Cesaria Evora
Nives Gajdobranski
ngajdobranski@gmail.com
Pjevala je o čežnji i patnji, a zatim otišla u legendu
Prije tri mjeseca je objavila da zbog narušenog zdravlja više neće nastupati, a sada je eto “Kraljica morne” Cesaria Evora umrla je na rodnim Zelenortskim otocima koje je u velikom stilu opjevala u svojim diljem svijeta omiljenim, nostalgičnim i sjetnim pjesmama o moru, odlascima, olujama i čekanju povratka ljubavi. Da, pjavala je o ležnji i otišla u legendu. Jer, njezine interpretacije ostaju za slušanje…
Mornu, muzikolozi kažu “monotonu”, a zapravo osebujnu i kolorističnu glazbu s Kapverdskog otočja, koju zbog osjećajnosti i melankolije često uspoređuju s američkim bluesom i portugalskim fadom te kubanskim sonom, rumbom i bolerom, Cesaria Evora počela je pjevati sa 16 godina po lučkim barovima kapverdskog grada Mindela. Legenda kaže kako se Cesaria predala morni kad je upoznala jednog naočitog gitarista. Kasnih šezdesetih dvije su njezine snimke nekako dospjele do Portugala i Nizozemske, no kako su došle, tako su se i zagubile u bespućima tadašnje diskografije kojoj world music segment još nije ništa značio.
Polovicom 70-ih, zbog besparice, Cesaria je čak napustila pjevački poziv. Njezine snimke iz 60-ih prije nekoliko godina napokon su okupljene na albumu “Radio Mindelo”, nastalim za potrebe kapverdskog Radija Barlavento na kojem mornu u Cesarijinim elegantnim izvedbama možemo shvatiti i kao tamošnju šlager-glazbu 60-ih.
Tijek njezine internacionalne karijere uvelike je nalikovao otkrivanju zaboravljenih i starih kubanskih zvijezda poznatih kasnije kao “Buena Vista Social Club”. Naime, polovicom 80-ih Cesaria, koja je lagano tonula u zaborav na svom Zelenortskom otočju, napokon je optutovala u Lisabon snimiti dvije pjesme za kompilaciju kapverdskih pjevačica morne. Napokon, 1988. godine stigao je poziv iz Pariza, europskog ulaza za razne glazbene žanrove iz Afrike, Latinske Amerike i Azije. Tada je snimila album “La Diva Aux Pieds Nus” po kojem će do smrti ostati poznata kao “Bosonoga diva”.
Kao takvu je zna i hrvatska publika koju je tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća pohodila četiri puta- Cesaria je voljela nastupati bez cipela, ali uvijek s čašom konjaka i cigaretom. Ta se slika velike pjevačice sklone porocima savršeno uklapala u pjesme „o potopljenim ili u stijenje života razmrskanim ljubavima i olujama na moru i u životu“ koje je tako zanosno opjevala na albumima “Miss Perfumado” (1992.), “Cesaria” (1995.), “Cabo Verde” (1997.), “Cafe Atlantico” (1999.), “Sao Vicente di Longe” (2001.), “Voz d’amor” (2003.), “Rogamar” (2006.) i “Nha Sentimento” (2009.).
Tko god je čuo Cesarijine pjesme koje je pjevala nevjerojatnom lakoćom i s teško podnošljivom tugom, učas je kroz njih stjecao uopečatljivu sliku o tim, u bespuću Atlantika zagubljenim otocima s ribarskim lučicama i barovima u kojima žene čekaju muževe koji se s mora više neće vratiti. A oni drugi, samo naizgled živi muškarci žale za ženama koje nikada nisu imali, a samo su njih željeli, a tugu „utapaju u rumu jer nemaju hrabrosti utopiti se u moru.“
Cesarijin je glas bio utjelovljenje tuge, a to što je u pedestim godinama života napokon postala jednom od najvećih zvijezda takozvane world music scene i stanovnicom svijeta mogla je zahvaliti samo i jedino tome što nikada nije izgubila dosluh s pravom mornom i tim stvarnim ili imaginarnim barom na obali Zelenortskih otoka. O njemu maštamo dok o slušamo njezine prekrasne pjesme o ljubavi koja joj je izmicala i smrti kojoj nije mogla umaknuti ni ona. Ali ipak ostaje legendom…
Akademija-Art.hr
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/na-vijest-o-smrti-bosonoge-pjevaice-cesaria-evora/&description=Na%20vijest%20o%20smrti%20bosonoge%20pjevačice:%20Cesaria%20Evora){kind=link}