Skip to content

MUO: Izložba Marin Topić / fotografije

Nives Gajdobranski
nives.gajdobranski@gmail.com

Izložba MARIN TOPIĆ / FOTOGRAFIJE otvara se u Muzeju za umjetnost i obrt, Zagreb u srijedu, 2. studenoga u 19 sati

Izložene su fotografije iz tri ciklusa: Slavonija i Baranja, 1993. – 2011. (proljeće, ljeto, jesen, zima), Portreti, 1998. – 1999. i Rat, 1991. – 1992. Izložba ostaje otvorena do 17. studenoga 2011.

Na otvorenju retrospektivne izložbe Marina Topića o njegovom će opusu govoriti dr. sc. Zvonko Maković, autor predgovora u katalogu. A u predgovoru katalogu izložbe uz ostal9o stoji: – Prije dvadesetak godina otkrio sam sasvim slučajno razglednice na jednom osječkom kiosku kakve dotad nikada nisam vidio. Na njima su bili prizori s osječkih ulica i nekih sasvim općenitih tema, kao na primjer slavonskih ravničarskih polja. Kupio sam ih nekoliko i poslao prijateljima s jednom istom željom: da osjete ljepotu koju je fotograf izvlačio iz viđenoga prizora. Fotograf je, dakako, bio Marin Topić i ja ga nisam poznavao. Jednu od tih razglednica sačuvao sam za sebe i stavio je na zid ispred svojega radnog stola da me u trenucima umora uvede u jedan i realan i sanjani svijet. I danas je imam na istome mjestu, pa dok pišem ovaj predgovor za prvu Topićevu retrospektivnu izložbu pogled mi svako malo klizne na nju.

U tom radikalno reduciranom prizoru krije se sva tajna Topićeve umjetnosti. Iako je zgusnuo vidljivi sadržaj do maksimuma, fotograf je unutar kadra ostavio dovoljno prostora da se to viđeno dopunjuje inventivnošću, točnije maštovitošću svakoga promatrača. Fotografiju je shvatio kao svojevrsni predložak koji će se promatranjem dopunjavati skrivenim sadržajima i s konkretnoga nas motiva voditi u imaginarne prostore maštarija.
Ono što Marina Topića izdvaja od drugih fotografa, to je ljubav prema sažimanju, redukciji, ekstrahiranju svega bitnoga iz prizora koji se promatra. Stoga on vrlo često snima fragmente grada. Dovoljno je snimiti prozor, vrata ili dio fasade neke kuće, pa da se preko detalja stekne dojam o cjelini. Tu nećemo nalaziti iscrpne deskripcije vizualnih činjenica, potrebu da se motiv izloži u svoj svojoj dokumentarnoj dimenziji. Topić na fini način izvrće pojam dokumentarnosti zamjenjujući ga vrijednostima koje proizlaze iz potpuno subjektivne imaginacije svakoga promatrača. Slika je prije predložak za priču, nego precizan dokument iz kojega je moguće rekonstruirati stvaran izgled snimljenoga motiva.

Tijekom proteklih tridesetak godina koliko je prisutan na sceni, Marin Topić je izgradio jasno prepoznatljivu osobnost. Njegove fotografije poznatih i manje poznatih ambijenata grada izmijenile su i našu percepciju Osijeka.

Stotine i tisuće Topićevih fotografija iznosile su na vidjelo ono što je bilo dobrim dijelom zaboravljeno ili sasvim nepoznato i upravo se s njegovom optikom oblikovala nova slika grada. Grada koji više ne potire svoje povijesne slojeve, nego ih razotkriva ističući tako svoj pravi identitet.
U jednoj drugoj seriji također crno bijelih fotografija, a među njima bi se mnoge mogle žanrovski nazvati portretima, Marin Topić je na sjajan način uspio sintetizirati prostor, ambijent i njegove protagoniste. Riječ je o fotografijama nastalim tijekom Domovinskoga rata, a snimljenim u Osijeku i na bojišnicama njegove okolice. I sam aktivni sudionik u obrani grada, Topić se ne postavlja u ulogu ratnoga fotografa koji dokumentira ono što vidi. On u najdoslovnijem smislu donosi prizor kao njegov neposredni svjedok, snima svoje prijatelje bez distance. Ono što ovim fotografijama daje osobitu težinu, moglo bi se nazvati gustoćom upisanoga vremena koje je fotograf unio u svaki od brojnih prizora. Niti jedan nije nastao slučajno.
U proteklih tridesetak godina Topić je snimio tisuće i tisuće fotografija sličnoga sižea. Snimao je ljeti, zimi, u proljeće i jesen. Snimao u šumama, čistinama livada i polja, vinogradima, ulazio u seoska dvorišta i unutrašnjost kuća. Zahvaćao je sve što Slavoniju, ali podjednako tako i susjednu Baranju, pa i Srijem čini posebnima. S Topićem su ovi krajevi dobili zaista svojega fotografa. – ističe Zvonko Maković.

Akademija-Art.hr
29.10.2011.