Akademik Tonko Maroević
Tekst i foto: Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com
Laureati nagrada Jutra poezije Josip Sever i Ružica Orešković
Najbolji od najboljih su Tonko Maroević i Ivana Čagalj
ZAGREB – Nije bilo lako izabrati ovogodišnje dobitnike nagrada Josip Sever i Ružica Orešković jer je pristigao ogroman broj iznimno kvalitetnih rukopisa, ističe žiri u sastavu: Robert Roklicer (predsjednik žirija), Nikica Petrak, Branimir Bošnjak, Darija Žilić i Davorin Žitnik imao tešku zadaću odabrati one najbolje od najboljih. Naposlijetku su se odlučili da Nagrada Josip Sever u 2011. pripadne bardu hrvatske poezije Tonku Maroeviću za rukopis PRIMIJENJENI PRIMJERI a Nagrada Ružica Orešković u 2011. pripada mladoj studentici anglistike i kroatistike Ivani Čagalj za rukopis ŽENSKE EPIFANIJE.
NAGRADA „JOSIP SEVER“
U obrazloženju Nagrade Josip Sever dr. sc. Branimir Bošnjak je o djelu Tonka Maroevića napisao uz ostalo i ovo:
– Kao najozbiljniji kandidat za nagradu Jutra poezije, koja nosi naziv poznatog pjesnika i istraživača čovjekova podzemnog svijeta Josipa Severa, uz izuzetnu ponudu vrsnih pjesnika, dijelom svojim talentom, a dijelom virtuoznom sposobnošću organiziranja stišnih uradaka izdvojila se zbirka Tonka Maroevića „Primijenjeni primjeri“.
Pjesme pisane za različite prilike, pa i one koje uzdižu osjećaj prijateljstva i mediteranskog zajedništva, prije su duhovite skladbe i uzdizanje ljepote međusobnog druženja, pohvale mediteranskim vidicima i otočkim tradicijama, nego ironične ili zajedljive pjesničke invektive, kakvih doduše ponegdje ima. Maroević ne troši Severove resurse arhajskog i zaumnog „jezičnog mišljenja“, nego ih nalazi već kodirane u mediteranskoj tradiciji (Solinski soneti, Pristrano podstranski), sve od vremena bilingvalnog Hektorovića ili morem opsjednutog Pupačića. Maroević često vješto „ubacuje“ dijelove stihova Mrkonjića, Fiamenga, Parunice, Zidića, Tadijanovića, Pupačića, stvarajući svojevrsno jedinstvo naizgled različitog, dok Severa kritika prepoznaje kao svojevrsnog gurua koji ne nudi spoznato kao „dodatak“ nabrajanja, nego u naizgled rasutom smislu stiha „otkriva njegovu ontologiju“. Upravo zbog tolike razlike u ciljevima, njihove poetike kao da jedna drugome „čuvaju leđa“, a uz to i jedna i druga nastoje „izbrisati“ onaj utopijski pjesnički vokativ, što stvara potpuno novi sustav odnosa u onome „već viđenom, već slušanom“. Maroević će u Vrgorcu otkriti „čudo od vrta koji je sam sebe stvorio“, „obračunavat“ će se višekratno s Bračom ubacujući u pjesmu Nazorova cvrčka, a protkat će te prekrasne vidike i pustinjsko-pastirske krajolike pitanjima, koje će zatražiti neko logično objašnjenje, poput onoga: „Zašto život kad ga treba stalno iznova osvajati“!
Pjesnik i sam napominje kako je dijelom u knjizi okupio i „prigodnice“, „poslanice prijateljima“ i obraćanja Paljetku, Tomasoviću, Pavličiću, Mrkonjiću, Željki Čorak i drugima. Sve to omotano je onim osjećajem koji sam već spominjao,a koji ovdje ponuđenim oblicima „razdavanja teksta/svijeta“ uvijek obnavlja nešto od njega, kako bi se konačno istrošio. – riječi su dr. sc. Branimira Bošnjaka.
NAGRADA „RUŽICA OREŠKOVIĆ“
Obrazloženje Darije Žilić za Ivanu Čagalj glasi ovako: – Ovogodišnja dobitnica nagrade „Ružica Orešković“ za mlade autore pjesnikinja je Ivana Čagalj s rukopisom „Ženske epifanije“.
Ivana Čagalj pripada najmlađoj generaciji hrvatskog pjesništva: rođena je 1987. godine. O toj generaciji, rođenoj neposredno pred početak Domovinskog rata, govori u pjesmi „Koliko je visoko tvoje Biokovo?“: „oprosti mi što sam rođena tek nešto prije rata/u zemlji koja se hrani strahom od skrivenog oružja/ruganjem zbog viška satova/samosažaljenjem“. U svojoj poeziji autorica vrlo dojmljivo govori o emotivnim stanjima svoje lirske junakinje, o njenim žudnjama, tjeskobama, strahovima. Ipak tuga ostaje „jedina konstanta“, a riječ je o tuzi što se ne može ostvariti jedinstvo sa voljenim, što se ne može sagledati vlastito jastvo, što spoznaja o cjelovitosti uvijek izmakne. U autopoetičnim pjesmama Ivana Čagalj naglašava kako pisati poeziju znači „pograbljati riječi, prizvati buduće uspomene/apsorbirati vrijeme“(pjesma „Ars poetica II“).
Uz pjesme u kojima se govori o unutrašnjim stanjima, u rukopisu nalazimo i dojmljive pjesme vezane uz život u gradu, u kojemu se junakinja ironijski poigrava s mitemima urbanog života, s konzumerizmom. Te pjesme imaju sinkopirani ritam, kojim se pokušava uhvatiti „ritam grada“ kroz brzu izmjenu rečenica, slika, razgovora, pa se začas stvara patchwork, šarmantno rečenično obilje, „šopanje zvukovima“. No ipak, čini se da taj grad ne mari, da mu nije stalo (kao što kaže naslov pjesme „Split (Doesn t) mind“), pa se niti budućnost u njemu ne nalazi. Junakinja iz tog grada želi pobjeći, osloboditi se „knjižnice od uspomena“.
Na kraju možemo zaključiti kako se ovaj rukopis izdvaja, jer je riječ i o vrlo pismenoj, osviještenoj autorici koja iskustvo čitanja poezije, koja se ogleda u intertekstualnosti i stilističkom umijeću, povezuje s tzv. osobnim iskustvom. – ističe u svojoj ocjeni Darija Žilić.
Akademija-Art.hr
05.10.2011.
