Na vijest o smrti književnika, novinara i moreplovca – Joža Horvat (1915. – 2012.)

A Jože se valja sjetiti odmah. Bez obzira na visoku dob, Horvat je do zadnjeg dana života bio uvijek vitalan i lucidan. Krajem 2005. godine objavio je memoare pod naslovom "Svjedok prolaznosti", kao završno djelo u nizu njegovih izabranih djela. U toj je knjizi opisan cjelokupni životni put, od rođenja i dječaštva u Kotoribi, do odlaska u Zagreb…

Književnik, novinar i moreplovac Joža Horvat uvijek je na svoj rođendan okupljao svoje prijatelje i štovatelje. Tako je i svoj  97. rođendan, sjećamo se mi koji smo bili, dočekao okružen svojim prijateljima i suradnicima koji su ga pratili veliki dio njegovog života, divili se njemu, davali mu potporu. On pak ima uređen opus od 11 svezaka svojih djela koja su tiskana u nakladi izdavačke kuće "Neretva". Osim toga objavljeno je i posebno i prošireno izdanje Bese, upotpunjeno prepiskom obitelji Horvat, sinovima Mićom , Markom, Renatom i Jožom, a tu je i njegova autobiografija koju je napisao u sedamdesetoj godini života. Za Jožu Horvata je karakteristično da je u zrelim godinama napisao možda najvažnije knjige: svjetsko izdanje romana Waitapu, a u osamdesetoj je napisao djelo Molitva prije plovidbe, a tom knjigom se želio oprostiti s morem. Njegova Besa je kultna knjiga koja je doživjela dvanestak izdanja, a u pripremi je albansko izdanje. Izdavač Sipan Medak i urednica Đurđa Mačković s velikom pažnjom vode brigu o cjelokupnom opusu Jože Horvata i u planu im je izdati  fotomonografiju. Postoje interesi za prevođenje i na francuski jezik.

Vratimo se Joži Horvatu. On je zaista u svojim viskokim godinama imao sreću što je imao sređen opus, sređen život, jer se supruga Renata skrbila o njemu. A njegovi prijatelji koji su se redovito okupljali na njegov rođendan bili su Danijel Režek, njegov stari prijatelj iz mladosti, Tatjana Holjevac, obiteljska prijateljica, njegovi izdavači: Stipan Medak i urednica Đurđa Mačković i njegovi prijatelji iz njegove rodne Kotoribe. Naravno da su se Jože Horvata sjetili mnogi prijatelji iz Čakovca, Kotoribe, Zadra i Zagreba koji su mu uputili brzojave s puno lijepih želja. Međumurski župan je osobno čestitao rođendan dragome Joži prekrasnim buketom cvijeća, kao i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stepan Mesić. Jedan dio prostora u knjižnici u Kotoribi posvećen je njemu, Joža je darovao  svoju brončanu bistu, te izbor svojih knjiga i književnih nagrada, a ostatak ostavštine darovao je Muzeju Međimurja u Čakovcu.

Tako je to bilo za Jožina života, a sjećanje ostaje. I djela. Zapamtimo detalje iz njegove bogate bibliobiografije:

Joža Horvat (Kotoriba, Međimurje 10. ožujka 1915.), hrvatski pisac, suvremeni klasik. Prvih deset godina života proveo je u dječačkoj slobodi, odrastajući na obali rijeke Mure, što je uvelike odredilo njegovu spisateljsku poetiku. Radio kao tajnik Matice hrvatske, bio urednik Kola i časopisa Republika. Piše romane, pripovijetke i drame, filmske scenarije, novinske članke i radio-drame. Poznati je moreplovac. Pri kraju života  živio je u Zagrebu, ali značajni dio svojeg vremena provodio je  i na ranču u Gorskom kotaru.

Knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto.

Njegovo svjetski najpoznatije djelo je putopis Besa – brodski dnevnik, nastao na temelju zapisa sa putovanja jedrenjakom Besa oko svijeta.

Knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto. Bio je Joža Horvat prozaist, putopisac, filmski scenarist i dramski pisac. Osnovnu školu završio u Kotoribi, a srednju u Zagrebu (1936). U gimnazijskim danima uključio se u polit. život kao član SKOJ-a. Studirati je započeo 1937. na Agronomskom fakultetu, ali iste godine prešao na Filozofski fakultet gdje je upisao pedagogiju, filozofiju i književnost. Posljednje dvije godine studija radio kao odgajatelj u Sljepačkom zavodu u Zagrebu. Kao apsolvent, u studenome 1941. otišao u partizane, gdje je obavljao dužnosti polit. komesara; 1944. dodijeljen je redakciji lista Naprijed. Od 1945. bio je član redakcije časopisa Republika, 1946–47. direktor Nakladnog zavoda Hrvatske, dramaturg u Jadran-filmu (1948) i tajnik DKH (1948–52). Tijekom 1950. kraće vrijeme boravio je u Beogradu u redakciji Književnih novina. God. 1953–63. bio je glavni tajnik MH. Nakon što je 1965–67. jedrenjakom Besa oplovio svijet, živio je u Zagrebu kao profesionalni književnik i pripremao svoje putovanje jedrenjakom Modra lasta (1973–75). God. 1991. na Baniji se uključio u Domovinski rat.

Na stranicama književnih časopisa pojavio se na kraju gimnazijskog školovanja: humoresku Mobilizacija protiv nepismenosti objavio je 1937. u zagrebačkom Književniku, a za vrijeme studija objavljivao je povremeno u listovima Novi student i Hrvatski učiteljski dom, potpisujući se pseudonimom H–g. Prvo mu je poznatije djelo dnevnički strukturiran roman Sedmi be (1939), koji je napisao »u znak protesta spram svega što sam doživio u srednjoj školi«, koji je odmah po izlasku bio zabranjen. Crtice i pripovijesti, nastale tijekom II. svj. rata, u kojima donosi likove malih ljudi, u ratnom kovitlacu često dignute na pov. razinu, kao u potresnoj pripovijesti Zapisi o smrti Petra Arbutine, nerijetko su obogaćene osjećajem za humor i dubokim humanizmom. U prvim poratnim godinama okušao se i u dramskom i radiodramskom žanru (Sedam domobrana, Prst pred nosom, Rasprodaja savjesti i dr.). U tom razdoblju djeluje i kao filmski scenarist: Zastava (1949) te zbog »ode malograđanštini« zabranjeni Ciguli Miguli (1952), oba u režiji B. Marjanovića. Ratnu tematiku Horvat zaključuje romanom Mačak pod šljemom* (1962). Donoseći mozaik anegdotskih zgoda Ilije Kapare, simpatičnog antiheroja koji povezuje epizode u romanesknu cjelinu, Horvat daje opću sliku zbivanja u partizanskom ratovanju u toploj humorističkoj maniri. Svoj odnos prema prirodi kao neograničenu prostoru čovjekove slobode donosi u romanu Ni san, ni java (1958), koji je poslije objavljen pod naslovom Crvena lisica (1985). Na prvi pogled banalna fabula (lov na jelena) samo je okvir u kojem se »događa« nešto drugo: suptilna analiza ličnosti u opstojnosti života i neograničene slobode u prirodnom ambijentu, dok se ratna tematika može očitavati na simboličkoj razini.

Najveći broj čitatelja osvojio je Horvat kao putopisac. Oplovivši u dva navrata svijet, pisao je putopisnu prozu u formi brodskog dnevnika. Besa  (1973) nije samo dvogodišnji brodski zapis o putovanju, nego književni odjek prijeđenoga puta i piščeva potvrda sama sebe u sukobu sa životnim preprekama; ti dnevnički zapisi dobivaju svojstva univerzalnog iskaza o odnosu čovjeka i prirode. Nakon Bese napisao je – opet s temom mora – dva romana puna poetskih opservacija, koje podjednako čitaju i mladi i stari: Operacija »Stonoga« (1982) i Waitapu*(1984). Waitapu je remek-djelo; misao iz jedne od njegovih »morskih« priča kako su »more i šume trajni izvori pričina i bajki« mogla bi biti moto čudesno razigranoj knjizi o dječaku Iteu i njegovoj želji da dosegne Waitapu(Wa i Tapu su otoci) – u biti nepoznatu, istodobno stvarnu i imaginarnu tajnovitu crtu na moru, nepoznanicu i slutnju, zabranu i prokletstvo – a sve u želji da prelaskom preko te crte dosegne potpunu slobodu. Waitapu je svojevrstan sažetak Horvatove životne filozofije, predočene u simboličkom romanu koji prikazuje bezgranične bajkovite prostore i simboliku odnosa čovjeka i prirode, njihovu uzajamnu povezanost, zajedništvo stvarno doživljenog i izmaštanog, realnog i fiktivnog. Prema knjizi je 1987. snimljena televizijska serija u produkciji RTV Slovenije.

Svoj raznolik knjiž. opus Horvat je okrunio knjigom Molitva prije plovidbe (1995), koju nije jednostavno žanrovski odrediti. U površinskom sloju ta putopisna retrospektiva autorovih plovidbi jedrenjacima Modra lasta i Marko umjetnički se uobličuje u niz žanrovskih oblika: od esejističkih, gotovo filoz. razmatranja o temeljnim pitanjima egzistencije, osmišljenih u doživljaju mora kao praiskona života, preko dramatičnih opisa čovjekova sukoba s prirodom, do izrazito lirskih epizoda, anegdota, legendi i, posebno, susreta s raznim »oriđinalima«, »morskim vukovima«. Radi se o proznom tekstu koji i svojom hibridnom strukturom umjetnički snažno govori o nesvakidašnjem životnom putu, nabijenom dramatskim emocionalnim intenzitetima. Kasni romani, namijenjeni mladima, Dupin Dirk i Lijena kobila (1997) te Svjetionik (2000) aktualiziraju motiv susreta čovjeka i prirode. Horvatov knjiž. opus djelo je samosvojna pisca koji se svojim stvaralačkim potencijalom posve sam, bez izravna ugledanja na uzore ili stilske komplekse, probijao u kontekst hrv. književnosti druge pol. XX. st. u širokom luku, od realističke naracije do posve moderno koncipirane proze. God. 2005. objavio je autobiografiju Svjedok prolaznosti.

DJELA: Sedmi be, Zagreb 1939; Za pobjedu, Zagreb 1945; Sedam domobrana, Zagreb 1946; Prst pred nosom, Zagreb 1947; Zapisi o smrti Petra Arbutine, Zagreb 1948; Zapisi, Zagreb 1951; Šuma i snovi, Zagreb 1953; Rasprodaja savjesti, Beograd 1957; Ni san, ni java, Zagreb 1958; Mačak pod šljemom, Zagreb 1962; Besa, Zagreb 1973; Izabrana djela, PSHK, knj. 140, Zagreb 1977; Operacija »Stonoga«, Zagreb 1982; Waitapu, Zagreb 1984; Nepovratan život, Zagreb 1985; Piloti pučina, Zagreb 1985; Ciguli Miguli, Zagreb 1989; Molitva prije plovidbe, Zagreb 1995; Dupin Dirk i Lijena kobila, Zagreb 1997; Zvjezdane dubine, Zagreb 1999; Svjetionik, Zagreb 2000; Svjetionik, Zagreb 2000; Svjedok prolaznosti, Zagreb 2005; Izabrana djela, I–X, Zagreb 2003–07.

LIT.: Đ. Šnajder, Novelistika Jože Horvata, Republika, 1962, 5; J. Hekman, Plodonosno oživotvorenje jednog sna, ibid., 1974, 1–2; Ž. Jeličić, Joža Horvat, u knj. J. Horvat, Izabrana djela, PSHK, knj. 140, Zagreb 1977; B. Donat, Waitapu ili mitska priča protiv zabrana i granica, Odjek, Sarajevo 1985; V. Visković, Lov kao univerzalna metafora, Forum, 1986, 3–4; S. Hranjec, Književno djelo Jože Horvata, Čakovec 1989; M. Šicel, Joža Horvat ili zvijezde u moru, u knj. J. Horvat, Zvjezdane dubine, Zagreb 1999; Đ. Mačković, Glasovi kritike, ibid.; D Zalar, Smrt u djelu tri hrvatska i jednog inozemnog fantastičara, u knj. Tabu teme u književnosti za djecu i mladež (zbornik), Zagreb 2002; K. Nemec, Povijest hrvatskog romana, III, Zagreb 2003; D Težak, Očitavanje »Svjetionika« Jože Horvata kao djela visoke fantastike, Učitelj, Čakovec 2007, 7.

Foto: Nives Gajdobranski