska baca kroz prozore kuće u kojoj je bio Circolo Italiano, stolice, zrcala, knjige. Sve je polupano, leži na cesti, ostavljeno. Tu sam našao Bonpianijev Almanah sa crtežima Carla Carra neopisive ljepote. Ispod jednog bakropisa pisalo je Incisione di Georgio Morandi.

Karlovac, garnizonska postaja nekada, s nizom jablana i dva zvonika koja su se vidjela iz daljine. Zelenilo se spuštalo do samog središta, vrt je imala svaka kuća.

U ranu jesen žutila se promenada a maglena šetališta primala usamljenike. U slobodno vrijeme samo se šetalo, odlazilo na Koranu ili se vraćalo s Korane. U želji za nečim čega nije bilo, mnogi ljudi mogli su se vidjeti kako hodaju gradom u svim smjerovima kao da čekaju nešto ili traže nekog.

Nedjeljna jutra u Karlovcu prvih godina iza rata. Sa kolodvora dovoze na biciklu noćna izdanja Borbe i Vjesnika. Prvi ranoranioci u košuljama kratkih rukava kupuju novine.

Za rijetkih dolazaka u Karlovac redovito znam doći do mosta na Korani (jednog graditeljskog remek-djela). Zagledan u vodu u kojoj se, kako veli legenda, utopio Vjekoslav Karas.

Njegovu smrt opjevao je Vladislav Kušan, patetično, poema nije do pjesnikov neuspjeh. U moje vrijeme jedna ulica uz pravoslavnu crkvu nosila je Karasovo ime. Gdje je živio, u kojoj od tih skromnih kuća oko Drvenog placa, gdje je umro? Pitanja. Samo šarena pitanja.

Primite ovih nekoliko riječi kao mali znak zahvale na pažnji koju ste mi ukazali. – pisalo je u eseju.

Svečanosti je prisustvovala Karlovačka politička ,kulturna i gospodarska elita.

Tekst i foto: Nives Gajdobranski

Akademija-Art